By U svojoj prvoj (zasad jedinoj) zbirci poezije Zapaljene svijeće Vera Valčić-Belić je ponudila šezdesetak pjesama. Nekoliko ih je objavljeno i dvojezično, zapravo u autoričinom slobodnom prijevodu na engleski ili francuski.
Od neobjavljenih i nesačuvanih, ali tada zapaženih i prihvaćenih, domišljatih i duhovitih mladalačkih parodija na srednjoškolski život do pjesama koje su nastale uz guljenje krumpira, kuhanje i pranje posuđa (kad su joj misli “bile slobodne poći za osjećajima” i kad su poetske tvorevine postale izraz njene “velike čežnje za domovinom”) Vera Valčić-Belić je proživjela teške decenije, ostvarila znamenitu hrvatsku sudbinu i postala zrela pjesnikinja. U svojoj prvoj (zasad jedinoj) zbirci poezije Zapaljene svijeće Vera Valčić-Belić je ponudila šezdesetak pjesama. Nekoliko ih je objavljeno i dvojezično, zapravo u autoričinom slobodnom prijevodu na engleski ili francuski (npr.: Sur les genoux – Na koljenima, str. 10-11, Because of Bleiburg – Radi Bleiburga, str. 26-27, Church in my village – Crkva u mom selu, str. 34-35, Do not believe – Nemojte vjerovati, str. 36-37, Nevertheless – Ipak, str. 46-47, World to me – Svijet bez mosta, str. 66-67, Sometimes – Nekada, str. 68-69) što daje novi izričaj jer je načinjen namjerni pomak od izvornog teksta. Neke su pak objavljene samo na engleskom, odnosno francuskom jeziku (npr.: Easter, str. 18, Today, str. 70, Très souvent, str. 75, Love is, str. 76). Na kraju knjige je priložena i autobiografska zabilješka Moj život (str. 97-100) iz koje doznajemo više o autoričinom školovanju, osobnim iskušenjima, namještenjima, političkim uvjetima, preseljenjima, obiteljskim obvezama, društvenim djelatnostima itd.
Vera Belić je rođena u Osijeku 1925. godine gdje je završila učiteljsku školu i dvije godine radila kao uciteljica u Pakračkom kotaru (zapadna Slavonija). Zbog ispoljenih hrvatskih domoljubnih i religijskih ideja te teških uvjeta rada napušta učiteljsko zvanje uz kaznu da se ne može “vratiti na taj posao”. Potom studira teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakuletu u Zagrebu (1948.-1954.). Dopustom kardinala Stepinca bila je nazočna redovitim predavanjima zajedno s bogoslovima i dobila diplomu “de studiis peractis” jer “tadašnji rektor dr. Keilbach nije htio dati ženama nikakve drugačije diplome” (str. 97). Hrvatsku je napustila 1954. godine i otišla u Belgiju, gdje je na Katoličkom sveučilištu u Louvainu studirala sociologiju i žurnalizam “te stekla Licence en Sciences Politiques et Sociales”. U Kanadu dolazi 1957. i šest godina predaje sociologiju i socijalni nauk Katoličke crkve na Katoličkom sveučilištu u Ottawi.
Udaje se 1960. za Anteta Tonćija Valčića, podrijetlom s otoka Ošljaka kod Zadra.
Preseljavaju se u Vancouver 1964. gdje autorica radi kao socijalna radnica, nastavnica francuskog jezika, odgajateljica, ravnateljica svog vrtića…, pa se zanima i za doktorat iz socijalnih znanosti.
Iskusila je i težinu iseljeničkog života, posebice kad je čuvala djecu u Belgiji ili radila kao sluškinja u Kanadi.
Objavljivala je pjesme u Maruliću i Hrvatskoj reviji.
Moj život funkcionira i kao autobiografski predložak (nužno potreban za razumijevanje životnih nazora ove hrabre žene i njezinog pjesničkog djela) i kao uzbudljivo povijesno-dokumentarno štivo (koje aktualizira i dinamizira osobni – memoarski – svijet i opće društveno okruženje); posebice dva ulomka – sjećanje na učiteljske dane i nemogućnost završetka doktorske disertacije.
U sjećanju na učiteljske dane kad je radila u selima Popovci i Branešce, na Papuku, u kojima su poglavito živjeli Srbi, Vera Valčić-Belić donosi potresno svjedočanstvo s kojim – kao kaznom i prokletstvom – živi do danas: “…držim da u stvari nisam bila ‘namještenik’, nego osuđena na prisilni rad u takvim okolnostima koje su bile ispod standarda svake normalne situacije jednog učitelja (npr. razred, krevet i štednjak, sve u istoj sobi, a zahoda nigdje). Samo sam kratko vrijeme radila u Pakračkoj Poljani, gdje su Česi i Hrvati većinsko stanovništvo, a odakle sam opet bila vraćena (jer sam svirala u Crkvi i učila Crkveni zbor – govorilo se da je vjera slobodna) u srpsko selo Branešce. Susjedno selo bilo je tada zvano Novo Selo, a to je zapravo bila Španovica, čija bi sudbina svakome trebala biti poznata. Sami su se Srbi hvalili koliko su Hrvata iz tog sela ubili i rekli mi da ne trošim vodu iz školskog bunara jer su tamo bacali “ustaše”. Toga su se ‘sjećali’ i mladi, kad sam nakon trideset osam godina posjetila tu školu koja je bila pretvorena u gostionicu.” (str. 97)
U drugoj takvoj jezovitoj i nevjerojatnoj situaciji autorica pojašnjava razlog nezavršetka doktorata: “Nakon dolaska u Vancouver položila sam sve uvjete za doktorat iz socijalnih znanosti, ali iz ekonomskih razloga morala sam svoje vrijeme razdijeliti između posla i obitelji pa nisam nikad dospjela do pisanja teze, a na to je utjecala i tragedija jer je moj sponzor zbog obiteljskih poteškoća počinio samoubojstvo.” (str. 98)
Zbirka Zapaljene svijeće je raspodijeljena na Posvetu, Uvodnu pjesmu (Drži zapaljenu svijeću) i pet ciklusa (Na koljenima, Hrvatske lamentacije, Vrati nas u polja, Suze na jastuku, Sjeta) i autobiografski dodatak Moj život.
Uvodna pjesma – Drži zapaljenu svijeću je i poticaj i opomena, i poduka i zamolba i vjernicima i nevjernicima. Ova pjesma zorno navješćuje dominirajući glagolski oblik – imperativ (zapovjedni način) kao glavnu gramatičku oznaku a jezičnu stilsku karakteristiku. Imperativ će se javljati skoro na svakoj narednoj stranici (naglašeno na početku knjige pa umjerenije prema kraju): “Padni na koljena” (str. 11), “Pošalji Duha Svetoga” (str. 12), “obnovi lice” (str. 12), “Obnovi polja” (str. 12), “ukrasi ih različcima” (str. 12), “Zazeleni šume” (str. 12), “Umnoži ribe” (str. 12), “Obnovi Gospodine” (str. 12), “Pošalji Duha Svetoga, Gospodine” (str. 13), “obnovi lice hrvatske zemlje Tvoje” (str. 13), “Daj mi, Gospodine” (str. 14), “Zapali krijesnice” (str. 16), “Zapali srca” (str. 16), “Zapali svijeće” (str. 16), “Zahvali Bogu” (str. 16), “Zapjevaj Hosana” (str. 16), “Gospodine, oprosti mi” (str. 20), “Daj nam sunce” (str. 21), “Zaplači, zemljo” (str. 28), “Zaplači, milena” (str. 28), “Nemojte vjerovati” (str. 37), “Ne kasni više, Gospodine” (str. 41), “pa nas zato vrati” (str. 49), “Odvedi me, Gospodine” (str. 52), “sjedni kraj mene, Gospodine” (str. 52), “otari mi suze i tugu” (str. 52), “Ostani mi dobrim Ocem” (str. 52), “Nemoj umrijeti” (str. 78), “napišite na moj vječni kamen” (str. 81), “ne traži izvezene zavjese” (str. 82), “zatvori oči” (str. 82).
Očito je da ovakvim načinom pisanja pjesnikinja zaziva Svevišnjega, te od njega traži utjehu i spas, sklonište i utočište i za sebe i za svoju domovinu i za svoj narod. Nije ni čudo jer se u najranijoj mladosti, u djevojaštvu, suočila s najtežom tragedijom – i osobnom (zaručnik joj je ubijen) i općom (Hrvatska je doživjela Bleiburg): “1945. je šesnaest kolega iz moga razreda učiteljske škole u Osijeku završilo mučeničkom smrću kod Bleiburga, a među njima i moj zaručnik Ivica Kovačević.” (str. 99)
Ove imperative, koji su zapravo molitve – obraćanje Svevišnjemu – pojačavaju snažni infinitivi: “Umrijeti za krive razloge” (str. 20), “Vrisnuti želim bukom” (str. 27), “Kriknuti hoću glasom” (sr. 27), “cviliti moram s vjetrovima” (str. 27), “ustati visinom svemira” (str. 27), “stopiti se sa zemljom i naći svog života vrut” (str. 47), “klečati u polumraku katedrale” (str. 59), “šetati po Mirogoju” (str. 59), “stati kod jednoga groba i okititi ga” (str. 59), “staviti cvijet kod Radića” (str. 59), “zapaliti svijeće bezgrobnima” (str. 59), “zabiti lice u tvoje meko krilo” (85), “zaboraviti sve što se u svijetu zbilo” (str. 85), “isplakati suze” (str. 85), “ljubiti kose tvoje bijele” (str. 85), “moliti oproštenje” (str. 85), “naći s tobom, majko” (str. 85), “ljubiti domovinu” (str. 87), “Gledati polja suncokreta” (str. 87), “brisati suze radosnice” (str. 87), “ulaziti u bistrinu i plavetnilo” (str. 87), “Doći kao prosjak” (str. 89), “skupljati mrvice” (str. 89), “Umrijeti treba sam” (str. 91).
Od prvotnog jada, zamolbe i poziva, pjesnički se glas transformira u snažan krik i pobunu protiv svega što je pritisnulo i jadnu dušu (individua) i napaćeni narod (kolektiv). Individualna i kolektivna tragedija i borba simbolizira općenacionalno sudbinsko zajedništvo, a s literarnog stajališta naglašuje pjesnički paralelizam. Sve ovo predodređuje čistoću i plemenitost motiva: zavičajni slavonski motivi (Slavonska idila, Slavonska polja, Na obali sive rijeke, S dva srca, Danas sam zaželjela, Osijeku…), motivi bleiburške tragedije (Radi Bleiburga, Bleiburška raka…), motivi roditelja (Pismo mami, Moj otac, Mrtvoj majci…), te posebice naznačen i ocrtan motiv blagdana, ljubavi, seoske crkve, stare kuće, grijeha, kamena, mrtvog tijela, svijeće…
Krik i pobuna podupiru potrebu za reakcijom. Pjesnikinja reagira na sve što se zbilo i što se zbiva na vrlo human način – pritajenom ljutnjom, kontroliranim gnjevom, molitvom, oprostom i nadom, a nikako prijetnjom i osvetom. Time nadvladava sve zapreke te dolazi do pomirenja i sa svima i sa samom sobom. Kao nagradu zadobiva “dio Neuništivoga Boga” (Stope u pijesku, str. 95).
Motivi se upotpunjuju s naslovima pjesama: Molitva i pjesma, Božić tetura, Hrvatska tuga, Opraštanje, Pjesma preživjelih, Samoća, Sivilo, Otupjeli smo, Nostalgija, Amen, Svijet bez mosta…, što se sve vanredno uklapa s nazivljem ciklusa-odjeljaka od kojih je posljednji (Sjeta) najosobniji (a to se opet ujedinjuje s autoričinom životnom dobi i realnim očekivanjima).
Autoricu posebice zanimaju svijeće te snaga i pokora koju one omogućuju i nameću. Svijeće je zanimaju od obiteljskog ognjišta (na kojem su se palile tijekom blagdana i spokoja) preko domovinske povijesti (kad su se palile zbog Bleiburške tragedije i Domovinskog rata) do iseljeničke sudbine (u kojoj se svijeće pale zbog uspomena, nostalgije, osjećaja krivnje i žala za napuštenom domovinom), odnosno do novih iseljeničkih blagdana (u kojima se djeca – novi naraštaji – zapaljenim svijećama uče hrvatstvu.
Tuga, osamljenost, ojađenost i bol se isprepliću sa sjećanjima, zanosima i snovima u Zapaljenim svijećama. Životna zrelost, duboka religioznost, izobrazba i duhovnost se usuglašavaju sa životnim posrtanjima, uspjesima, borbama i radostima žene i majke, pjesnikinje i kulturne poslenice u koje su iskustvo i po(r)uka na prvom mjestu.
Autorica ne stremi ni složenim pjesničkim zahvatima, ni visokom intelektualizmu (što su preduvjeti i odlike najsuvremenije poezije), ali se u njenom pjesništvu zbilja nalazi nekoliko pjesama u kojima je postignut veliki pomak ka tome – npr. pjesme Kamen, Danas (napisana samo na engleskom – Today) i Stope u pijesku koje su izrazito suvremene po razbijanju tradicijske poetske strukture, posebice one uobičajene u iseljeničkoj lirici. U zbirci je uspješno ostvareno kombiniranje slobodnog i vezanog stiha, te knjiških i suvremenih izraza (lijet, vrut, zapirliče, potleušica, vrijesak, pura, kaša, izba, blejanje…). Pjesma Opraštanje i autobiografska zabilješka Moj život se nadopunjuju (poetski i prozni oblik se upotpunjuju) kao što i “pjesme nerijetko sadrže pripovjedne elemente, ne napuštajući poetičnu strukturu”, kako primjećuje Zlata Derossi u Pogovoru ovoj knjizi (Tuga i zanosi u zbirci pjesama Zapaljene svijeće, str. 106).
Naslijedivši osjećaj za čistoću hrvatskog jezika i ljubav za poeziju od oca, katolički odgoj od majke, zanimanje za katoličku literaturu od svog vjeroučitelja Josipa Mirkovića (koji je također stradao kod Bleiburga), prihvativši križarske ideje, nacionalne rane, bleiburške ožiljke, hrvatsko stradanje, žensko trpljenje, iseljeničku muku, majčinske brige…, Vera Valčić-Belić svojom pjesničkom zbirkom ostvaruje pobjedu. Uz nježnu i romantičnu naslovnicu koju su osmislili Marta Derossi-Zidarić i Zvonimir Zidarić, uz fotografiju nasmijane dobrodušne žene (autorice), uz iskren i jednostavan pjesnički opus, knjiga postaje svjedočanstvo oprosta, pobjede i budućnosti. Vrijednost života je u istrajnosti, bogatstvo života je u žrtvovanju, budućnost života je u vjerovanju. Sve je ove kušnje i odabire, sva je ova previranja i sazrijevanja Vera Valčić-Belić započela i zaokružila.
S jedne strane Vera Valčić-Belić po godinama predvodi hrvatsko-kanadske pjesnikinje: Mariju Fabek, Anu Ganzu, Ljerku Lukić, Mariju Vidić…, a s druge strane Vera Valčić-Belić zajedno s Malkicom Pilc-Dugeč iz Njemačke brani ne samo opstojnost nego i čast i ugled hrvatskog ženskog iseljeničkog pjesništva. Premda ne treba dijeliti književnost na mušku i žensku, ipak se mora naglasiti ženska strana i uloga u hrvatskom iseljeničkom pjesništvu jer se iseljeničko pjesništvo u hrvatskoj književnoj povijesti, teoriji i kritici vrlo često svodi na samo nekoliko muških imena.
Na kraju treba uputiti na ono što je Vera Valčić-Belić podcrtala na početku knjige/života:
“Sretan je onaj koji može svoju tugu
pretvoriti u latice ruža
a suze u sjaj jutarnje rose.”
Pošto ovaj proslov dolazi od vrsne podučavateljice, koja ga je slijedila nekoliko decenija, valjalo bi ga usvojiti ili ga se barem prisjetiti u trenucima životnih (posebice iseljeničkih!) teškoća.
Prikaz napisala i odabir pjesama načinila:
Ljerka Lukić, profesorica kroatistike,
magistrica i doktorandica hrvatske filologije
Pjesme Vere Valčić-Belić
RADI BLEIBURGA
Vrisnuti želim bukom
snažnog mora
i svih oceana.
Kriknuti hoću glasom
najvećeg groma,
cviliti moram s vjetrovima
hridina i gora,
ustati visinom svemira.
I ne ću biti sama.
Beščujno će stajati sa mnom
slavni rodovi
što bez glasa su pali,
a svemir ne zna
da su za Hrvatsku svoju
živote vjerno dali.
BLEIBURŠKA RAKA
Cvijeće
svijeće
bez humka
bez križa
i znaka –
bleiburška raka.
VRATI NAS U POLJA
Kroz nepožnjevena polja
Ti, Kriste, prolaziš
i kroz neobrane vinograde
Tvoje se noge okrvavljuju
skupljajući duše palih junaka.
Žetva je postala žrtva,
a berba je krvava borba
Tvojeg naroda, Kriste!
Mi nismo sijali zlo,
pa nas zato vrati
u polja i vinograde
Lijepe Naše
na žetvu,
na berbu
kruha i vina
hrvatskog.
KAMEN
Od mora
do gora prostire se
k’o prokletstva nekog
ili siromaštva trajnog
znamen.
Prostire se,
tlači,
zaustavlja,
veže,
reže,
goli,
vrući,
dalmatinski kamen.
Krvlju bosih nogu,
znojem radnih čela
zaliven,
pokrov mrlih tijela,
goli dalmatinski kamen
zmiju skriva.
Kamen, kamen,
tek po koje trave
pramen,
kamen goli,
živi,
hrvatskih kraljeva
znamen!
SLAVONSKA IDILA
Dugi prašni putovi
bježe do horizonta.
Žita susreću šume,
zvon s malih crkava
ziblje križeve groblja.
Zapadu sunce teži.
Pjesma i žice se glase.
Idilo moje mladosti –
Slavonijo!
TAMO NA VRATIMA KUĆE STARE
Možeš li, majko, stati na vrata
naše stare kuće u cvijeću?
Ti ćeš već znati kojega sata
ja ću tamo doći.
K’o nekada prije,
čekat ćeš na me.
Ja ću ti pružiti umorne ruke,
staviti glavu na tvoje rame
i sve će tuge proći.
Možeš li, majko, stati na vrata
one naše kuće stare?
Ti ćeš već znati kojega sata
tvoje će dijete kući doći.
PISMO MAMI
Možeš li osjetiti, draga moja mama,
kako sam ovdje u svijetu previše sama?
Djeca rastu, uče i slijede svoje pute,
više ne trče k meni i ne traže moje skute,
pa sada mislim na tebe više nego prije
jer znam da ni tebi lako bilo nije
kada sam otišla u taj daleki, tuđi svijet,
a ti si morala nastaviti svog života lijet.
Sada, kad će i moji sinovi u svijet poći,
ja želim u naš topli dom nazad doći,
zabiti lice u tvoje meko krilo,
zaboraviti sve što se u svijetu zbilo,
isplakati suze, koje prije nisu teći htjele,
ljubiti kose tvoje bijele,
moliti oproštenje,
naći s tobom, majko, u domovini
vječno smirenje.
MOJ OTAC
Moj dragi otac
cijeli je život
stajao čvrsto
kao kamen stanac.
I danas još moj dragi starac,
naraštaja prošlih
čvrsti lanac,
zadnjim snagama
prema slobodi
pokazuje pravac.
On je stup i nadahnuće
mladima što lutaju i traže
narodno uskrsnuće.
Kroz djecu svoju
vječno mladi starac
i danas k’o i prije
za Hrvatsku svoju
kao nezapaženi
kamen stanac.
MRTVOJ MAJCI
Dolazi vrijeme,
majko,
da se i ja spremim
za daleki,
posljednji put.
Kad si me rodila,
Tvoje su ruke za me bile sve.
Sad odlazim
pa te opet tražim.
Nema te.
Umrijeti treba sam!
Al’ ti ćeš me, majko,
čekati,
pružiti ruke
na pol puta
između
zemlje i neba.
