By 
Razmišljam tko je to rekao, ali izuzev jedne tamburaške grupe koja pjeva o hrvatskom jalu, ne pada mi ništa drugo na pamet. Tako je to s nama folklorašima, često su nam pjesme na umu, ali po onoj staroj: tko pjeva – zlo ne misli, i ja se s tom izrekom slažem. No, ipak, pisalo se o tome ili ne, jal je na žalost itekako prisutan kod nas Hrvata, izgleda kao da nam je «genetski usađen». Jedan dobar primjer hrvatskoga jala i nesloge smo mi Hrvati ovdje u Švicarskoj.
U ožujku sam za portal hrvati.ch napisala članak «Quo vadis, Hrvati u Švicarskoj?». Na taj se članak također na portalu, osvrnuo i svoje razmišljanje napisao i Tihomir Nuić (pogledaj članak).
Portal hrvati.ch nudi svakom mogućnost komentirati članak, pohvaliti ili kritizirati ga, pod uvjetom da to ne bude anonimno. No, neki su taj članak i Nuićev odgovor komentirali negdje drugdje. Uostalom, najjednostavnije je sjediti doma, anonimno iza monitora, iz udobnog naslonjača čitati i onda o tome pisati tko zna gdje, potpisati taj članak nepotpunim imenom ili komentirati kao anonimni forumaš i tapšati sam sebe po ramenu.
Taj članak sam napisala s najboljim namjerama, znam da su me na pisanje istog ponukali mnogi razgovori s predstavnicima raznih hrvatskih udruga. Znam isto tako da je moj članak pročitalo podosta Hrvata, jer su mi se mnogi od njih javili i diskutirali smo o napisanom. Kad zbrojim, članak je dobio mnogo više pozitivnih komentara nego negativnih. No, možda ja te negativne nisam čula jer se to najčešće događa, svi mi Hrvati jako dobro znamo, «iza leđa».
Nedavno mi je jedan poznanik skrenuo pažnju da je članak komentiran na meni nepoznatoj stranici od gospodina koji se nije potpisao cijelim imenom. Pošto ne posjećujem te stranice, nisam pročitala. Taj članak je preuzela (valjda su se osjetili prozvanima) HKZ i objavila ga na svojoj stranici (link na članak: U laži su kratkje noge, ali i pamćenje). No ta ista Hrvatska kulturna zajednica nikada nije preuzela niti jedno izvješće kulturnog djelovanja udruga u Švicarskoj objavljenih na portalima ili sam ja to propustila.
Uspoređuje taj «netko» portale croatia.ch i hrvati.ch i donosi svoje zaključke koji je portal «hrvatskiji». Ja sam suradnica portala hrvati.ch, ali za mene je i croatia.ch hrvatski portal. Smatram da bi trebalo zahvaliti urednicima što ulažu svoje vrijeme i Hrvatima u Švicarskoj nude važne informacije i dijele priloge o događajima koji na neki način obilježavaju život i aktivnosti Hrvata na ovim područjima – a tim se poslom sigurno nisu obogatili.
Sve što nas susretne možemo gledati pozitivno ili negativno, nema tog djela kojemu se neće pronaći neka mana. No, isto tako ta djela imaju i svoje dobre strane. To je ono što ja vidim, onima koji traže negativnosti prepuštam da i dalje prate portale tražeći im mane i da ih politički ocijene.
Koliko pažnje treba pokloniti nekom, tko je iz mog teksta uzeo samo ono što je njemu odgovoralo, i to koristio da bi me prozvao i na taj način vodio svoj osobni stari rat s nekim drugim? Kad me se već proziva i kad se komentira moj tekst, bilo bi poželjno da bar moje prezime napišu korektno i da svoje napisano potpišu svojim punim imenom i prezimenom, jer mi članci bez korektnog potpisa i upisi anonimnih forumaša nisu vjerodostojni. Nagađanja, jesam li član HKK i HKZ su mi čak neukusna, jer se na moje postavljeno pitanje u tom članku nije odgovorilo. Možda bih tom gospodinu bila „bolja“ Hrvatica da sam član HKZ?
I dok se u tom članku spominje organizacija «mojih priredbi» koje su navodno loše posjećene, ignorira se činjenica da sam u članku pokušala objasniti da te brige muče mnoge udruge. Pošto se krećem u širokom krugu gdje djeluju Hrvati i hrvatska društva u Švicarskoj, jako mi je dobro poznata problematika mnogih malih hrvatskih udruga. Pošto je uočeno kako redovito organiziram druženje hrvatsko-švicarskih brakova, više je nego očito da se prati svaki moj korak. Vjerojatno je dotični uočio i mnogo drugih detalja, vezanih za moje aktivnosti, no izgleda da traži samo ono što može kritizirati.
Kritizirajte dragi sunarodnjaci, portale, članke i događaje. Ali kad to činite, uradite to onda otvoreno, dobronamjerno i konstruktivno. Ionako je sve manje Hrvatica i Hrvata koji su društveno angažirani ovdje u Švicarskoj, nemojte još i vi, kao «našijenci» po njima drvljem i kamenjem. Najvažnije u svakom djelovanju je misao koja nas vodi, a moja je misao u svakom pogledu dobronamjerna i pozitivna. U meni živi nada u mlade Hrvate koji nisu opterećeni prošlošću, u Hrvate koji iskreno vole domovinu svojih roditelja i predaka, no koji isto tako poštuju ovu zemlju u kojoj žive.
Mene zanima budućnost, pa to preporučam gospodinu anonimnom kritičaru i onim Hrvatima u Švicarskoj koji se pronalaze u toj, za nas Hrvate tužnoj priči raskola HKZ i posljedica tog raskola za hrvatsko društvo u Švicarskoj: Kanite se više te neslavne prošlosti i okrenite se budućnosti. Ako imate još uvijek nesređene račune, sredite ih između sebe i ne uvlačite nedužne u njih. Ne opterećujte tim starim ratovima one koji u njima nisu sudjelovali, posebice mlade Hrvate jer njih to ne zanima. Oni žive u ovom trenutku i željni su druženja. Ako već želite učiniti nešto dobro, pobrinimo se zajedno za te mlade Hrvate prije nego se asimiliraju i izgube svoj hrvatski identitet. Sijanjem mržnje anonimnim člancima na bilo kojem mjestu nanosite samo štetu svima Hrvatima.
Činjenica da budno pratite oba portala, a vjerojatno i druge naše medije, daje naslutiti da ste angažirani i na koncu da vam je stalo do svekolikog boljitka Hrvata u Švicarskoj. Međutim, metode kojima se služite potvrđuju da ima nešto u tom «genetski usađenom» hrvatskom jalu i da niste ni vi imuni na te obične ljudske slabosti.
Ruža Studer
