By 
Da bismo barem pokušali poboljšati sadašnji ne samo nepovoljan, nego i posve neracionalan položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, a u nedostatku nekih velikih i posebno vrijednih ideja i mogućnosti,
u ovom se članku bavimo mislima o možebitnoj racionalizaciji nekih procesa od zajedničkog interesa svih Hrvata u BiH.
U Bosni i Hercegovini završeni su izbori i izabrani su stranački i nacionalni predstavnici naroda koji u toj višenacionalnoj zajednici obitavaju. Od izabranih osoba zahtijevat će se velika odgovornost, jer opet kao da treba sve početi ispočetka. Možda će novi izabranici biti razboritiji od svojih prethodnika u poslovnom smislu, te zadržati još nekoliko neprodanih poduzeća, kao što je Mostarski Aluminij, najznačajnija izvozna tvrtka u BiH, koja je zbog većeg broja zaposlenika hrvatske nacionalnosti trn u oku Bošnjaka.! Sve što je Tito kolektivizirao, to su njegovi nasljednici privatizirali (raskućili), većinu toga uz bescjenje rasprodali.
Od rasprodanih poduzeća i nekretnina, koja su većinom prodana uz velika mita, ministri su podmirivati svoje visoke plaće i luksuzna putovanja. Po procjeni trenutačne tržišne potražnje, do konačnog priključenja Balkana u Europsku zajednicu i hrvatsko-bosansko-hercegovački kamen imati će zlatnu cijenu.
Zabrinjavajuća je sudbina hrvatskih žitelja u BiH, jer iz godine u godinu njihov se broj smanjuje. Mladi ljudi odlaze (iseljavaju se) u potrazi za boljim životom, tako će mnoge od njih put odvesti i u daleke zemlje, gdje će ostati “privremeno” do kraja života. Takva je sudbina snašla mnoge od nas, koji smo se najprije odselili iz rodnog sela u najbliži grad, a potom u različite europske ili i u prekomorske zemlje. Za naš odlazak. vjerojatno, svi imamo valjane razloge. Da se danas vraćamo na rodnu grudu, na očinska ognjišta, zbilja nema nikakvog smisla. Ono što nas je godinama hranilo s čežnjom za povratkom, bila je rodbina i rodoljublje. Naši su roditelji, u većini slučajeva, već davno preminuli, a naša ognjišta su ostala napuštena i razrušena, dok je naše rodoljublje, koje je bilo procvjetalo tijekom Domovinskog rata, odmah nakon rata izgubilo svoju vrijednost i postalo opterećenje za političke stranke na vlasti. Naime, i oni koji su se aktivno borili, čak i oni koji su na bojišnicama izgubili dijelove svog tijela, obeščašćeni su od onih koji su na vlasti. Oni, pak, koji su dali svoje živote, otišli su s ovog svijeta u uvjerenju da su njihove žrtve bile potrebne u borbi protiv agresora i za uspostavu demokratskog sustava. Za mnoge od njih znade se tek s popisnih lista poginulih ili nestalih – nesretnici ostadoše bez dosljednog priznanja i odane počasti. I još nešto. Među pobjednicima iz Domovinskog rata nema nijednog svjetski priznatog viteza (heroja), ali zato postoje duge liste “ratnih zločinaca”, koji su izjednačeni s agresorom te im se zajedno sudi u Haagu, ili u kojem dugom gradu.
U ovakvim prilikama, kada ne vlada razum nego ludovanje, potrebno je pobrinuti se barem za ono što još nije posve izgubljeno, a to je da bismo hrvatsku malobrojnost, u odnosu na dva druga naroda u BiH, morali nadoknaditi intelektualnom kvalitetom i gospodarskim prosperitetom.
GENIJALNI POJEDINCI
Vjerojatno nema naroda u svijetu, koji bi imao toliko vrsnih pojedinaca, akademskih obrazovanih osoba, čija se intelektualna spremnost i sposobnost može razmjerno mjeriti samo s onima u Izraelu. Ali, ma koliko ih bilo još uvijek nisu u stanju da utemelje Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u BiH!? I u poslovnom smislu, kao pojedinci, ne zaostajemo za drugima u svijetu. Ali, nacionalna svijest, narodno kulturno i društveno bogatstvo mjeri se po sveukupnosti narodnog prosperiteta, a ne po prosperitetu (malo)brojnih pojedinaca. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ima još nekoliko značajnih pozitivnih karakteristika, među kojima se posebno ističu duhovno bogatstvo, velika vjerska tradicija, brojne župne crkve, vjerska svetišta, među kojima je danas najpoznatije Međugorje, te brojne obrazovne ustanove i institucije. Posebice treba naglasiti, da te vjerske ustanove i institucije objavljuju brojna glasila, koja su na zavidnoj intelektualnoj visini. Pored toga ima i nekoliko vjerskih glasila koja redovito obrađuju hrvatsku kulturnu, povijesnu i društvenu problematiku, i to na najvišoj znanstvenoj razini.
U političkom pogledu nismo daleko od Palestinaca, kojima je više stalo do stranačkih nego li do nacionalnih interesa. Ipak razlika je, Bogu hvala, u tome što Hrvati ne ubijaju svoje političke suparnike u krvavim obračunima, kako to čine Palestinci, ali ima dosta podmetanja, ogovaranja i sputavanja, pa čak i osobnih obračunavanja – sve do sudskih postupaka. Hrvati u BiH radi isticanja vlastite volje i političkih opredjeljenja, čak i bez drugog stvarnog razloga, predugo i prekruto se drže ortodoksnih stranačko-ideoloških stajališta, što ih sputava da ne mogu naći kompromisna rješenja za suradnju čak ni međusobno, dakle s drugim (isto tako prkosnim) hrvatskim političkim strankama, koje također nastoje predstavljati hrvatski narod u BiH.
Političke stranke s hrvatskim predznakom u BiH utemeljene su na baštini kulta čelne osobe, što znači da nemaju utvrđenu stranačku (ideološku) platformu, niti definiranu nacionalnu (rodoljubnu) strategiju. Ako se političke stranke mogu raspoznavati tek po imenima osoba: Čovićev HDZ, Ljubićev HDZ, Đapićev HSP i sl. onda tu nije riječ o političkim i nacionalnim strukturama nego o osobnim prćijama. U knjizi Gradnja nacionaliteta autor Adrian Hastings “izložio je vrlo zanimljive i prihvatljive opće modele izgradnje nacija te varijacije tih modela za pojedina područja. Jedna od tih varijacija jest i Hastingsov pogled na jugoistok Europe i Hrvate koji je uvjetovan duboko ukorijenjenim preduvjerenjem zapadnog svijeta da ovdašnji narodi nisu ništa drugo nego meki etnički materijal koji čeka to da postane prava nacija”. (S.D., 12. 09. 2006.)
STVARANJE BOSANSKE NACIJE
Dakle, stvaranjem klasičnih nacija po modelu teritorijalnosti, moglo bi se dogoditi da se Hrvati pretope u bosansku naciju, jer u svim sredstvima priopćavanja u svijetu Bosna je postala poistovjećenje za narod, državu i jezik. Hastingsova predviđanja, kao i tumačenja “Sarajlije” Željka Komšića, koji je nedavno preuzeo mjesto hrvatskog predstavnika u Predstavništvu BiH, jesu “kako će se hrvatski narod, kao malobrojna etično-vjerska zajednica pretopiti u bosansku naciju.” U situaciji u kakvoj se nalazi hrvatski narod u Bosni i Hercegovini neoprostivi su ovakvi ekscesi politiziranja i manipuliranja, stoga treba postaviti nacionalne interese na čvrste temelje kako bi se osigurala hrvatska nacionalna opstojnost i društveni prosperitet u multietničkoj državnoj zajednici.
Također treba brižno racionalizirati sve hrvatske potencijale, uskladiti nacionalne potrebe s raspoloživim mogućnostima, te oblikovati jednu Udrugu hrvatskih stranka, kojim strankama nisu potrebna unutarnja rivalstva stranačkih (hrvatskih) suparnika, jer imaju dva druga protivnika, koji su ujedno i neprijatelji hrvatskog naroda. Zajedništvo hrvatskog nacionalnog bića treba biti bezuvjetna moralna zapovijed, kategorički imperativ – vječnog i nepromjenjivog karaktera. U jednoj takvoj hrvatskoj nacionalnoj i demokratskoj Udruzi političkih stranaka bilo bi mjesta za sve potencijalne čelnike i ambiciozne političare.
I publicističku djelatnost trebalo bi također racionalizirati proporcionalno nacionalnim i vjerskim datostima. Kako bi se održao visoki standard i polučio najveći mogući učinak. Ljudi koji čine dobročinstvo, ne moraju o tome glasno govoriti, jer o njima će propovijedati oni koji su dobročinstva primili. Dakle, hrvatski će narod, samo ako se uspije održati u BiH, znati i moći odati zaslužna priznanja svojim dobročiniteljima. Prekinimo s oklijevanjem!
Piše: Rudi Tomić, Kanada
