By 
Hvala dragom Bogu da se netko usudio dotaknuti neobično važnu temu. Tako bezazlen tekst, s tako dubokom porukom, ne može svatko napisati. Moje iskrene čestitke gospođi Ruži Studer! Pokušat ću, što kraće mogu, malo dublje „zaorati“ u neobrađenu ledinu. Pri tom valja imati na umu da ona Dolinarova krilatica o „prokletim hrvatskim diobenim genima“, koju je smatrao uzrokom svih hrvatskih nevolja, ima svoje povijesne korijene. Tuđi gospodari su napravili od Hrvata individualce, jer se većina potajno protivila tuđim gospodarima, a nije im se smjela otvoreno suprotstaviti, pošto bi to ugrožavalo osobnu egzistenciju. Dakle, hrvatski je čovjek bio prisiljen svoje misli ne izricati, a ako je već govorio, onda je to bio pohvalan govor o gospodaru, premda lažan jer ga je mrzio iz dna duše. To stanje je bila loša pretpostavka za zajedničke pothavte koje bi moćni tuđin ionako kontrolirao.
Regionalizam je druga boljka o kojoj piše Ruža Studer. I regionalizam je povijesno uvjetovan. Iscjepkanost hrvatskog teritorija na različite države, siromaštvo i loše prometnice bili su slabi preduvjeti za širenje zajedništva i međusobno prožimanje. Sjetimo se samo dokle se plaćala cestarina za korištenje „Carske ceste“ od Karlovca do Senja! Pa onda prva Jugoslavija koja je jasno zacrtala put regionaliziranja Hrvatske, jer su joj manje smetali Hrvati kao pleme nego kao narod. Dugi su procesi potrebni da bi se došlo do poželjnog zajedništva među našim narodom. Vanjsko nasilje, poput srpske agresije 1990.-1995. godine, ne može, kako iskusismo, donijeti dugoročne plodove, jer zajedništvo počiva na međusobnom povjerenju.
Prije osamostaljenja hrvatske države Hrvati su se poznavali uglavnom iz crkve što je doprinosilo medjusobnom povjerenju. Premda ih je većina bila lojalna jugoslavenskoj državi, neki su bili nadahnuti Hrvatskim proljećem i organizirali se sedamdesetih godina u Hrvatsku kulturnu zajednicu (1973. odn. 1975. HKZ), koja je doduše djelovala tako da se nije ogriješila o jugoslavenstvo, ali se striktno brinula da se njezine priredbe održavaju pod hrvatskim imenom i na taj se diplomatski način odupirala jugoslavenstvu. Sve ostale udruge u Švicarskoj, ako nisu bili pod nadzorom političkih emigranata ili katoličkih misija, bile su u najmanju ruku pod utjecajem, a većinom članovi jugoklubova pa i kad su nosile neko hrvatsko ime.
Pri osamostaljenju hrvatske države Hrvati su se ugalvnom posvetili humanitarnom radu, rijetki promicanju hrvatske stvari u švicarskoj javnosti, a dobar dio politici učlanjenjem u HDZ. Nesporazumi su bili programirani već pismom Ante Belje (15.11.1991.) iz Ministarstva informiranja u kojem traži da se Hrvati organiziraju pod kontrolom Zagreba, a njihova pomoć dostavlja samo s dozvolom dotičnog ministarstva. Pošto su ljudi bili uvjereni da činiti dobro važi za općeprihvatljivo načelo, odbili su na taj način pomagati – politika je jedno vrijeme vodila posebno skladište. Kad je Zagreb vidio da nametanje politike ne prolazi, odlučio je pod imenom Svjetski hrvatski kongres (kasnije Hrvatski svjetski kongres) “ujediniti” Hrvate. Na predstavljanju u Bernu, u nazočnosti diplomatskog zbora, rečeno im je da se u statutima ništa ne može mijenjati: prihvati ili ostavi. Već je taj potez, suprotan demokratskim uzusima, udaljio ljude od nametnute organizacije, a posebno mlade druge generacije od hrvatskog angažmana. U javnosti su se pojavile “vođe” koje ovdašnji Hrvati nisu poznavali ni iz crkve niti iz HKZ-a. Nakon toga smo izgubili jedinu općehrvatsku udrugu u Švicarskoj, a dobili poplavu hrvatskih zavičajnih ili regionalnih udruga. Nekim veličinama je uspjelo rastjerati Hrvate i dobiti blagoslov za to! Netko je jedanput duhovito primijetio o krugu povezanom s dotičnim događajima da se tu radi o društvu uzajamnog divljenja!
Među Hrvatima, koji su poglavito došli kao ratne izbjeglice iz Bosne devedesetih godina, navedena opterećenja ne bi trebala igrati neku ulogu. Zavičajne udruge su se ograničile na lokalne projekte, poglavito humanitarne naravi i obnovu porušenih ili oštećenih crkava, škola, župskih dvora u svom zavičaju, što je svakako pohvalno.
U Hrvatskoj nije bila samo ukorijenjena internacionalističla komunistička ideologija nego i hibridna jugoslavenska misao. Jedan dio Hrvata je to ponio sa sobom u Švicarsku. U okolnostima postojanja hrvatske države, taj je jugoslavenski uteg postao pretežak za nošenje. Teško je samom sebi opraštati, a odgovor na hibridizaciju je uvijek nemeza – osveta i mržnja. Dokaz za to je letimični pogled na internetske stranice tzv. ognjištara (HOUS) u Švicarskoj.
Pretpostavke za novi početak okupljanja Hrvata na nacionalnoj razini su loše, što se tiče prve generacije. U četrdesetpetgodišnjem jugokomunističkom okružju odrasle su generacije koje su u većem broju i s više empatije sanjale neku „bolju zemlju“ negoli samostalnu hrvatsku državu. Kad se osamostalila Hrvatska, jugoši su na hrvatsko društvo prenijeli mjeru utopijske marksističke jednakosti. Dok je ispravno zastupati jednakost čovjeka pred zakonom, pred Bogom, te u pružanju šansi razvoja i napretka, ova utopijska jednakost zaboravlja na činjenicu da su ljudi po prirodi nejednaki i raznoliki. Upravo nametanjem utopijske jednakosti Hrvatima, bivši komunisti ili „desni“ novoobraćenici su prebrisali razlike između onih koji su ulagali svoje umne, intelektualne i fizičke snage u samostalnu i demokratsku hrvatsku državu i onih koji su se ugodno osjećali u jugoslavenskom i komunističkom društvu. Hrvate u Švicarskoj nisu podijelile različite politike, već jedna trajno važeća politika koja je ukinula vrijednosni sustav i kojoj ništa ne znače nacionalne, vjerske, kulturne i ine vrijednosti.
„Bivši“ Jugoslaveni, a to su ljudi bez hrvatskog potpisa prije 1990. godine ili bez braniteljskog staža, ne mogu zbog svoje neuvjerljivosti biti nositelji i propovjednici valjanog hrvatstva. Oni ostaju proizvod jedne promašene prošlosti i onda kad je odbacuju. Dokaz za to je njihovo lukavo manipuliranje narodom. Sredinom 1990tih godina primjerice su se tako pojavili na pozornici, nudeći HKZ-u pomlađenje. Svi aktivni djelatnici su im odjednom bili prestari, da bi, na koncu, doveli još starije ili barem jednako stare s kojima su uspjeli HKZ privatizirati i uništiti u hrvatskom smislu. Da pri tom nisu dopustili ovjeroviteljima obračuna da provjere blagajničke knjige HKZ-a, nije potrebno ni spominjati. Gdje je jugoslavenstvo prisutnije, tu je hrvatstvo odsutnije.
U drugoj generaciji Hrvata imamo dobro obrazovanih ljudi, pokoji je namješten na važnom položaju u Švicarskoj, ali o njima se nitko ne brine. Oni se svojim odgojem, obrazovanjem i pogledima ne uklapaju u spletkarenje. Tko zna da imamo ljude koji djeluju kao profesori na viskoškolskim obrazvnim učilištima ili da vode švicarske kulturne i znanstvene ustanove? O njima bi se trebalo brinuti, s njima njegovati kontakte, promicati ih u hrvatskim priopćilima, umrežti ih s hrvatskim ustanovama i dati im na znanje da su Hrvatskoj važni. To isto važi za Hrvate s obrtničkom izobrazbom.
Dok su god spletkari na djelu, imat ćemo hajdučiju koja nije svladala vještinu građenja, sustavnog i solidnog stvaranja na dulje staze. Lažni Hrvati destruiraju sve, a osobito blagajne, pa je zasad razborito raditi u skromnim uvjetima zavičajnih udruga, dok se ne pojavi netko vjerodostojan na sceni kome će se moći povjerovati da radi na dobrobit svoga naroda umjesto na uljepšavanju osobne biografije. Trenutno pak nedostaju ideje i ljudi koji bi bili svjesni činjenice da smo “zajedno jači”.
Tihomir Nuić
vezani članak: Quo vadis, Hrvati u Švicarskoj?
