By U Političkom zatvoreniku br. 250 u osvrtu na knjigu dr. Ante Kovačevića Čovjek i njegova sjena citirana je slijedeća izjava „sjene“, Željka Kekića: „Varate se vi hrvatski domoljubi, kad mislite da ste vi dobili Hrvatsku. Ne, Hrvatsku smo dobili mi udbaši“. „Pjevajte Vi, pjesniče, orfejsku pjesmu oblacima. Ipak, Hrvatskom vladaju moji kolege udbaši, a ne vaši domoljubi i bogoljubi koji su robijali po kazamatima bivše Jugoslavije“. Autor priloga postavlja presudno pitanje: „čija je Hrvatska! I, je li gosp. Kekić u pravu? Koje tragedije ako jest!“ Završetak.
Malodušje je ovakve izjave ostaviti bez komentara. Je li ovo fatalističko odustajanje od suprotstavljanja dostojno Političkog zatvorenika, časopisa onih ljudi čiji je hrvatski potpis u oživotvorenju hrvatske države upečatljiviji od bilo čijeg? Treba puno fantazije da bi se mogla spojiti razornost udbaškog jugoslavenstva s ostvarenjem hrvatskog sna. Istini je daleko bliža tvrdnja da oni nisu mogli spriječiti hrvatsko osamostaljenje. Priznati im se pak mora podlo devastiranje netom nastale države, koje im je omogućila apsolutna moć, što se konačno negativno odrazilo na solidariziranje naroda sa svojom državom. Ispostavilo se da je apsolutna moć u ratu apsolutna slabost u miru. Pod izlikom spašavanja nacije, probrana (ekstraktivna) elita je zadržala političku moć, bez kontrolnih mehanizama, kako bi se brinula za svoje sebične probitke umjesto za opće dobro. Nema dobre politike s lošom ekonomijom.
Netko ima silnu potrebu za kompenzacijom, a to je uvijek pogodno tlo za neostvarive želje, za koje je probitačnije da se narod bavi surealnim temama – mogućim – nego oporom stvarnošću. Uspjeh je dakako vidljiv u ranjenoj zemlji. Duhovno rastrganu i materijalno opljačkanu Hrvatsku sad olako prepljavuju teorije urota i zavjera. Izjave, poput Kekićeve, su u službi te destrukcije. Kad bi one imale pokriće u stvarnosti, onda bi iz toga slijedilo da više nije važno tko upravlja nama, nego tko upravlja onima koji su dobili mandat da upravljaju nama. To je točka na kojoj prestaje odgovornost svih za sve što čine i govore. Bez odgovornost svih državljana nema solidne države.
I kad nije bila državom, Hrvatska je postojala, unatoč zlosretnim Kekićima, kako svjedoče, među ostalima, upravo članovi Hrvatskog društva političkih zatvorenika. U njoj se živjelo, radilo, stvaralo, robijalo i iz nje bježalo. Hrvatski narod je proživio veći dio 20. stoljeća u neslobdi, tri ratna pustošenja, velikim demografskim i intelektualnim gubitcima, što je prouzročilo stanovite traume. Supstanca je unatoč svemu ostala – zemlja i narod koji ju naseljava na području od Drave do Jadrana. I to je jedini prostor na kugli zemaljskoj koji pripada hrvatskom narodu. Otkad je ostvarena suverena, samostalna i demokratska država, narod ima priliku odlučivati o svemu – od banalnog upravnog propisa do važnih zakona, od školstva do zdravstva, od financijskog do ekonomskog sustava. Samo to treba htjeti.
Zemlju treba osuvremeniti naobrazbom i radom. U narodu valja buditi onu strast i snagu koje će njemu i njegovoj zemlji biti od koristi. Za to je neophodno jamčenje sveobuhvatne jednakosti i osigurati obuzdavanje moći političkih institucija. Ključ održivog gospodarskog uspjeha leži u izgradnji inkluzivnih gospodarskih institucija koje talente i ideje građana prihvaćaju i potiču, osiguravaju vlasnička i ugovorna prava, funkcionalno sudstvo i slobodno nadmetanje. Na taj način većina naroda može produktivno sudjelovati u gospodarskom životu. Jedna je profesorica ekonomije nedavno izjavila: „Premda sam kršćanka i rabim kršćanske pojmove, ufanje i vjera su velike ljudske kreposti, koje se ne moraju povezivati s Bogom. Ufanje znači imati projekt. Vjera znači imati identitet. Da bi se moglo djelovati kao čovjek, potrebno je oboje.“ Premda su države još uvijek najviši organizacijski stupanj jednog naroda, one su ipak samo ono što od njih napravi njihov narod. To što su nove okolnosti omugućile Kekiću i sličnima da se javno, i bez posljedica, pokaju za svoja nedjela, ne daje im pravo da oduzimlju narodu državu niti novonastale okolnosti lišavaju narod odgovornosti za nju!
Tihomir Nuić
