By Uvod
Unatoč neumornoj autorskoj energiji koju je pretočio u tisuće stranica različitih ogleda, komentara i analiza, hrvatski ekonomist i publicist Tihomil Rađa nije nam ostavio memoarsko djelo koje bi omogućilo da „iznutra“ sagledamo njegovu zanimljivu životnu priču. Zbog toga je ova rekonstrukcija života i djelovanja Tihomila Rađe zasnovana na arhivskim i novinskim izvorima te sjećanjima njegove sestre Darije (Daše) Lukačević, bliskih prijatelja, suradnika i suvremenika. Iza Tihomila Rađa ostali su vidljivi tragovi iznimnog društvenog angažmana i dubokih odnosa s ljudima koji su ga okruživali, te se stoga ovaj pogled „izvana“ na njegov život s pravom može smatrati dostojnom zamjenom za memoare.
Politika i robija
Tihomil Rađa je rođen 2. ožujka 1928. godine u Sinju, kao četvrto dijete u obitelji Ivana Rađe, sinjskog pekara podrijetlom s Ogorja i Anđelke (Đule) rođene Erceg. Nakon završene pučke škole kao vanjski đak je upisao Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju. Svoje društveno urastanje je počeo u okviru Katoličke crkve uz koju je cijela njegova obitelj bila veoma vezana. Političke podjele koje su dominirale političkim životom Prve Jugoslavije između državnog i nacionalnog unitarizma kojemu je velikosrpski hegemonizam bio oslonac te federalizma i čuvanja nacionalnih posebnosti čiji je centar bila Hrvatska a predvodnik HSS, osjećale su se i u Sinju. Kako ističe Rađin suvremenik i zemljak Ante Miko Tripalo, „u Sinju se vrlo dobro znalo tko je „domagojevac“ (prohrvatski orijentiran, op.a.), tko ide u Sokola (jugounitaristički orijentiran, op.a.), a tko je u „Slogi“, nogometnom klubu koji je bio pod utjecajem Komunističke partije.“ U Rađinom slučaju, kao i u onima drugih sugrađana, politička orijentacija obitelji bila je glavni činitelj formiranja vlastitih političkih stavova. Kako je Rađina obitelj spadala u red malobrojnih HSS-ovskih i prohrvatski orijentiranih obitelji u Sinju, tako je i njegovo urastanje u politiku bilo obilježeno izraženom nacionalnom sviješću oblikovanoj u otporu prema jugoslavenskoj monarhiji koja je Hrvatima branila i ograničavala pravo na nacionalni identitet i državnu samostalnost.
Stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) zateklo je Rađu kao 13-ogodišnjeg učenika. Iz podataka UDB-e o zatvoreniku Tihomilu Rađi iz 1950. navodi se da je vojni sud komunističke vlasti 1944. osudio Rađu „radi toga što je bio pripadnik prvo ‘Hrvatskog junaka’, a zatim ‘Starčevićeve mladeži’ i konačno u ustaškim formacijama“. Spomenuti Tripalo u sjećanjima spominje Rađu zajedno s Franom Franchinijem i Mojmirom Jozićem kao „agilnu ustašku jezgru“ u sinjskoj Realnoj gimnaziji (Rađa je pohađao Klasičnu gimnaziju u Sinju, op.a.). Zanimljivo je da se Franchini i Jozić nalaze na partizanskom popisu sinjskih ustaša objavljenom u knjizi Stjepana Markovića „Cetinska krajina u NDH“, ali na tom popisu nema Rađe. Darija Lukačević potvrđuje da je Rađa kao učenik bio član Ustaške mladeži, ističući da je njegova aktivnost bila uglavnom usredotočena na društvene akcije vezane uz vršnjake.
Partizanski vojni sud je 19. prosinca 1944. u Sinju osudio 17-ogodišnjeg Rađu na „10 godina teškog prisilnog rada“. Kaznu je izdržavao u Splitu, Staroj Gradiški i Lepoglavi. Tijekom robijanja u Staroj Gradiški bio je odvođen na prisilni rad u Gušće, Lokve, Sibinj i Novi Beograd. Nekih 40-ak godina poslije tijekom proputovanja kroz Gorski Kotar, Rađa se prisjetio svog zatvoreničkog rada na izgradnji brane na Lokvarskom jezeru:
„Približismo se i Lokvama. Vrtim glavom lijevo i desno, nastojeći prepoznati davni logor, branu i tunel, što smo ih gradili primitivnim alatom u robijaškim rukama. Jedva što prepoznajem. Sve se promijenilo. Gdje su one dvije sestre Lokvanke, s kojima smo nedjeljom preko žice razgovarali, dok su se vraćale iz crkve, odjevene u skupe haljinice, koje su primale od rodbine iz Amerike? Dobro je što čovjek lakše pamti lijepo nego ružno. A samo uspomene mogu dvaput zagaziti u istu rijeku.“
U već spomenutim podacima UDB-e o zatvoreniku Rađi navodi se i mišljenje zatvorskog oficira koji je bio zadužen za Rađu tijekom njegova zatvoreničkog rada u Lokvama. Za Rađu je utvrđeno da je „neprijateljski raspoložen prema današnjem društvenom uređenju u Jugoslaviji“. Tome se dodaje kako je „idejni neprijatelj i zastupa liniju HSS-a“. Za Rađu se opaža da je „karaktera čvrstog i ne pada lako pod utjecaj bilo koga“, kao i da je dosta sposoban organizator „i u stanju je organizirati oko sebe pojedine neprijateljske nastrojene elemente“. U mišljenju se zaključuje kako je „dosta prefrigan i lukav tip“ i „kao takav vrlo vješto prekriva svoju neprijateljsku djelatnost.“ U istom dokumentu se navodi i kako kazne na Rađu „ne djeluju niti malo preodgojno“.
Darija Lukačević svjedoči kako je cijelo vrijeme izdržavanja kazne Rađi bio zabranjen i na razne načine opstruiran susret s obitelji. To je imalo bolne posljedice na život svih članova obitelji, naročito utječući na životnu tragediju jedne od starijih Rađinih sestara. Nakon izdržanih 7 godina prisilnog rada Rađa je 1951. pušten iz zatvora na temelju amnestije. Po izlasku iz zatvora Rađa je nastavio prekinuto obrazovanje i u kratkom vremenu privatno završio preostale gimnazijske razrede u Splitu. U Zagrebu je 1952. upisao Pravni fakultet koji je ranije završio njegov stariji brat Milivoj Rađa, tada odvjetnički pripravnik kod bivšeg HSS-ovog sinjskog načelnika dr. Ive Smolića u Krapini.
Bijeg iz komunističke Jugoslavije
Unatoč puštanju na slobodu, komunistički režim je nastavio tretirati Rađu kao opasnog političkog neprijatelja. Od izlaska iz zatvora pa do bijega iz Jugoslavije Rađa je neprekidno bio pod nadzorom sinjskog ogranka UDB-e. Komunistička tajna policija je vidjela prijetnju u ranije uočenoj Rađinoj sposobnosti organiziranja i okupljanja koja je došla do izražaja i u njegovim studentskim danima u Zagrebu. Rađa je uživao ugled među tadašnjim sinjskim studentima u Zagrebu koji su sredinom 50-ih organizirali književnu tribinu koju je vodio Rađa. Kako se prisjeća Stipe Milanović, zbog toga je pala ozbiljna partijska kritika jer je Rađa bio politički proskribirana osoba. Iz UDB-inog izvještaja o Rađi saznaje se da je bila zamijećena i njegova povezanost s „neprijateljski raspoloženim svećenicima iz sinjskog samostana i samostana u Vrbanićevoj ulici u Zagrebu.“
Zbog jačanja pritiska komunističke tajne policije i opasnosti od novog zatvaranja i moguće likvidacije, kod Rađe je sazrjela odluka o bijegu iz komunističke Jugoslavije. U intervjuu za Slobodnu Dalmaciju u kolovozu 1990. Rađa se prisjetio kako je u Zagrebu netom prije njegova bijega uhićeno mnogo studenata s kojima je kontaktirao, a motiv za njihovo uhićivanje bio je posjet grobu dr. Ante Starčevića u povodu godišnjice njegove smrti. Po riječima Rađe, UDB-a se naročito zanimala je li on bio u skupini koja je posjetila grob Starčević. Darija Lukačević svjedoči kako je njezin brat u posljednji trenutak spašen od ponovnog uhićenja zahvaljujući sinjskom komunističkom dužnosniku koji ga je pravovremeno upozorio da mu se sprema novi progon. Kako se prisjeća sam Rađa, kada ga je krajem travnja 1955. UDB-a došla tražiti na adresi u Trnju, njega više nije bile tamo jer je nekoliko dana prije platio stanodavki i otišao na drugo mjesto. Uskoro je Rađa uspio ilegalno prijeći granicu Jugoslavije i Austrije i doći u Linz kao prvu postaju svog političkog progonstva koje će potrajati 35 godina.
Život u progonstvu
Nakon bijega iz Jugoslavije sredinom travnja 1955. Rađa je neko vrijeme boravio u izbjegličkom logoru u Linzu zajedno s drugim hrvatskim političkim izbjeglicama. Po izlasku iz logora živio je u Grazu gdje je prema izvještaju UDB-e stanovao kod obitelji Mohorov za koju se navodi da je bila porijeklom iz Sinja. Nakon Graza, Rađa kreće prema svom željenom odredištu – Švicarskoj. To „utočište nezadovoljnika i buntovnika“ kako je Antun Gustav Matoš početkom 20. stoljeća nazvao Švicarsku, privlačilo je Rađu zbog stoljetne tradicije slobode, jednakosti i tolerancije. Na odabir Švicarske kao željenog odredišta utjecali su i Rađini gimnazijski nastavnici fra Stanko Petrov i fra Josip Olujić koji su doktorirali na prestižnom sveučilištu u Fribourgu. Kako bi se upisao na to sveučilište, Rađa je prvo u Švicarskoj radio kao građevinski radnik na izgradnji brana i cesta, a slobodno vrijeme je koristio za učenje francuskog jezika. Na Sveučilištu u Fribourgu je Rađa nastavio i završio prekinuti studij, a tu je 1963. stekao i doktorat iz ekonomije i društvenih znanosti. Od 1965. Rađa je bio zaposlen u Udruženju švicarskih proizvođača satova gdje je obnašao dužnosti zamjenika direktora i ravnatelja odjela za ekonomiju. U Švicarskoj se oženio i zasnovao obitelj.
Već po dolasku u Austriju Rađa se uključuje u novinarski i publicistički rad Hrvata u egzilu. Kako je kasnije isticao, u egzilu su tada s jedne strane postojale publikacije sljedbenika ustaškog pokreta koji nisu ništa zaboravili ni naučili, a s druge strane novinstvo naslijeđeno od predratnih HSS-ovaca koje je izdavalo rodoljubne listove bez većih ambicija i analitičke dubine. Odbacujući ustašku platformu stvaranja hrvatske države i nastojeći osuvremeniti hrvatsku državotvornu borbu, Rađa i skupina mlađih hrvatskih političkih izbjeglica 1958. pokreću časopis Hrvatski bilten koji će se godinu poslije preimenovati u Nova Hrvatska i uskoro postati najozbiljniji politički list među Hrvatima u egzilu. Skupina političkih emigranata okupljena oko časopisa Nova Hrvatska (Jakša Kušan, Gojko Borić, Branko Salaj, Rađa…) predstavljala je novu intelektualnu i političku struju u egzilu koja je stvaranje samostalne hrvatske države neraskidivo vezala za demokraciju, poštivanje ljudskih prava i europsku integraciju.
Rađa je bio jedan od najplodotvornijih i najsvestranijih autora u emigrantskoj publicistici. Pisao je zapažene ekonomske komentare, političke raščlambe i književne kritike. Njegova ideja je bila da se Hrvatima u egzilu i iseljeništvu trebaju prenijeti i objasniti najvažnija politička, ekonomska i kulturna zbivanja u domovini. Kako su većinu tadašnje političke i ekonomske emigracije činili ljudi bez većeg obrazovanja, Rađa je smatrao kako se treba pisati čitko i jasno kako bi oni mogli razumjeti i prepoznati stvari, stanja i pojave. Cjelokupno Rađino djelovanje u egzilu bilo je pod prismotrom jugoslavenske tajne policije. Već krajem 50-ih godina UDB-a ocjenjuje da je Rađa postao „utjecajna ličnost u emigrantskim redovima“. U istom razdoblju zaključuje se kako je Rađa „popularan kod svojih poznanika i prijatelja u Sinju“. Posebno je zanimljiva informacija splitskog SUP-a iz 1961. koja otkriva da je Rađa pisao tadašnjem nogometašu Hajduka Bernardu Vukasu nagovarajući ga da pobjegne iz Jugoslavije poput bivšeg suigrača Branka Viđaka koji je 1952. izbjegao u Švicarsku.
Zajedno s dr. Jurom Petričevićem i fra Lucijanom Kordićem, Rađa je 1960. bio utemeljitelj Hrvatskog društva u Švicarskoj kao prvog udruženja hrvatskih političkih emigranata u toj zemlji (Rađa je izabran za prvog potpredsjednika). Petričević i Rađa su 1968. objavili programatsku knjižicu „Program hrvatske demokratske opozicije (unutrašnje i vanjske)“ kao platformu za državotvorno djelovanje demokratski orijentiranih Hrvata, neovisno od stranačke pripadnosti. Njih dvojica su bili i među organizatorima zapaženih simpozija hrvatskih javnih djelatnika u Švicarskoj 1968. i 1971. Rađin plodotvorni emigrantski angažman (koji je budno pratila i švicarska vlast) ne bi bio moguć bez pomoći i požrtvovnosti njegova zemljaka i bliskog prijatelja Ive Vlajčevića koji je dugo godina radio kao stomatolog u Švicarskoj.
Za vrijeme Hrvatskog proljeća Rađa je bio obuhvaćen operativnom obradom „Astra“ koju je vodila Služba državne sigurnosti SRH (nasljednica UDB-e). Tajna policija je konstruirala postojanje skupine intelektualaca iz Zagreba koji su povezani s Petričevićem i Rađom. Cilj njihove „subverzivne“ aktivnosti bilo je „stvaranje samostalne Hrvatske u njenim povijesnim granicama, a njen sistem izgraditi na principima zapadne demokracije“. Nakon višegodišnje obrade Služba je utvrdila da se ne može dokazati intenzivnije djelovanje obrađivane skupine zaključujući kako „izgleda kao da je tek trebalo doći vrijeme kad bi grupa trebala djelovati, a to vrijeme nije došlo, pa se grupa raspala“. Nije teško zaključiti da se skupina lako „raspala“ kad nikad nije ni postojala.
Kao prominentni politički emigrant Rađa je ostao pod prismotrom Službe sve do sloma jugoslavenskog komunističkog režima. Zbog njegove političke nepodobnosti pod nadzorom represivnih organa bio je i sinjski dio obitelji Rađa. A represivnu prirodu komunističke Jugoslavije osjetio je i švicarski dio obitelji Rađa, točnije njegova supruga Chantal i djeca Ivan i Marijana, svih troje švicarski državljani. Služba je 1974. saznala da se oni nalaze u vikendici Rađina brata Milivoja u Čiovu, te je zatraženo da ih se protjera „radi sigurnosti zemlje“. Kako svjedoči Darija Lukačević, njih troje su iz Švicarske došli na pogreb Rađine majke Anđelke i naposljetku su bili protjerani iz zemlje uz veliko negodovanje švicarskog veleposlanstva.
Zajedno s prijateljima i suradnicima Gojkom Borićem, Brankom Salajem i Vladimirom Pavlinićem, Rađa je 1978. pokrenuo list Poruka slobodne Hrvatske koji se u kratkom vremenu izlaženja izdvojio po svojim programatskim tekstovima, analizama i intervjuima. Zanimljivo je da je na ključnom sastanku pokretača Poruke sudjelovao i tadašnji komunistički disident Franjo Tuđman koji se nalazio u ilegalnom posjetu zapadnoj Europi. Krajem 80-ih godina Rađa se aktivno uključio u emigrantski HSS u kojem je postao član Središnjeg odbora i urednik stranačkog glasila Seljački dom. Kako je kasnije govorio, u HSS se uključio jer je to liberalna stranka i dopušta sumnju u sve i svakoga.
Povratak i politički angažman u Hrvatskoj
Politička implozija komunističkih režima u Istočnoj Europi koja je 1990. zahvatila i komunističku Jugoslaviju, zatekla je Rađu s 35 godina staža u egzilu. U tom trenutku je više godina života proveo izvan domovine, nego u njoj. U intervjuu nakon povratka u domovinu Rađa je kazao da nikad nije sto posto vjerovao da će se vratiti, kao što nije bio potpuno uvjeren ni da se nikad neće vratiti. Nakon 35 godina i 103 dana političkog progonstva, Rađa je 5. kolovoza 1990. (na dan održavanje Alke) došao u domovinu i rodni Sinj. Njegova prisutnost na Alki i proslavi Gospe Sinjske u kolovozu 1990. bila je nepobitan dokaz demokratskih promjena u Hrvatskoj i siguran predznak skorog državnog osamostaljenja.
Zahvaljujući demokratskim promjenama Rađina društvena zauzetost napokon se mogla ostvarivati i u domovini. Premda je bio član HSS-a Rađa se nije isprva uključivao u stranački život mlade hrvatske demokracije. Odlučio se za publicistički angažman i 1991. počeo pisati zapažene političke i ekonomske kolumne za Nedjeljnu Dalmaciju. S eskalacijom oružane agresije na Hrvatsku 1991., Rađa se aktivno uključio u objašnjavanje hrvatskih državotvornih težnji švicarskoj političkoj klasi, medijima i javnosti nastojeći ih pridobiti za podršku hrvatskoj državnoj cjelovitosti i samostalnosti.
Nakon trajnog preseljenja u Hrvatsku 1993. Rađa se uključio u javni život i kao potpredsjednik HSS-a. Na obnoviteljskoj skupštini ogranka HSS-a u Sinju u svibnju 1993. Rađa je dočekao i prvi javni i politički nastup u rodnom gradu. U svom javnom i političkom djelovanju Rađa se zalagao za jačanje političke uloge Sabora, privatizaciju državnih poduzeća uz načelo dokapitalizacije, socijalno partnerstvo, upravnu i fiskalnu decentralizaciju Hrvatske, samostalno političko organiziranje hrvatskog iseljeništva i zaustavljanje sukoba između Hrvata i Muslimana u BIH. Rađa je među prvima ukazao na važnost obrazovanja za demokratsko političko djelovanje založivši se već 1992. za pokretanje „škola građanskih vrlina“ za političare iz različitih stranaka.
Nakon ostavke predsjednika HSS-a Drage Stipca krajem 1994. Rađa se neuspješno kandidirao za predsjednika te stranke, no izgubio je od Zlatka Tomčića. Zbog neslaganja sa stranačkim vrhom Rađa je 1998. isključen iz HSS-a. Tadašnji potpredsjednik HSS-a i istoimeni unuk Stjepana Radića u sjećanjima navodi kako je Rađa bio vrlo sposoban čovjek i žali što njegove sposobnosti nisu bolje iskoristili. Poslije poraza na izborima u HSS-u Rađa se posvetio već spomenutom demokratskom političkom obrazovanju i 1995. pokrenuo Udrugu domovina i dijaspora (UDD), kasnije preimenovanu u Udrugu za demokratsko društvo. Cilj UDD bilo je povezivanje intelektualnih, stručnih i ostalih konstruktivnih snaga hrvatskog naroda, u domovini i svijetu, za promicanje razvoja demokratskih institucija u Hrvatskoj. Od 1996. do 2000. UDD je ostvario veći broj edukacijskih, medijskih i izdavačkih aktivnosti usmjerenih na izgradnju demokratski orijentirane i politički kompetentne hrvatske javnosti. Zbog upozoravanja na demokratske deficite hrvatske vlasti, UDD i Rađa su 1996. od strane predsjednika Tuđmana uvršteni u navodne zavjerenike protiv HDZ-ove vlasti u Hrvatskoj.
Osnivanje i djelovanje UDD-a bio je posljednji značajni javni poduhvat Tihomila Rađe. Vrijeme i bolest su početkom 2000-ih počeli onemogućavati daljnji Rađin društveni angažman. Njegov prijatelj i zemljak Josip Šentija svjedoči kako je Rađa u posljednjoj godini života, pritisnut teškom bolešću, postajao skeptičniji i žalosniji, što mu inače nije bilo svojstveno. No jedno od posljednjih pisama koje je Rađa poslao Šentiji svjedoči o njegovoj neiscrpnoj energiji i optimizmu:
„Dakako, pratim sve što dospijem: orbi et urbi… Borim se za moral i estetiku u politici – jalov posao! Protiv egoizma mediokriteta. Na toj crti želio bih utjecati. Mislim da još nije kasno. Uskoro se vraćam da vidim prijatelje“.
Odlazak uz priznanja njegovih Sinjana
Životni put i nesebični društveni angažman Tihomila Rađe zaustavljeni su 19. ožujka 2002. u Sionu u Švicarskoj, a svoje posljednje počivalište naposljetku je pronašao u rodnom Sinju. Iste godine Grad Sinj mu je posmrtno dodijelio nagradu za životno djelo.
Život i djelo Tihomila Rađe pali bi u zaborav da se u ljeto 2010. nisu spojile dvije silnice. Prva je došla od iskusnog novinara i političara Joška Kontića kojem je Rađa bio višedesetljetni simbol borbe za nacionalnu slobodu i uzor čestitog i dosljednog političkog djelovanja. A druga je silnica došla od radoznalog studenta politologije i potpisnika ovih redova Jakova Žižića. Iz te sinergije izrodio se feljton o životu i djelu Tihomila Rađe koji je u ljeto 2010. u četiri nastavka bio objavljen na sinjskom portalu Ferata. Feljton je trebao upoznati lokalnu i širu javnost s gotovo polustoljetnom požrtvovnom borbom Tihomila Rađe za samostalnu hrvatsku državu, demokratske vrijednosti u politici i nadasve, hrvatsko opće dobro. Feljton je služio i kao podloga i podrška inicijativi za postavljanje biste Tihomilu Rađi u Sinju koju je u ljeto 2010. pokrenuo tadašnji gradski vijećnik Miro Bulj.
Inicijativa za iskazivanje javnog sjećanja na Rađu naišla je na opstrukciju i otpor tadašnjih vladajućih političkih snaga u Sinju. Njihovo protivljenje Rađinoj bisti imalo je ishodište u predrasudama i neznanju o hrvatskim političkim emigrantima koji su baštinjeni iz komunističke propagande. Naslijeđeni komunistički narativ o hrvatskim političkim emigrantima kao zločincima i fašistima, u suvremenom sinjskom kontekstu izrazio se u polujavnom i skrivenom iznošenju glasina i laži o Rađi i njegovom djelovanju u Drugom svjetskom ratu. Opsjene i laži nije jednostavno održavati i braniti, pa se i opstrukcija postavljanja Rađine biste teško nosila s činjenicama o životu, djelovanju i političkoj baštini Tihomila Rađe koje su bile predočavane javnosti u polemikama na portalu Ferata i u znanstvenim djelima. Nakon lokalnih izbora 2017. došlo je do promjene u vladajućoj koaliciji u Sinju i Gradsko vijeće je donijelo odluku o postavljanju Rađine biste u njegovom rodnom gradu. U svibnju 2018. u središtu Sinja postavljena je i otkrivena bista dr. Tihomilu Rađi. Bio je to dostojan iskaz zahvalnosti Rađinoj višedesetljetnoj posvećenosti hrvatskoj republici i općem dobru.
Rađina bista u središtu Sinja gleda prema jugu, a Dušan Žanko je podavno zapisao da je sinjski jug „duhovna perspektiva uskotračne željeznice, koja se svaki dan dvaput sprema, udobno i po domaću, da krene prema moru i s mora, da iz velika svijeta donese poštu, nove ljude i rijetke goste.“ Tihomil Rađa je bio prisiljen većinu života provesti izvan Sinja i Hrvatske, u „velikom svijetu“. Kad se nakon 35 godina političkog progonstva vratio u domovinu i rodni grad, bio je svojevrsni „novi čovjek i rijedak gost“ koji se teško mirio s političkim i moralnim stanjem hrvatskog društva. Kako svjedoči Šentija, Rađu je žalostio i srdio duh provincijalnosti, ideološke zadrtosti i neosjetljivosti za opće dobro i hrvatsku republiku. Kao jedinu „terapiju“ za takvo stanje vidio je pošten rad, moralna načela u politici i iznad svega, javno knjigovodstvo – da nitko ne može očekivati i prisvajati što nije njegovo niti se općim dobrom smije proizvoljno raspolagati. Dvadeset godina poslije Rađine smrti, na svima nama u Hrvatskoj je dvostruka odgovornost da ova rješenja ne ostanu samo ideali i da oni koji ih zagovaraju ne postanu rijetki i ponekad neželjeni gosti u vlastitoj domovini.
Povodom skore 20. godišnjice smrti uglednog hrvatskog uznika, političara, ekonomista i publicista – Sinjanina dr. sc. Tihomila Rađe, Hrvatski radio 3 sinoć je emitirao esej o Rađi čiji je autor drugi Sinjanin – dr. sc. Jakov Žižić. Uz suglasnost autora esej objavljujemo u cijelosti.
