By Mnoge rasprave i analize su potrebne da se razjasne događaji i uzroci današnjeg stanja u hrvatskom društvu, posebno za vrijeme komunističke diktature. Tko je proveo nacionalizaciju, oduzeo često mukom i generacijama stečenu imovinu, protjerao i poubijao mnoge samo zato što su bili Hrvati…
Posljedice se i danas osjećaju, a osjećat će ih još nekoliko generacija. U rubrici “Stajališta” u subotu 9. studenog 2002.g. Vjesnik je objavio članak g. Ive Horvata pod naslovom: ” Thompson, ustaštvo i svećenik: tko to mlade ljude truje mržnjom i dovodi u stanje neodgovorne rulje”. Tu piše:”Nije primjerno da svećenik brani i hvali ustašoidne koncerte “dinarskog urlatora” Thompsona, kako ga naziva Srećko Jurdana u Nacionalu, ….” Također: …”Prema tome, kako smo vidjeli i čuli u “Latinici”, pogrešna je ocjena vlč. Pavla Primorca….”. U toj “Latinici” jedan od sudionika, g. Ninić, postavlja slično pitanje – tko je to mlade ljude doveo u to stanje, i navodi da u prošlosti nije dovoljno učinjeno kako bi ti ljudi znali što je ustaštvo i što je fašizam. Ali gdje je istina?
Učenje tolerancije i demokracije
Komunisti su čitavo vrijeme svoje vladavine ulijevali strah i osjećaj krivnje svakom onom koji se osjećao Hrvatom, a kao takav bio je i reakcionar i klerikalac i ustaša, a time i protivnik naroda i države. Svi ti povici i ponašanje tih mladih ljudi bi nakon objektivne i sveobuhvatne analize ipak ostali samo sekundarna pojava, kako spominje vlč. Pavle Primorac. Sigurno je to manjina zdvojnih mladih ljudi. Ali velika je većina ostalih desetak tisuća sudionika, a to nije “rulja”!
Tko je tome kriv? Da nisu možda nasjeli provokatorima koji su se “slučajno” našli na tim skupovima? Ne bi to bilo ni prvi, ni zadnji put!? U tome su komunisti i Udba bili nenadmašivi. Kako su se komunisti ponašali i kako su učili toleranciji i demokraciji može se vidjeti i u knjizi :”JOSIP BROZ TITO, III Izgradnja nove Jugoslavije”. Iz te knjige navodim str. 342): “Pitanje uništenja klasnog neprijatelja, drugovi, to je pitanje taktike. Mi idemo postupno likvidaciji kapitalističkih elemenata, mi smo naše kulake bili u samom početku udarili, toliko da bi znali šta znači revolucija, šta znači kad se ide u socijalizam, da bi znali da se tu ne može niko šaliti, da se ne može nadati nikakvim promjenama ili skretanjima nazad ili nastranu . Ako to neko još neće da razumije, onda ćemo mi postupiti oštrije. Mi imamo dovoljno mogućnosti da ih postepeno u tome spriječimo raznim mjerama, a na koncu, ako neće drugčije ići, onda znamo i onaj krajnji metod. Ima dvije vrste ubjeđivanja, drugovi. Ima ubjeđivanje riječima, a ima i ubjeđivanje i preko leđa. Ja sam se ovdje izrazio onako jednostavno, ali ja mislim da je svaki razumio šta to znači… Gdje je izvor današnjih teškoća? Neće nas ništa spriječiti da sve takve naučimo kako treba da se vlada u zemlji koja ide u socijalizam……….., a da jedna manjina ima da se pokori ili da nestane (Svi delegati oduševljeno odobravaju i kliču Partiji i Titi.)”.
To su bili nazori druga Josipa Broza Tita, i Partije. A koliki su nestali prije, a i poslije toga datuma? Zašto? U čije ime? Da, mnoge rasprave i analize su potrebne da se razjasne događaji i uzroci današnjeg stanja u hrvatskom društvu, posebno za vrijeme komunističke diktature. Tko je proveo nacionalizaciju, oduzeo često mukom i generacijama stečenu imovinu, protjerao i poubijao mnoge samo zato što su bili Hrvati ili marljivi dobrostojeći ljudi ili drugog političkog uvjerenja. Tko je poslije II. Svjetskog rata zaposjeo i prisvojio njihove vile, kuće, imanja, tvornice? Gdje je izvor današnjih teškoća privatizacije?
Posljedice se i danas osjećaju, a osjećat će ih još nekoliko generacija. I sam Ivo Horvat koristi te iste mlade ljude za napad i na svećenika gosp. Pavla Primorca, proziva i HDZ i predsjednika Tuđmana, jer eto i “Nacional” piše kao i on. Svećenik, gosp. Pavle Primorac sigurno zna što je govorio i pisao kardinal Stepinac. O zločinima pobjednika nije se moglo pisati. Ivo Horvat dalje piše o prosvjedima kardinala Stepinca kod Ante Pavelića za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a navodi “…valja se prisjetiti i znamenite poruke pape Ivana Pavla II. izrečene pred milijun vjernika prije četiri godine u Zagrebu, o nužnosti međusobnog pomirenja …”. Tko je mogao tako nešto objaviti za vrijeme komunističke Jugoslavije? Da je autor članka Horvat samo napisao takav ili sličan letak i pokušao ga rasparčati, bio bi osuđen na višegodišnju robiju. I o tome mladi ljudi malo znaju, jer nije bilo slobode tiska i govora. O zločinima pobjednika u Drugom svjetskom ratu do stvaranja slobodne, demokratske Republike Hrvatske nije se moglo ni pisati, ni čitati, a kamoli raspravljati. Tko bi se to usudio i samo spomenuti, bio bi progonjen, kao šovinist i nacionalist. Što smo učili u školama? I ne samo u školama. Sami heroji na jednoj strani, sami zločinci i ustaše na drugoj. A kakvo je stanje slobode tiska danas? Tko je tome kriv? Što im se danas poručuje putem svih službenih glasila, tko je kriv za njihovo današnje nemoćne povike? Pa nisu oni baš toliki naivci? Istina je, da se i zapadni slobodni svijet, kao SAD, Kanada, Velika Britanija, Francuska, Australija i druge države borio protiv fašizma. Rezultat te borbe bio je slom fašizma. Te su zemlje, za razliku od Hrvata, poslije rata uživale prosperitet u slobodi. A hrvatski narod je pao u naručje “nove klase”, u naručje komunista.
Mladi ljudi se i danas osjećaju prevareni, jer osjećaju da im drugi pišu povijest Domovinskog rata. Građanima se Hrvatske gotovo svakom prigodom pokušava ucijepiti osjećaj krivnje u vezi s Domovinskim ratom, da je demokracija počela tek 3.siječnja 2000. i da su posljednjih deset godina živjeli u mraku.I to ljudi osjećaju, a dodamo li i gospodarske teškoće, što onda ostaje mladima nego protestirati, jer kako piše, Ivo Horvat “socijalni korijeni su dublji, a alternative privlačne mladim ljudima, nema, barem za sada”. A te i političke i gospodarske i moralne teškoće vuku najjače korijene iz prošlog komunističkom sustava. Te probleme ne može riješiti u kratkom vremenu niti jedna nova vlada. Nekoliko generacija će proći, samo da se isprave ti nasljeđeni problemi.
Gurnuti na Balkan
Ni prema povijesnim, ni religioznim, niti prema geografskim čimbenicima nismo balkanska država. Tu smo gurnuti, kako zbog vlastitih nesposobnosti, tako i zbog svjetskih uvjeta i odnosa, nakon Prvog i Drugoga svjetskog rata, kada smo bili dio Jugoslavije. U tim smo državama bili i privredno i kulturno i kao narod izrabljivani, protjerivani i proganjani pa ma gdje bili. Mi smo mediteranska zemlja, a tu je kolijevka i evropske kulture. Time se moramo ponositi i to propovijedati! Umjesto da odaje dužno poštovanje prema prvom, danas pokojnom prvom predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu, sadašnji predjednik Mesić ga napada gdje stigne, i to u Hrvatskoj, kao i izvan nje!? Pa ne treba se onda i čuditi izgredima mlade generacije! Od koga učiti?
Raspravljati otvoreno i iskreno
Alternative sigurno ima. Privredna kriza osjeća se u čitavom svijetu. To treba objasniti i mladim ljudima i ne ih zavaravati da su za to krivi samo oni drugi! Na čelo države trebaju doći ljudi s vizijama, s optimizmom, ljudi s pogledom u budućnost. A takve ljude se ne može postavljati nikakvom odlukom ili dekretom, oni se moraju roditi i izboriti si taj položaj. Današnja se vlada gubi u borbi da ostane na vlasti do kraja mandata, bez obzira na to što je to gubitak vremena za Hrvatsku. Neki ministri očito smatraju da bez njih dolazi smak države! Dnevno se mogu slušati i čitati gotovo samo najnegativnije vijesti i o Domovinskom ratu.
Autor gornji članak završava “poukom” svećeniku g. Pavlu Primorcu navodeći dr. Adalbert Rebića “…Trebamo izgrađivati suživot…..zajedno razgovarati, raspravljati otvoreno i iskreno, pa i o ranama iz prošlosti”. Da, treba razgovarati, raspravljati otvoreno i iskreno, i to bi autor gornjeg članka trebao početi prakticirati.
Andrija Haramina
Autor je diplomirani inženjer iz Wettingena
