By Bezakonje je izvor vladavine jačega, sijanje nereda i podupiranje nejdenakosti u društvu. Zakonima se dakle sprječava nasilje i zloraba položaja u određenoj zajednici, a potiče jednakost, pravda, red i mir. Zakoni, međutim, reguliraju samo političko područje ljudskoga svijeta. Kako mene štite pred nepravdom drugoga, tako isto štite drugoga pred nepravdom koju mu ja mogu nanijeti. Da bi zakon uopće zaživio u nekoj društvenoj zajednici, potrebna je čestitost ljudi, kako su to već stari Rimljani uvidjeli („Što vrijedi zakon gdje nema čestitosti?“).
Rijetko je što posljednjih godina uznemirilo Hrvate u Švicarskoj, a i šire, kao novi zakoni o oporezivanju (primjerice visina porezne stope, nejednaki tretman povratnika iz Njemačke i Švicarske zbog različitih međudržavnih ugovora …) kao i zakon o prebivalištu i boravištu. Ljudi jedva mogu suzdržati svoje emocije koilko su ogorčeni.
Ovom problemu valja pristupiti sasvim trijezno i razborito. Ako želimo imati državu, onda moramo biti spremni državi plaćati porez kako bi mogla funkcionirati (školstvo, zdravstvo, sigurnost…). Upitan nije dakle porezni zakon, nego visina porezne stope. O tome se može i mora razgovarati i tražiti mjeru s kojom bi mogli živjeti i država i povratnici.
Ništa manje za našu državu nije važan zakon kojim se regulira prebivalište građana, jer su s time tijesno povezana prava i obveze građana. Da je ovaj zakon, kojom srećom, stupio na snagu prije dvadesetak godina, danas, po svoj prilici, ne bi postojali problemi s dvojezičnim pločama, brojnošću izbornog tijela i ostalim sasvim nepotrebnim poteškoćama koje opterećuju hrvatsku državu. Potpora Hrvatima u BiH ne mora imati veze s ovim zakonskim propisima.
Mi Hrvati imamo sreću što imamo demokratsku državu. Ako je provedba zakona, na žalost, ponegdje zakazala, pa i nepotrebno nanijela štetu pojedincima uništavanjem iskaznica i sl., sve se to još da ispraviti dijalogom, a ne pozivima na revoluciju. Hrvatsku treba čuvati i njezine upravne strukture oplemenjivati. A spremnost s naše strane na dijalog s upravnim tijelima je preduvjet spomenutom respektu prema državi. Jedna manja skupina kompetentnih i za razgovor voljnih ljudi može uvijek zatražiti termin kod nadležnih državnih tijela ili saborskih zastupnika. (Državni ured za Hrvate izvan RH nije dosad pokazao ništa više od uobičajene selektivnosti).
Naravno da nisu svi zakoni dobri ili nisu jednako dobri. Primjerice zakoni po kojima se u Hrvatskoj 1990-tih godina vršila privatizacija „društvenog vlasništva“ su bili kriminalni. Stoga donosimo ovdje za one koji vole skurilne priče, pripovijest o odbojnoj percepciji zakona u narodu – Pred Zakonom – velikog pisca Franza Kafke.
Tihomir Nuić
PRED ZAKONOM
Pred Zakonom stoji čuvar vrata. K njemu dolazi čovjek sa sela i moli ga za ulaz k Zakonu. Čuvar vrata mu odvrati da mu sada ne može dopustiti da uđe. Čovjek se zamisli pa priupita hoće li mu kasnije dopustiti da uđe. „Moguće je“, kaže čuvar vrata, „samo sad ne.“ Vrata k Zakonu su kao i uvijek otvorena a njihov čuvar stupi u stranu, tako da se čovjek sa sela sagne kako bi vidio unutrašnjost. Kad to opazi čuvar vrata se nasmiješi i kaže: „Ako te to tako privlači, pokušaj ući unatoč mojoj zabrani. Ali zapamti: Ja sam moćan. I ja sam samo najniži čuvar vrata.
Od dvorane do dvorane stoje čuvari vrata, jedan moćniji od drugoga. Već pogled trećega ne mogu ni sam podnijeti.“ Takve poteškoće nije očekivao čovjek sa sela; Zakon treba biti dostupan uvijek i svakome, pomisli, ali kad točnije promotri čuvara vrata, sad s krznenim ogrtačom, njegov veliki šiljasti nos, njegovu dugu, tanku, crnu tatarsku bradu, odluči radije pričekati dok ne dobije dopuštenje za ulaz. Čuvar vrata mu dade stolac i dopusti da sjedne sa strane pred vratima. Tu sjedi danima i godinama. Izmišlja pokušaje da ga se pusti unutra i zamara čuvara vrata svojim molbama. Čuvar vrata ga češće poziva na manja saslušanja, ispituje ga o njegovom zavičaju i o svemu drugome, ali pitanja su ravnodušna, kako je to uobičajeno kod velikih godpodara, da bi mu na koncu uvijek iznova rekao kako ga ne može pustiti unutra.
Čovjek sa sela, koji se za svoje putovanje dobro oboružao, daje sve, ma koliko to bilo skupocjeno, da bi potkupio čuvara vrata. Ovaj doduše sve uzimlje, ali pri tom kaže: „Uzimljem ovo samo zbog toga da ti ne pomisliš kako si nešto propustio.“ Godinama promatra čovjek sa sela gotovo neprekidno čuvara vrata. On zaboravi na druge čuvare vrata i ovaj prvi mu se čini jedinom zaprekom da uđe k Zakonu. Proklinje nesretni slučaj u prvim godinama bezobzirno i glasno, kasnije, kad ostari, gunđa nešto sam za se. Postaje djetinjast i, budući da u višegodišnjem promatranju čuvara vrata opazi buhe u njegovom krznenom ogrtaču, moli buhe da mu pomognu i da nagovere čuvara vrata da ga pusti unutra. Konačno ga uhvati slabosti i on više ne razabire je li postalo mračno ili ga njegove oči varaju. Zacijelo opazi u mraku sjaj koji probija iz vrata Zakona. No, ne će više dugo živjeti.
Pred smrt se u njegovoj glavi slože sva iskustva vremena u jedno pitanje, koje čuvaru vrata još nikad nije postavio. Mahne mu, jer više nije mogao maknuti svojom ukočenom glavom. Čuvar vrata se duboko sagne nad njim, jer se razlika u visini promijenila na štetu čovjeka sa sela. „Što želiš još znati?“ upita ga čuvar vrata, „ti si nezasitan.“ „Svi teže za zakonom“, kaže čovjek sa sela, „kako to da još nitko u svim ovim godinama nije zatražio ulaz k Zakonu?“ Čuvar vrata spozna da je čovjek za sela na umoru, i, da bi njegov sluh još dosegao, zaviče: „Ovje ne može nitko pristupiti, jer ovaj ulaz je bio određen samo za tebe. Sad odoh da ga zatvorim.“
Franz Kafka
prijevod: Tihomir Nuić
