By U subotu 17. svibnja, nešto prije 22 sata u Zürichu je na gala-večeri za najljepšeg Švicarca izabran jedan Hrvat, novopečeni Švicarac Robert Ismajlović. Robert je rođen pred 27 godina u Zadru gdje je pohađao i školu, najprije onu osnovnu, a poslije se opredjelio za medicinsku školu koju je u vihoru rata morao napustiti. Završio ju je tek kasnije u Zürichu kamo se sklonio tih ratnih godina i gdje su već dugo živjeli njegova majka i ujak. Početkom ove godine dobio je švicarsku putovnicu i stekao pravo natjecanja na ovom takmičenju.
Sutradan nakon proglašenja najveći švicarski listovi objavili su njegovu sliku na naslovnici, a istovremeno je krenula i debata po nekim dnevnim listovima bazirana na njegovom porijeklu. Jesu li Jugosi opet omiljeni stajalo je masnim slovima otisnuto na najtiražnijem švicarskom dnevniku Blick. Robert je u interviewu švicarskoj televiziji izjavio kako ga uvrede tipa Scheiss-Jugo ne diraju jer je Hrvat, a najavio je i da će se boriti da se popravi image stranaca u Švicarskoj. Na taj je način podijelio švicarsku javnost koja već danima o tome debatira na raznim anketama, internet-forumima, talk-shows… Jedan od prvih koji je znao cijeniti Robertove izjave je konzul RH u Zürichu Toni Glowatzky. Njegove izjave podrške prenijeli su i dnevni listovi, a upravo nam je on omogućio da do ovog razgovora i dođe. Razgovor je obavljen u hotellu Wallhalla u St.Gallenu, nakon napornog dana koji Robert proveo u Tv-studiju, davanju autograma, kod sponzora…. Posebno nas je radovala činjenica da je Robert povremeni gost na našim stranicama, veselio se što će te fotografije i dio razgovora izaći i u nekim hrvatskim medijima. Ponosni smo što smo prvi od hrvatskih novinara koji su razgovarali s Robertom i zahvaljujemo mu što je u toj zbrci i terminima našao vremena i za nas.
Nije bilo teško prepoznati Roberta na dogovorenom mjestu. Svojom visinom (196) i markantnim, mediteranskim izgledom izdvajao se u mnoštvu.
Pa trebao si postati košarkaš s ovom visinom – bila je moja prva primjedba nakon što smo sjeli za stol gdje je još bio njegov manager Urs Brülisauer iz direkcije agencije Mister Schweiz.
Igrao sam aktivno košarku. U Zadru. Bio sam strašno zaljubljen u taj sport, a u školi sam svima odmah upadao u oči jer sam u školu dolazio s loptom i iz škole izlazio s loptom. Bavio sam se još i rukometom, plivanjem. Dok sam igrao u kadetskoj momčadi Zadra bili smo prvaci Hrvatske, prvaci Dalmacije, a neko vrijeme sam čak proveo igrajući košarku u Americi. Da nije došlo do rata i možda bi moja karijera izgledala drukčije, možda bi zbilja više igrao košarku. No, ni ovako nije loše. Sportu svakako dugujem moje dobro izvježbano tijelo koje je sigurno utjecalo na moj izbor.
Kakav je to osjećaj, kao Hrvat biti na naslovnim stranicama gotovo svih listova u Švicarskoj. To naime nije uspjelo još nikome od Hrvata koji žive na ovim prostorima, a imali smo čak dva nobelovca, sportaše, kardiokiruge…
Ha, ha, mogu ti reći da je to super osjećaj. Ljudi me prepoznaju gdje god se pojavim. I tu u hotelu su mi ponudili odmah najbolju sobu po normalnoj cijeni. Dobio sam stotine SMS-a podrške,mailove, zovu me prijatelji, poznanici.
Što je, po tvom mišljenju, utjecalo da bas ti budeš izabran za najljepšeg Švicarca godine?
Pa teško je odgovoriti na to pitanje. Izbor je bio „knap“ bilo je par vrlo oštrih konkurenata. Mislim da je ipak odlučujći faktor bio ta moja neka mješavina mediternaskog optimizma i šarma s jedne strane i ta disciplina, upornost koju sam stekao živeći u Švicarskoj. Mislim da je taj konglomerat dao dobar rezultat, naravno da iza svega toga stoje i naporni sati treninga u fitness-studiju. No, dobro izgrađeno tijelo nije dovoljno za uspjeh. Taj neki „Austrahlung“, puno je važniji. Smatram da je i moja visina kod nekih bila razlog zašto su glasali za mene. Pasionirano plešem flamenco. To nekako paše mom temperamentu. Mislim da mi je taj moj hobby pomogao i u kretanju po bini, držanju, a to su sve faktori koji mogu utjecati na konačan ishod takmičenja jer se sve pojedinosti gledaju.
Sad si u centru pažnje švicarske javnosti, vidim da si tražen na sve strane, telefon stalno zvoni, tvoj manager ima potpuno ispunjenu agendu s terminima snimanja, nastupa, davanja autograma. Kakvi su planovi za budućnost?
Moram reći da o tome još nisam trijezno razmišljao; zapravo, nisam imao vremena razmišljati. Moraš me shvatiti. Sve je ko u nekom snu. Prije dva tri dana bio sam obični bolničar koji svoj kruh zarađuje teškim radom u stračkom domu, a danas sam kao nekakva medijska zvijezda. Naravno da je to za mene bio šok, u pozitivnom smislu, od kojeg se još nisam oporavio. Pokušati ću u ovim danima koji dolaze uspostaviti što više korisnih kontakata. Bilo je već i nekih ozbiljnijih ponuda koje bi mogle dovesti do nekih promjena u mom životu, ali vidjet ćemo. Važno je zadržati čvrsto tlo pod nogama, a ne lebditi u zraku. Puno vremena provodim u dvorani vježbajući. Volio bih jednog dana malo više nekako raditi u tome. Maštam o jednom malom take-away restoranu s zdravom dopunskom hranom koji bi bio smješten u nekoj fitness dvorani. No, moram reži da vrlo rado radim i posao koji sam izučio i koji obavljam. Kao bolničar sam jako sretan. Osjećam da sam ljudima od koristi, a moj talent za brzo uspostavljanje komunikacije pomaze mi da se brzo sprijateljim i s osobljem i stanarima našeg doma. Nekima to možda zvuči čudno, ali zbilja zdušno obavljam taj posao. Dok sam prije radio u bolnici, za vrijeme izobrazbe i kasnije, bilo mi je nekako teže, puno obaveza, odgovornosti i stresa. Sad je malo mirnije. Pokušavam u taj moj radni dan unijeti malo mira. Osjećam da to ljudi koji rade samnom znaju cijeniti; na poslu vlada odlična klima, a nakon ovakvog posla čovjek se onda i sam osjeća dobro i ima dovoljno energije i za druge hobije i afinitete.
Tvoj uspjeh svakako je važan i za Hrvate u Švicarskoj. Mnogi mladi ljudi s ponosom ističu tebe kao Hrvata pred svojim švicarskim kolegama. Za sve njih ti si postao neka vrsta uzora. Sigurno ćeš tim svojim uspjehom moći učiniti nešto i za svoju domovinu. Spontano mi se javlja ideja gdje tebe vidim kao promotora hrvatskog turizma ovdje u Švicarskoj.
Naravno, vec sam u kontaktu s konzulatom u Zürichu da na skorašnjem koncertu u Zagrebu na kojem ce nastupiti i DJ Bobo budem i ja prisutan. Koncert je humanitarnog karaktera (No Mines) i već se veselim tom događaju. Što se promocije turizma tiče, to je sve stvar moje agencije Mister Schweiz jer sam s njima vezan ugovorom. Ukoliko bude interesa s hrvatske strane vrlo bi rado pomogao. I sam sam s mora i strašno volim moj Zadar i Hrvatsku.
Često ideš u Hrvatsku?
Nažalost ne. Čak ne svake godine. Pred godinu dana sam bio jer mi je umrla baka Tulia Brčić koju sam strašno volio i uz koju sam praktički odrastao jer su moji bili u Švicarskoj. Čeznem za Hrvatskom i uvijek rado idem tamo, ali strašno volim putovati I u druge destinacije, a u godini premalo slobodnih dana da bi uvijek sve proveo u Hrvatskoj. U Zadru imam puno rodbine, prijatelja I često kontaktiram s njima, ali kako to obično biva, vremenom slabe te veze i prijateljstva. Ljudi se okreću svojim obiteljima, poslu.
Roberte, imaš li još nešto reći za kraj ovog razgovora?
Najprije bi pozdravio sve one koji su me u ovom mom pothvatu podržali i koji su mi nakon ovog mog uspjeha na razne načine čestitali. Ako mi dopustite na kraju bi se zahvalio mojoj majci Branki Manarelli-Ismajlović. Bez nje ovog mog uspjeha ne bi bilo. Oni koji je poznaju znaju koliko se mučila i žrtvovala za mene i brata. Svakako veliku podrsku imao sam i u bratu Michelleu, a na kraju posebno moju djevojku Danijelu Kolaković. S njom sam već dugo u vezi i ona me uvijek poticala i podržavala u mojim planovima.
Roberte hvala ti za ovaj razgovor. Hvala ti što si učinio za Hrvate u Švicarskoj. Nek ti se ispune svi planovi i nek te prati sreća.
Ivan Ivić
