By Svake jeseni kada zakiši, naš susjed Griva svijeću zapali… pjeva Miroslav Škoro u svojoj pjesmi «Domovina» (meni osobno najbolja njegova pjesma). Na današnji dan Hrvati diljem svijeta, a poglavito u herojskom gradu Vukovaru, obilježavaju 18. studenoga, sjećanje na dan kada je 1991. slomljena herojska obrana grada te kada je u Vukovaru i Škabrnji počinjen stravičan zločin.
Nepoznat Netko donio je jesen u Sjevernu sobu – pisao je Krleža u svojoj Jesenjoj pjesmi. Te sam stihove već spominjao u jednom mom postu, ali ih se opetovano sjetim svaki put kad prošetam prema Rheinfall-u. Naime, nepoznat Netko na današnji dan, na prvu godišnjicu stradanja, prije ravno trideset godina, ispisao je grafite niz cijelu šetnicu, gdje prolazi tisuće turista.
Na betonskom sanduku, u kojem se čuva pijesak za posipavanje kod poledice i snijega, u pothodniku, na potpornom zidu… svuda se crvenio natpis STOP THE WAR IN CROATIA (Zaustavite rat u Hrvatskoj). Ta antiratna pjesma, taj vapaj našeg prerano preminulog kantautora Tomislava Ivčića, bio je inspiracija Nekome da ispiše te grafite.
Budući da smo stanovali u neposrednoj blizini Rajne (Rheinstrasse), gotovo svakodnevno smo šetali tom šetnicom do vodopada. Fotografirao sam tada mog sina uz te natpise (prije točno 30 godina), a i kasnije smo svi skupa znali na današnji dan otići do tog mjesta.
Danas sam tu zapalio svijeću, doduše, sad je tu jedan manji «Sandkasten» i nema više tog grafita. Ostale grafite je prekrila mahovina ili neki novi grafiti, nekih novih klinaca. U pothodniku, na jednom grafitu netko je nadopisao: Jesus kommt bald zurück! (Isus se uskoro vraća!). Uzeo sam svijeću koju sam dobio od kume kao svjetlo mira (Friedenslicht), pa sam ju kasnije pustio niz brzu rijeku (nisam «bacio» vijenac u Dunav, kao jedan naš «političar»). Vjerojatno će je ugasiti već prvi brzaci, ali tako je to u životu, sve što traje jednom ugasne.
Ugasnuli su i brojni nedužni životi. Gledam na ogradi mosta tisuće “katanaca”, kojima su mladi ljudi na ovom mjestu «zaključali» svoja obećanja, neka svoja osjećanja. Mnogi iz moje generacije to nisu mogli. Iz Švicarske je tih godina njih nekoliko otišlo za Hrvatsku. Oni najodvažniji među njima nisu se više vratili!
Kako smo mi u dijaspori tada doživljavali tragediju Vukovara i Škabrnje? Glavni izvor informacija ipak nam je bio radio ili novine koje smo tada mogli kupiti. Danas više nema hrvatskih novina na kiosku.
Tih godina započelo je i emitiranje hrvatskog TV programa preko satelita, ali te uređaje si u početku nije mogao svatko priuštiti. Neke obitelji su bile opterećene i zbrinjavanjem svojih, koji su izbjegli iz ratnih područja. Prva satelitska antena na našem području bila je instalirana u restoranu u Büsingenu (jedna njemačka enklava u neposrednoj blizini Schaffhausena). Kasnije se hrvatske programe moglo gledati i u klubu, odnosno na kuglani u Hauentalstrasse, a onda smo počeli i sami postavljati antene na naše balkone.
Gotovo svi Hrvati koje ja poznajem, bez ijedne iznimke, uključili su se u neku humanitarnu akciju ili neku udrugu. Netko više, netko manje, ali nitko nije sjedio skrštenih ruku. Međutim, naš trud, naš angažman i naše žrtve zbilja izgledaju smiješno kad ih usporedimo s žrtvama Domovinskog rata. Zato nam bude žao kad vidimo kako se te žrtve ponekad bagateliziraju i kako se naše društvo razvija drukčije nego što smo zamišljali devedesetih.
Danas sam napravio nekoliko fotografija na Rheinfallu. Vrijeme je bilo oblačno, kao i prije 30 godina. Kad sam se vraćao kući sramežljivo se kroz oblake počelo probijati sunce.
Možda, možda…
