By “Preventivni” zločin i naftni “desert”
Premda je i onima koji nisu pročitali (može se reći već kultnu) knjigu F. Williama Engdahla “Stoljeće rata – angloamerička naftna politika i novi svjetski poredak” (AGM, Zagreb 2000.), ili pratili kolumne Ive Jakovljevića u Novom listu, već prilično dobro poznata pozadina planiranog napada na Irak, ipak je dobrodošao sjajan osvrt gospodina Fahrudina Novalića (Vjesnik – Stajališta, 3. veljače 2003.) o istoj temi, kojemu se doista nema što ni dodati ni prigovoriti.
Opasnost antiamerikanizma
Htio bih samo upozoriti na jedan detalj, na koji će valjati sve više upozoravati, a to je pozorna i precizna distinkcija između pojmova Amerika i “Amerika”. Naime, budući da se ne samo aktualno “rušenje Saddama Husseina” nego i kompletan scenarij minulog “stoljeća rata”, koji je u svijetu provodila anglo-američka oligarhija, redovito paušalno pripisuje Americi odnosno Sjedinjenim Američkim Državama, previđa se opasnost da se neupućena čitatelja potakne na antiamerikanizam, koji u ovim “napaljenim” okolnostima može biti jednako opasan kao i lako zapaljiv antiislamizam. Gosp. Novalić uporabom termina “nalogodavci rata”, “ratofili”, “neoimperijalne elite” i dr. pokazuje da zna kako “u igri” nisu tek obični, ali ni mnogi moćni Amerikanci, nego pak od javnosti dobro skriveni “insideri”. No i o tome već postoji pozamašna literatura, a naša se javnost bar o nekim pojedinostima mogla dobro upoznati i kroz intervju (Feral Tribune, 23. ožujka 2002.) s američkim profesorom Michaelom Hardtom, suautorom o tom fenomenu trenutno najznačajnije knjige “Imperij” (Empire, Harvard University Press, 2000.). To spomenuto dvostruko značenje pojmova Amerika i SAD, napominjem, valja imati na umu i pri čitanju ovoga osvrta.
Dakle, osim navedene nakane, želio bih ponuditi još jedan mogući pogled na ove možda presudne događaje za budućnost svijeta u 21. stoljeću. Pođimo redom. Prije dvanaest godina perzijsko-zaljevsku pustinju (engl.: Desert) zahvatila je ratna oluja (engl.: Storm). Otada su “vojnim meteorolozima” bogatstva toga kraja dostupna kao slatki desert na tanjuru, a u očima “globalnih seljana” sve je više medijskog “pustinjskog pijeska”. Ratna pijavica sada je ponovno na iračkom obzoru. Invazija će krenuti, po nekim bliskoistočnim medijima, u drugoj polovici veljače, poslije najvećeg muslimanskog vjerskog blagdana Kurban bajrama. Da li slučajno upravo poslije njihove duhovne obnove i mobilizacije?
Crni humor Bijele kuće
Ali, (za)što je (I)RAK rana (baš) SADa? “Ako se Saddam Hussein sam ne razoruža, onda će to učiniti prijatelji slobode”, objasnio je še(ri)f Bijele kuće. A njegov “ministar prevencije” Colin Powell pojasnio da “SAD sebi pridržava(ju) pravo da učine ono što misle da trebaju učiniti!” Jer u pitanju je “globalna sigurnost” “desertnih zaliha”. SAD (se) to zove – terorizam! Točnije, od 11.09.2001.! Međutim, novost je to da se od “masovnog uništavanja” poželjni “desert” mora (o)braniti – preventivno.
A osnovna karakteristika “preventive” u novoj doktrini SAD-a je napad u cilju obrane, koji uključuje mogućnost preventivne uporabe i nuklearnog oružja protiv država za koje se i samo sumnja (istaknuo, A.K.) da proizvode kemijsko i biološko oružje za masovno uništavanje ili pak već imaju atomsko oružje. Svijet je zbog toga (sa živcima) na rubu, a na vrhuncu je neizvjesnost oko toga hoće li ON(I) učiniti odlučujući “korak naprijed”! I gdje je zapravo kraj?
“Rat protiv terorizma je daleko od završetka, kao i NATO-ova uloga”, utješio nas je George Robertson, glavni tajnik NATO-a, još u lipnju prošle godine za vrijeme boravka u Zagrebu, gdje je najvišim hrvatskim dužnosnicima, po vlastitu priznanju, “uputio neke snažne poruke”.
Nove snažne poruke
Svijetom, međutim, sada sa svih strana odjekuju nove i drukčije ali također snažne poruke! Do polovice siječnja ove godine mnoštvo izjava, napisa javnih masovnih prosvjeda protiv rata znak(ovitost) su globalne mirotvorne duhovne mobilizacije. Vatikanski dnevnik “Osservatore Romano” već je u svome novogodišnjem broju osudio “nastrani mentalitet rata, terorizma, nasilja i krvoprolića” te istaknuo da ne postoji alternativa miru. Tko je to pokrenuo?
Sjajno zapaža talijanska La Repubblica: “Dok ovih dana stari kontinent počinje sramažljivo iznositi prigovore na preventivni imperijalni rat, ne može se zaboraviti da u Europi postoji jedan čelnik koji mjesecima odbija ideju neizbježnosti rata i tvrdi da je ‘mir nužan i moguć’: Ivan Pavao II.” Taj Papa je tako u svojoj novogodišnjoj propovijedi pozvao međunarodnu zajednicu da napetosti oko Iraka riješi mirnim putem i prema načelima međunarodnog prava, naglašavajući: “Mir je moguć, on je i obveza!” A nedavno u prigodi redovitog obraćanja diplomatima u Vatikanu osudio je mogući rat u Iraku i pozvao na pronalaženje mirnog rješenja, rekavši među ostalim: “Rat nije samo još jedno sredstvo kojemu se može pribjeći da bi se riješile razlike među nacijama.”
Vatikanski pak ministar vanjskih poslova mons. Louis Tauran kazao je kako nije moguće da jedna država za svoj račun objavi ‘idem uspostaviti red’ u svijetu. A kardinal Joseph Ratzinger, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, naglasio je da prema učenju katoličkoga socijalnog nauka “pravedni rat” protiv Iraka u ovome trenutku nema nikakva opravdanja.
“Kapital treba rat!”
Pomoćni biskup Salzburga dr. Andreas Laun, stručnjak za moralnu teologiju, kaže da teorija o preventivnom ratu SAD protiv Iraka “ne miriše po pravednosti” te da “postoje mnogi argumenti koji potvrđuju da se ne može govoriti o pravednom ratu”, ističući znakovitost da se od Busha nikada nije čulo da je rekao: “Nadajmo se da neće doći do rata, nadajmo se da inspektori neće ništa pronaći”, a tako bi trebao govoriti svaki političar, koji želi mir u svijetu. I Diego Coletti, biskup Livorna, izrazio je osudu i “apsolutno protivljenje ratu (protiv Iraka) kao sredstvu za rješavanje sukoba, osobito preventivnom ratu za koji ne postoje dostatni razlozi” te pozvao da se učini sve kako bi se rat izbjegao i “isključila svaka sumnja u nasilje jačega nad slabijim u obrani prikrivenih tržišnih interesa”.
U Frankfurtu je pak pedesetak mirovnih aktivista, zajedno s predstavnicima pokreta “Redovnici za mir” i “Pax Christi”, tzv. sjedećom blokadom prosvjedovalo pred američkom zračnom bazom. Redovnička inicijativa priređena je u povodu 12. obljetnice prvoga zaljevskog rata pod geslom “Rat treba kapital – kapital treba rat”.
Nova ratna “dogma”
Usporedo s tom mirotvornom mobilizacijom te zahuktalim ratnim pripremama i slanjem sve većeg broja vojnika i vojne tehnike prema budućem ratištu, traje i “zakuhavanje” šireg otpora svjetske javnosti, a “bude se” i političari.
Ali, “Imperij” se ne obazire na prosvjede. (N)ovodobni “staljini”, cinično kao i njihov (ne)slavni uzor, na sve prigovore uzvraćaju vjerojatno parafrazom njegove retoričke primjedbe: “A, koliko taj Papa ima bojevih glava za masovno uništavanje?” K tome, otkriva se, između Londona i New Yorka ima mnoštvo “papskijih od Pape”. Takav je i američki veleposlanik u Vatikanu Jim Nicholson. Želeći valjda javno izraziti da priznaje dogmu o Papinoj nepogrešivosti u svemu osim u slučaju pervertivnog* rata, pozvao je uglednoga katoličkog teologa i političkog filozofa Michaela Novaka da na simpoziju u Rimu početkom veljače održi predavanje te sve u Vatikanu uvjeri kako je američka nova ratna “dogma” o “preventivnom ratu” u skladu s katoličkim učenjem o “pravednome ratu”.
Zbog “konteksta doba u kojemu živimo i djelujemo – koje je označeno enormnom brzinom u razvoju oružja koje ima snagu masovnog razaranja”, veleposlanik SAD-a siguran je u spajanje nespojivoga i u Vatikanu. No, on kao da nije čuo, ili zapamtio, izjave kojima se već mjesecima odbacuje teoriju o pravednosti preventivnog rata i pokušaje razoružavanja Iraka pomoću vojnog napada. Tako je već u prosincu prošle godine nadbiskup Renato Martino, predsjednik vatikanske Komisije Pravda i mir istaknuo: “Preventivni rat je agresivni rat i o tome nema dvojbe. Preventivni rat nije uključen u teoriju o pravednome ratu.”
Medijska magla
Drugu pak, ne-teoretsku, stranu “priče” otkriva Ivo Jakovljević. Naime, uoči pokretanja završnih priprema za američko-britanski udar na Irak nedavno su i u Washingtonu i u Londonu dovršene sve ključne ekonomske analize, kalkulacije i spekulacije. A one su “do kraja ogolile krajnje razloge za napad na Irak”.
Dakle, premda je medijski zamagljen, strateški je prvorazredni cilj preuzimanje nadzora nad većinom naftnih nalazišta na Srednjem istoku i nad razvojem nove euroazijske mreže naftovoda i plinovoda. A to je “Business Number 1” u prvom desetljeću 21. stoljeća. Zato novinar zaključuje: “Tko osvoji Irak kao središte Srednjeg istoka i najvećih nalazišta nafte na potezu Saudijska Arabija-Kaspijski bazen-Kazahstan-Kina, suvereno će vladati svijetom u prvoj polovini 21. stoljeća” (Novi list, 2. siječnja 2003.).
Dr. Mladen Staničić, direktor Instituta za međunarodne odnose, (Novi list, 26. siječnja 2003.) precizira: “Ovim eventualnim ratom Amerikanci žele afirmirati doktrinu preventivnoga rata. Ako to postignu, naftne rezerve širom svijeta su im na dohvat ruke, bez drastičnijih akcija.” Lijepo. A znači li to da tada, dakle, ni “uvođenje demokracije” u Irak, ni “kažnjavanje Saddama” (ni novih “sadama”) zbog atomskog i ostalog oružja za masovno uništavanje, nigdje na svijetu više neće biti potrebno? Međutim, što ćemo onda s onim državama koje, kako je cijeloj svjetskoj javnosti poznato, ne samo da imaju goleme arsenale tog istog atomskog oružja, nego su ga neke već “testirale”: npr. u Hirošimi – “oplemenjeno”, a u Vijetnamu, Somaliji, Afganistanu, Iraku i Srbiji – “osiromašeno”?! Štoviše, zar trenutno masovno uništavanje “žive sile” nema veze s naknadnim, koje je vidljivo po genetskim poremećajima i nakaznostima?
Gavrilov “princip” (ponovno na Balkanu)?
A jedan od znakova poremećaja jest i, globalno medijski snažno popraćeno, vraćanje na mjesto zločina spomen ploče ubojici nadvojvode Franje Ferdinanda i njegove trudne supruge u Sarajevu 1914. godine, srpskom teroristu Gavrilu Principu. No, može se pitati, kakve veze taj davni atentat, koji je proizveo razorne posljedice i preokrenuo kotač povijesti, i vraćanje spomen-otisaka nogu koji “ne slave osobu nego globalni povijesni dogđaj” (Ramiz Kadić), ima s “terorističkim udarom 11.09.01.” i s “preventivnim ratom”? Je li to tek naizgled besmisleno, a nadasve zbunjujuće povezivanje događaja? Poglavito ako se u taj kontekst ubaci i atentat na papu Ivana Pavla II (točno deset godina prije “Pustinjske oluje)! Ali, u istom broju spomenute Panorame, komentator kaže: “Nije paradoks već samo realnost da stari poljski Papa u ovoj fazi izražava onaj ‘glas Europe’ koji tako teško istupa. Još od izbijanja balkanske krize Karol Wojtylla je ukazao na potrebu da stari kontinent, koji je počinio samoubojstvo u Sarajevu 1914., i potom se razorio u Drugom svjetskom ratu, ponovno u ruke uzme svoju sudbinu.” Znači li to da je sudbina EU u nečijim tuđim rukama? Pitanja, međutim, ima(mo) još mnogo.
Hoće li nam onda, možda, ONI – koji (ako nije odveć nepristojno zlorabiti tv-izgovor imena) “Dži Dabljua” šalju na mikrofon da pred kamerama odglumi (a možda, jadan, i ne glumi?) bijes protiv “Osovine zla” – ikada objasniti koji ih je to “bog” ovlastio da sudbinu svijeta “preuzmu u svoje ruke”? Smatraju li da nitko više ne pamti da su sve svjetske hegemonije u povijesti bile ostvarene i održavane ili drastičnom ili “demokratskom” okrutnošću?
Zatim, što bi se dogodilo da je 13. svibnja 1981. na Trgu Sv. Petra u Rimu (zamislimo da je i sat pokazivao: 11.09.01!) oružje u ruci držao npr. Gavrilo Princip? Bi li u tom slučaju današnjim “arhitektima Novog Svjetskog Poretka” (i planerima rata na “diktatora Sadama”) imao tko s toliko auktoriteta javno remetiti strateške planove u njihovu “božjem poslanju” – “donijeti mir cijelom svijetu”? Je li zato, za utjehu, spomenik preciznom Ferdinandovu “Ali Agci” vraćen u Sarajevo na mjesto zločina, kad im je već propao plan da se “globalni povijesni događaj” spomen pločom obilježi – npr. 2004. ili 2014. godine – i na Trgu Sv. Petra?
Krunica – za mir!
Odgovore, na ta i slična pitanja, (ne samo katoličkom) “zbunjenom stadu pasivnih promatrača” ne mogu dati oni duhovni i politički auktoriteti koji smatraju da je “korupcija naš najveći problem”. Fenomene je potrebno promatrati duhovnim očima, jer sociološka površnost ništa ne razjašnjava te ljude ostavlja u još većoj zbunjenosti i dvojbama.
Konačno, premda je jako prozirna a ne samo nepodnošljiva lakoća drskosti globalne praonice mozg(ov)a – Brain Washing(ton) – kršćaninu je velika utjeha činjenica da se mnogo “oružje” ipak nalazi u – Božjoj ruci! Zato katolici, u ovoj od Pape proglašenoj Godini krunice, trebaju biti svjesni da je Gospa u Fatimi ponavljala da se KRUNICOM može izmoliti mir! To pak znači da je sudbina Europe i svijeta u Božjim i Marijinim rukama. Ali i našim! Stoga poziv: “Uzmimo u ruke sudbinu i sreću…!”, danas znači: Uzmimo u ruke – krunicu! Ona je, vjerniku, jedino moćno sredstvo kojim se ratno-naftni lobi može preusmjeriti na mirotvornu “infuziju” i tako zaustaviti rat protiv “preventivnog” terorizma. Bez toga, samo ćemo mu pomoći da nas sve povede, odlučujućim “korakom naprijed” – u globalnu provaliju!
