By Sjećam se da sam kao dijete u kasnim 1950-im godinama doživio da se stariji i stari ljudi ufaju u oslobođenje hrvatskoga naroda snagom iseljenih sunarodnjaka koji su živjeli u slobodnom svijetu. To pouzdanje u hrvatske iseljenike kao osloboditelje, ma koliko god se činilo suludim, prevladavalo je u stanovitim krugovima sve do 1990- ih, do osamostaljenja zemlje.
U onim vremenima iseljenike se, možda iz prkosa prema službenoj politici koja se neprijateljski odnosila prema njima, smatralo vitalnijim dijelom naroda koji je spreman pomoći kad ustreba. I povremene ili redovite novčane doznake iz inozemstva podizale su ugled iseljenicima.
Za vrijeme obrambenoga Domovinskoga rata od srpske agresije u iseljeničku se potporu nisu samo polagala velika očekivanja, nego se tu potporu znalo cijeniti i potvrditi priznanjima s državne strane. Nakon toga su nastali nesporazumi oko smanjenja broja (zapravo praktičnog ukidanja) iseljeničkih zastupnika u Hrvatskom saboru, oko donošenja zakona o hrvatskom državljanstvu, oko oporezivanja mirovina, oko zakona o prebivalištu i boravištu. Tome su dobrim dijelom pridonijela i iskustva s administracijom. Uvidjevši posljednjih godina katastrofalnu depopulaciju zemlje, državne strukture, zabrinuti demografi, rodoljubi i Katolička Crkva ponovno aktualiziraju problematiku iseljenika, premda pod različitim pojmovima i etiketama.
Riječ je o hrvatskim iseljenicima/migrantima (lat. migrare = seliti) izvan BiH, Bačke i Srijema, Gradišća, Boke Kotorske, Molisea. Iseljenik (zapravo pučki izseljenik) naoko je jednoznačan i jasan pojam. Njegova je definicija jednostavna i bjelodano suvisla: čovjek koji je napustio domovinu i nastavlja živjeti u drugoj zemlji. Ništa neobično. Iseljavanje je historijska konstanta, inače ne bi danas diljem Europe, Sjeverne i Južne Amerike te Australije postojale različite etničke skupine, među ostalima i hrvatske.
Iseljavanje je društvena pojava čiji uzroci mogu biti potisne naravi kao što su teške političke ili gospodarske prilike u zemlji rođenja ili privlačni poticaji kao što su bolji uvjeti za usavršavanje u pozivu, viši životni i demokratski standard u zemlji doseljenja. Ali i sam pojam iseljenik ne pokriva iseljeničku stvarnost kako je razumijemo, pošto su druga i dalje generacije hrvatskih potomaka rođene u zemljama u koje su njihovi roditelji ili pretci uselili. Takvih alohtonih/inozemnih Hrvata danas ima po svoj prilici puno više negoli onih koji su se iselili iz domovine. (To možemo najbolje ilustrirati podatkom da preko 40 milijuna državljana Sjedinjenih Američkih Država navodi da su irskog podrijetla, a u samoj Irskoj ih živi oko 4,8 milijuna. Na žalost, hrvatske ustanove ne posjeduju, kako se čini, korektne statističke podatke o broju Hrvata u samoj domovini, a kamoli u inozemstvu!)
Pojam iseljenik (migrant) se podjednako rabi u svakodnevnom govoru i u znanstvenoj terminologiji, uvriježen je u crkvenim dokumentima, jedinim pouzdanim ispravama o Hrvatima koji prakticiraju svoje vjersko uvjerenje u katoličkim misijama. Tek je s ispravnim pojmovima moguće prodrijeti u srž predmeta, spoznati ga i iznijeti iskustva o njemu.
Postoje različite zakonske definicije pojma iseljenik koje pokazuju njegovu promjenljivu klasifikaciju, paradigmu i smisao. Definicija iseljenika se prilagođava vremenu i potrebama pojedinih država. Nekad je iseljenički status ovisio o kriteriju trajnosti boravka u inozemstvu. Prema Hrvatskoj enciklopediji, godine 1910. je Hrvatski sabor izglasovao prvi Osnovni zakon o iseljeništvu, prema kojemu se iseljenikom smatrao onaj tko na neodređeno vrijeme otputuje u inozemstvo „da ondje nađe trajnu privredu“. Kraljevina SHS je imala pri Vladi „Iseljenički Odsek“ koji je u „Savetu iseljeniku“ 1927. godine preporučivao da pri napuštanju zemlje ne prodaje svoje kuće ni druge nekretnine jer „može ti danas sutra trebati“. Savet mu je dalje preporučivao „budi pošten i ponosi se da si Srbin, Hrvat, Slovenac. Znaj da je Tvoj narod slavan i da ga poštuje ceo svet. Poštuj tuđe a svojim se diči“. Na koncu, pored adresa konzulata u useljeničkim zemljama, stoji doviđenja: „Znaj da će se Tvoja otadžbina veseliti Tvome povratku“.
U komunističkoj Jugoslaviji razlikovalo se iseljenike od radnika „na privremenom radu u inozemstvu“. Iseljenike se pak dijelilo na „ekonomske“ i „političke“ pod nazivom emigranti („ekstremna emigracija“!), koji su bili neprijateljski nastrojeni prema državi i njezinu političkom sustavu. Novonastala hrvatska demokratska država ukida te razlike koje su uglavnom nestale iz pravne, znanstvene i stručne terminologije. Hrvatski je sabor 2011. godine donio Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske koji se odnosi na pripadnike hrvatskoga naroda u BiH, pripadnike autohtonih hrvatskih manjina u europskim državama i na Hrvate iseljenike u prekomorskim i europskim državama. Još uvijek se pak u neslužbenim aktima koristi neprikladan pojam dijaspora, jer Hrvati iz Hrvatske nisu više prognanici kojima nije dopušteno vratiti se na svoja ognjišta.
Suvremeno iseljavanje je veoma složen proces, rijetko monokauzalan kao kod emigracije nakon Drugoga svjetskog rata. Motivi iseljavanja imaju različite kulturne, političke, gospodarske, religiozne, demografske, ekološke, etničke i socijalne uzroke koji su većinom međusobno povezani. Oni su rezultat zajedničkog spoja više uzroka koji se tiču društvene, strukturalne i osobne razine. Prošlo je vrijeme velikih teorija koje su objašnjavale što potiče na migraciju i što ona polučuje. Višestrukost i fragmentarnost strukturalnih datosti i subjektivnih motiva koji ljude prisiljavaju na iseljavanje, ne može se obuhvatiti jednim modelom. Migracijske stvarnosti danas izmiču teorijskom postupku. Migracija danas nije više fenomen izvan društvenoga konteksta, pa stoga izolirane migracijske teorije gube na validnosti.
Današnje slike o iseljenicima
Čarobna moć jezika leži u stvaranju slika o predmetu, neovisno o njihovoj povezanosti s njim i o njihovu stvarnom smislu. Na taj se način zastiru povijesni razlozi i strukturalni uzroci pojave koju nazivamo iseljavanjem. Današnji domovinski nazivi za iseljenike poput gastarbajter, (jugo)švabo, pasošar, amerikanac i sl., i za iseljeništvo dijaspora, izvandomovinstvo prava su majstorija metonimijskog (grč. μετωνυμία = zamjena imena) jezika s destruktivnom dvosmislenosti radi li se o parodiji ili nasladi. Riječi potječu iz subkulture koja potresa iseljenikove historijske, kulturalne, psihološke i nacionalne temelje, njegov vrijednosni sustav i postojanu sklonost prema domovini. Ironizirani izričaji šalju poruku da se radi o sasvim naravnoj konstantnoj pojavi, duboko potiskujući pri tom posljedice napuštanja domovine za domovinu i za iseljenika. Što se neka egzistencijalna zbilja tragikomičnije predstavlja, više ju se pretvara u fikciju. Kad dobije moć, fikcija postaje apolitičnim hegemonom koji posvuda pušta korijenje preko svojih vještih zagovaratelja i postaje nemilosrdnim mjestom s kojega regulira jezik.
Dobar primjer za prethodne tvrdnje nudi nam grobni natpis koji sam nekad pročitao, više ne znam gdje: „Hic jacet Croata Kanotay, qui emigravit ne spectat servitutem dilectae patriae“ (Ovdje počiva Hrvat Kanotay koji se iselio da ne gleda robovanje svoje ljubljene domovine). Je li ovaj emocijama nabijeni epitaf na ženevskom groblju, po sjećanju, zbilja postojao ili ne, u ovom je trenutku manje važno. Njegova patetika je odgovarala jednom vremenu i jednom osobnom odnosu prema domovini. Danas takva patetika osiromašuje jezik i svodi ga na neobvezni žargon. Hrvatska je mogla stenjati i robovati koliko joj drago, malo je bilo onih koji su ju napuštali da bi se borili za njezinu slobodu. Vrijeme euforije je prošlo. Prema iseljenicima valja izgraditi sasvim racionalan odnos, pogotovo u situaciji kada nedostaje iskrena komunikacija, a sredstva priopćavanja služe kao prenositelji pojednostavljenih i lažnih poruka.
Logički promatrano ovdje se radi o kategorijskoj pogrješci tipa vlažna voda, gdje se supstancija (biće) i akcidens (atribut) stavljaju u istu razinu. Naime, teško je pomoću eufemizama ili proizvoljnih neologizma odrediti opseg, značenje, sadržaj, narav ili bit iseljenoga čovjeka. Puno bi prikladnije i realnosti bliže bilo tumačiti samu riječ iseljenik onim što ona sadrži u sebi sa svim njezinim sržnim oznakama. Navedeni pojmovi koji se kolokvijalno koriste za iseljenike ukazuju samo na vanjske uzroke, na ono što je proizvelo iseljenika i koju svrhu ima iseljavanje.
Prihvatimo li tezu da iseljenika ne čini prvenstveno čimbenik funkcionalnosti, uostalom kao i čovjeka u domovini gdje ga se ne oznčuje općenito glumcem, bankarom, otočaninom, učinit ćemo pomak u ozbiljnom pristupu iseljeniku i izbjeći zamku da mu pripisujemo isključivo izvanjske karakteristike. Inače bi za svaku od spomenutih tvorbenica u ozbiljnim raspravama valjalo tražiti novu ili barem modificiranu definiciju akcidencijalnog iseljeništva. Doista je potrebna definicija supstancijalnog iseljeništva iz metodologijskih i logičkih razloga kako bi se izbjegao redukcionizam i utvrdila istovjetnost. Opasno je kad pojam postane apsolutnim identitetom koji čovjeka reducira na jednu jedinu kategoriju i njega u ime ovog identiteta čini isključivo iseljenikom kojemu se oduzimaju duhovne i duševne sastavnice ljudskoga identiteta i dostojanstva.
Spomenute slike uglavnom materijaliziraju iseljenika čija se vrijednost mjeri kupovnom moći, što je jako indikativno i simptomatično. I opći podatci o iseljenicima u javnosti se izražavaju u materijalnim kategorijama, primjerice da su iseljenici prema Hrvatskoj narodnoj banci 2017. godine preko računa uplatili u Republici Hrvatskoj 2,12 milijardi eura, što čini gotovo 5 posto BDP-a; tu nije sadržan novac koji su iseljenici donijeli na ruke ili tijekom boravka potrošili u domovini plativši PDV. (Slobodna Dalmacija 1. srpnja 2018.) Teško će se negdje u domovini netko potruditi i objaviti podatake o potomcima Hrvata u svijetu s akademskim titulama, koliko su objavili knjiga, studija i članaka o domovini, koliko su organizirali skupova da predstave Hrvatsku strancima i sl. Osloniti se na domovinska izvješća o iseljeničkom puku, znači prekrižiti svako obrazovanje i kulturu među tim svijetom. Prema glasnijem dijelu domovinskih izvješća, iseljenike čini pretežno intelektualno inferiorna skupina, izgubljena u podražajima materijalnoga blagostanja. Da se dio iseljenika tako ponaša pri boravku u domovini i provocira negativne zaključke o sebi, ne opravdava gornju percepciju.
Politični i apolitični iseljenici
Njemački filozof Karl Jaspers u članku „Deutsches Nationalbewusstsein und Wiedervereinigung“ („Njemačka nacionalna svijest i ponovno ujedinjenje“) iz 1960. godine pravi razliku između nepolitične i politične nacionalne svijesti.
Oslanjajući se na Jaspersovu raspravu, može se s razlogom zaključiti da je apolitična hrvatska nacionalna svijest postojala prije nastanka suvremene hrvatske države. Narodno sjećanje je previše staro da bi ga se moglo izbrisati. Postoji, dakle, nešto obuhvatnije, drugo, veće, dublje, duhovno moćnije, premda fizički udaljenije nego politička realnost, kaže Jaspers. Hrvatsko se vezalo, prilagođeno Jaspersovim opservacijama, za jezik, povijest, književnost, kulturne i religiozne sadržaje, što govori o predpolitičkoj ili nadpolitičkoj nacionalnoj svijesti. Ovu je vrstu nacionalne svijesti po svoj prilici njegovao velik broj Hrvata u iseljeništvu već prije nastanka jugoslavenskih država. Pogotovo se pak čuvalo političke aktivnosti u vrijeme komunističke Jugoslavije koja je političke protivnike nemilosrdno likvidirala, a i procjene su bile da jugoslavenska država uživa trajnu potporu ondašnjih velesila. Kao argumenti za ovu tvrdnju mogu nam poslužiti činjenice izbjegavanja druženja po jugoklubovima i okupljanja Hrvata izvan jugoslavenskih okvira kao što su katoličke misije, udruge u kojima se njegovalo hrvatsku tradicijsku kulturu poput folklora, športski klubovi s jasnim hrvatskim predznakom.
Apolitičnom dijelu hrvatskoga iseljenoga puka se mogu pribrojiti svakako i najpoznatiji i najslavniji Hrvati na svijetu, koji su suoblikovali europsku kulturnu i znanstvenu povijest. Među njima su najpoznatiji Julije Klović (Giulio Clovio), Matija Vlačić (Mathias Flacius Illyricus), Ruđer Bošković (Ruggero Giuseppe Boscovich), Vladimir Prelog i Lavoslav (Leopold) Ružička, čije je hrvatsko podrijetlo u znanstvenim krugovima neupitno. Hrvatski svetci Marko Križevčanin, Leopold Mandić i Nikola Tavelić su svoje duhovno savršenstvo ostvarili kao iseljenici. U plejadu slavnih Hrvata spadaju svakako Herman Dalmatin(ac) (Hermannus Dalmata, Sclavus, Secundus, De Carinthia), Franjo Vranjanin (Francesco Laurana), Lucijan Vranjanin (Luciano Laurana), Franjo Petrić (Francesco Patrizis, Patrizio, Patricius), Benko Kotruljić/Kontruljević (Bendedetto Contrugli), Jakov Baničević (Jacobus Banisius, de Banisis, Bannicius, Bannissius), Juraj Dragišić (Georgius de Salviatis), Benko Benković (Benedicto Benedicti), Pavao Skalić (Paulus Scalichius), Antun i Faust Vrančić, Markantun de Dominis, Andrija Medulić (Andrea Schiavone, Andrea Meldolla), Federiko Benković (Federico Bencovich), ali njihov hrvatski identitet nije jednoznačno utvrđen u svjetskoj publicističkoj i znanstvenoj zajednici i ne prepoznaju se uvijek kao Hrvati.
Razlikovanjem politične i apolitične nacionalne svijesti utvrđuju se okviri u kojima je djelovala hrvatska „politička emigracija“. Jedan dio iseljenih Hrvata, ponajviše izbjeglica nakon Drugoga svjetskog rata, posvetio se političkom djelovanju kao odzivu savjesti za oslobođenje neslobodne domovine. Politična nacionalna svijest se rađala i rasla na hrvatskoj povijesti i vezana je uz državu. Nju su uljuđeno njegovali oni dijelovi hrvatske „političke emigracije“ koji su riječju širili pravo hrvatskog naroda na svoju državu. Oni su se trajno pozivali na pravnu odrednicu, koja je glasila „Qui iure suo utitur, nemini facit iniuriam“ (tko se služi svojim pravom, nikome ne nanosi nepravdu).
Prastara je spoznaja da se stablo suši kad mu se korijen odreže. Zbog toga je „politička emigracija“ uložila silnu energiju u gradnju mostova s domovinom kako bi se sretno podudarile iseljeničke i domovinske okolnosti pri proglašavanju neovisne i demokratske hrvatske države i kako bi ta dobila smisao, sadržaj i značenje kao uvjet za trajni opstanak naroda. Upravo su ti emigrantski krugovi tražili odgoj i obrazovanje državnički sposobnih ljudi koji bi bili spremni preuzeti odgovornost i zemlju politički, društveno i gospodarski modernizirati. Ovom časnom krugu ljudi, koji su sve svoje duhovne i tjelesne snage, svoje vrijeme, zdravlje, svoj posao i karijeru, svoju osobnu i obiteljsku sigurnost, zapravo dobar dio svoga života uložili u Hrvatsku, pripadaju mnogi danas zaboravljeni emigranti. Tek kao marginaliju navodim treću skupinu iseljenih Hrvata koji su izbjegavali sve hrvatsko, bili jugoslavenski orijentirani i djelomice postali najpopularnijim iseljenicima u novonastaloj hrvatskoj državi.
Nacionalna i politčna svijest te političko djelovanje iseljenika u smislu ostvarenja samostalne hrvatske države nisu osuđivali samo komunisti, nego i pojedini hrvatski uglednici su to djelovanje progalašavali fosilnom pojavom (usp. Ivan Aralica, Spletanje i raspletanje čvorova, 1993.). Autor je u knjizi objavio svoja iskustva s iseljenicima iz 1980-ih godina, dakle iz vremena kad u zemlji iz koje je on dolazio, nije postojao slobodan medijski prostor niti slobodna i neovisna priopćila. Začuđuje u ovome i u sličnim slučajevima da su ljudi koji su dolazili iz totalitarističke zemlje s blokiranim informacijama, smatrali da iseljenici koji su živjeli u slobodnom svijetu sa slobodnim i neovisnim priopćilima, žive s nedostatkom objektivnih informacija. Riječ je o pogubnom relativizmu.
U ovom iskustvu odražava se opći primjer oscilacije odnosa prema iseljeništvu. Zanjihalo se političko klatno između dva ekstrema: zagovaranje prava na slobodnu Hrvatsku i stroge zabrane govora i razmišljanja o tome. Tko se ovako njiše između odbacivanja i veličanja iseljenika, između zlorabe povjerenja i traženja potpune odanosti, gleda na iseljene Hrvate kao kolektiv izveden iz muzejskih pojmova ustaša ili komunist. Iseljeniku se upućuju zamjerke kao nekom strancu koji ubada nos gdje mu nije mjesto. Je li iseljenik odbačenik, tuđinac, stranac ili je protimba tome? Koji je od ovih narativa ispravan ili su oba u istoj mjeri pogrješna?
Jedan ili dva naroda?
Neke teorije definiraju narod kao višedimenzionalnu i dinamičnu zajednicu ljudi, čiji su članovi svjesni svoga zajedništva kao temeljnog obilježja međusobne povezanosti, privrženosti i solidarnosti. Oni dijele zajedničku sudbinu na određenom prostoru, za što je ključan subjektivni osjećaj pripadnosti. Dakle, pojam narod je teoretski vezan za teritorij i/ili za državljanstvo. Možda bi se valjalo uteći filozofskom pojmu bića i govoriti o hrvatskome nacionalnom biću, koje se raselilo diljem kontinenata! I tu dolazi do zbiljske jezične, mentalne i svjetonazorske višedimenzionalnosti hrvatske zajednice.
Kad je prvom i dosad jedinom nestranačkom predsjedniku Vlade Republike Hrvatske, Tihomiru Oreškoviću, Hrvatski sabor 16. lipnja 2016. godine uskratio povjerenje, što je dovelo do novih, prijevremenih parlamentarnih izbora u rujnu iste godine, jedan je dopisnik uglednih švicarskih novina taj neuspjeh premijera čitateljima objasnio „nedostatkom stajskog vonja“. Orešković je, naime, kao dijete napustio Hrvatsku i odrastao, školovao se i socijalizirao u Kanadi. Nije, dakle, naslijedio, odnosno internizirao hrvatskom podneblju uvriježeni mentalitet, taj specifični oblik duhovnoga ustrojstva kao što su način razmišljanja, ponašanje, navike, pobude, uvjerenja, slike svijeta i vrjednosna mjerila.
Radi se zapravo o sustavu povijesno baštinjenih spontanih obrazaca ponašanja i djelovanja koji omogućuju nekoj kulturi da oblikuje svoje predodžbe i prakse. Danas se općenito razlike u mentalitetu objašnjavaju glede stupnja ekonomske i političke razvijenosti (demokracije!) ili pak s obzirom na dugotrajne obrasce ponašanja u društvu, primjerice u smislu individualizma ili kolektivizma. Velika je vjerojatnost da druga generacija iz inozemstva sasvim drukčije pleše linđu nego njihovi vršnjaci u domovini.
Zasigurno, razlike u mentalitetu se ne podudaraju nužno s razlikama među pojedinim hrvatskim zajednicama, budući da i unutar tih skupina postoje značajne mentalne razlike. Opisivati kulturne i ine razlike kojima se potvrđuje drugost/ drukčijost, nije preporučljivo, jer se pritom olako laćamo vrjednosnih ili hijerarhizirajućih kategorija. Pa i neki vrijednosno cijenjeni opis je konačno vrjednovanje, jer sasvim neutralni jezik je teško pretpostaviti i zvuči kao nešto nehumano i prazno, bez smisla.
Zanosni su bili za iseljenike početci osamostaljenja Hrvatske. Osnivanje političkih stranaka, referendum o osamostaljenju u svibnju 1991., pluralizam mišljenja i pogleda bili su događaji koji su čudesno okupili hrvatsko isljeništvo oko Hrvatske. Ni barikade srpskih pobunjenika ni okupacija dijela hrvatskoga teritorija niti progon oko pola milijuna Hrvata nisu bili kadri slomiti taj polet. Očarano iseljeništvo je stalo na stranu svoga napadnutog naroda idejno, moralno i realno, oslonivši se na već postojeće hrvatske organizacije poput konfesionalnih i kulturnih zajednica, folklornih i športskih klubova.
„U svakom početku se krije čar/zanos“ – kaže Hermann Hesse. Taj čudesni zanos za Hrvatskom krio je u sebi novi početak odnosa iseljenika s domovinom, nakon jugoslavenskog svođenja tih odnosa samo na lojalnost jugoslavenskom sustavu. I u takvim trenutcima odanosti zemlji podrijetla, domovinski političari zagađuju pozitivnu klimu i unose među iseljenike strančarenje, zapravo pometnju i smutnju. Lojalnost stranci poistovjetila se s lojalnošću državi. Odjednom su u drugi plan potisnuti oni domoljubi koji nisu bili stranački organizirani. Nastaje zbunjenost koja više razara nego gradi. Umjesto diferenciranja, dogodilo se poistovjećivanje hrvatske države s upitnom i teško razumljivom dnevnom politikom. Hrvatska idila se topi. Država je polako počela gubiti čar kojim je zračila. Novinari, osigurani neograničenom slobodom u iznošenju mišljenja, uvjerenja i svjetonazora, šalju negativne, skandalozne i krivotvorene poruke umjesto serioznih analiza i komentara: na vlasti su sami lopovi, prevaranti, podmukli spletkari, vlastoljupci, crveni. Kompromitirani „poduzetnici“ iz iseljeništva po stranačkoj vezi su debelo opravdali netom spomenute negativne pojave. Biografije novoimenovanih vođa stranaka u inozemstvu pokazaše da su stranačke dužnosti uglavnom povjerene odanim Jugoslavenima, te njihove novčane i ine makinacije potiču iseljeničke dvojbe u iskrenost vlasti za stvaranjem pravne hrvatske države.
Polako hrvatska povijest, ponajprije ona politička, postaje tuđom poviješću, kao što iseljenička povijest postaje stranom. Koga brine tuđa povijest? Nju se uzimlje na znanje kao deskripitivni sadržaj – što je veća udaljenost, više gubi na privlačnosti. Tuđa povijest postaje tuđom pričom koja se nikoga neposredno ne tiče. Nastao je duboki rascjep i na svjetskoj su se sceni pojavila dva hrvatska naroda. Ponovno, kao i u vrijeme Jugoslavije, na dio iseljenika djeluje umirujuće natuknica da je svijet složen i nepravedan, te da je oduvijek tako bilo i to se ne će ubrzo promijeniti. Nestao je onaj žar za demokratskom, pravednom i uređenom državom koji je mogla proizvesti jedino sama Hrvatska i ljubav prema njoj.
Toj podvojenosti dadoše svoj obol i anemični iseljenički saborski zastupnici i dužnosnici u vlasti. Njihovo smanjenje, zapravo ukidanje, jer veliku prevagu čini brojniji izlazak na izbore bosanskohercegovačkih Hrvata koji su u istoj izbornoj jedinici, nije nikakav gubitak ni za jednu stranu. Pokazalo se da zastupnici pod stranačkom stegom, što nije protivno demokraciji, samo mogu poslužiti dekoraciji. I iseljenička apstinencija od izbora pokazuje sve manju zainteresiranost iseljenika u sudjelovanju u političkom životu domovine. Ovim negativnim pojavama valja pribrojiti poništavanje osobnih i, tada još uvijek važećih, iskaznica koncem 2014. godine zbog nejasnoća s pojmovima boravak i prebivalište, retroaktivno oporezivanje umirovljenih povratnika od 1. ožujka 2012. koje je započelo tek 2015. ponegdje i 2016. godine, višegodišnje čekanje na odgovore administracije u slučajevima reguliranja vlasničkih odnosa, invalidskih mirovina i sličnih problema.
Agora
U antičkoj Grčkoj agorom se zvalo mjesto na kojemu se odvijao društveno-politički i trgovački život. Nalazila se obično u središtu grada, na gradskom trgu ili tržnici, u primorskim gradovima blizu pristaništa. Po uzoru na agore u rimskim su gradovima izgrađivani forumi. Iz hrvatskih srednjovjekovnih statuta i zakonika (Vinodol, Korčula, Krčki/Vrbnički, Riječki, Senjski, Kastavski, Cresko-osorski, Zadarski, Splitski, Dubrovački, Lastovski, itd.) razvidno je da su se u gradovima, županijama i kneževinama iz generacije u generaciju održavale skupštine na kojima se odlučivalo o čuvanju običaja i običajnoga prava, dogovaralo o slobodi i pravima članova zajednice, biralo narodne predstavnike i reguliralo odnose prema drugim zajednicama. Već u to vrijeme postojala je svijest da je za opstanak zajednice potrebna komunikacija kako unutar same zajednice tako s okružjem preko izabranih predstavnika. Spremnost na komunikaciju imala je egzistencijalno značenje. Komunikacija se događa među dvjema povezanim stranama, ali one ostaju dvoje i dalje – svatko ostaje onaj tko jest i ono što jest. Autentičnu zajednicu čini ono što ljude povezuje, primjerice ideja pravog uređenja zajednice u kojoj se sabiru sve snage u jednu moćnu i svjesnu snagu. Istina je ono što utemeljuje zajednicu. Bez komunikacije upitno je sve, pa i istina. Ako se komunikacija ne temelji na istinitosti, tada ne postoji istina kao ispunjenje komunikacije. Gdje se komunikacija prekine, prestaje svaka vrjednosna poveznica.
Zdravi ljudski razum kaže da je svijet stvarnost kakva jest, neovisno o mišljenju koje o njemu imamo. Iseljenik je stvarnost s kojom pojedinci iz domovine kao i samo društvo ne žive niti su s njime suočeni. Oni se samo informiraju o toj stvarnosti preko medija ili sredstava priopćavanja. Mediji pak posreduju svoju stvarnost koju su počeli zamijenjivati da bi postali jedinom stvarnošću. Jean Baudrillard je govorio o „savršenom zločinu“ u kojemu sredstva javnog priopćavanja ubijaju zbilju, razaraju pojmovnost, spoznaju, mijenjaju percepciju i rastaču viziju svijeta. Moć tih sredstava javnog priopćavanja je ne samo u tome što konzumiramo neki predmet ili prizor, nego i samu virtualnost kao takvu. U tom se konzumiranju stvarnost pretače u niz istovrsnih znakova i u nama potiče iluziju da ta sredstva javnog priopćavanja imaju neuništivu moć, jer su kadra jednim predmetom glorificirati sve predmete. Baudrillard je k tome uveo pojam simulacije koju opisuje kao hiperzbilju. To je zapravo hinjenje da imamo ono što nemamo, da znamo ono što ne znamo.
Nastankom samostalne hrvatske države porasla su i očekivanja hrvatskih iseljenika glede odnosa državne vlasti prema njima. Konačno je trebalo prebrisati jugoslavenski sindrom o kolektivnoj odanosti državi i totalitarnom sustavu te uspostaviti nove kriterije i položiti važnost na ljudsku osobu. Nakon višegodišnjega očijukanja, traženja i lutanja, državna je vlast delegirala svoju odgovornost za uspostavu komunikacije s iseljeništvom na Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Državni ured se ponajprije ističe podjelom financijskih sredstava iz državnog proračuna „za potrebe i projekte od interesa za Hrvate izvan Republike Hrvatske“ među kojima se po svojoj farsi za 2017. godinu ističu AMAC Toronto, Canada, i Hrvatski svjetski kongres (HSK). Može li netko zamisliti kako bi se židovski iseljenici odnosili prema Židovskome svjetskom kongresu kad bi on žicao novac od izraelske države? Za potporu Hrvata u BiH i Vojvodini upitno je, je li u tu svrhu opravdano postojanje Središnjega državnoga ureda. Nakon što postoji crkveni, Hrvati su dobili još državni caritas!
Bez ikakvih javnosti poznatih kriterija Središnji državni ured se brine o izboru Savjeta Vlade, čiji članovi bez ikakvog kodeksa ponašanja „zastupaju“ ili „predstavljaju“ hrvatske manjine i iseljenike iz zemalja u kojima ovi žive. Nigdje se nije moglo pročitati izvješće o djelovanju dotičnoga Savjeta i o njegovoj učinkovitosti. Središnji državni ured je u svrhu lakšega pristupa informacijama izvršne vlasti sastavio Vodič za povratnike u Republiku Hrvatsku i uspostavio „centralno internetsko rješenje za informacije – Središnji državni portal. Cilj je na jednom mjestu,“ – kako stoji dalje u uvodu Vodiča – „nedvosmisleno, jednostavno i moderno prezentirati strukturu, funkciju i ulogu svih tijela državne uprave. Središnji državni portal dostupan je na www.gov.hr.“
Taj Vodič je po sebi pozitivan pothvat, ali iritira rečenica da su naputci „izrađeni prema važećem zakonodavstvu na dan (1. listopada 2017. godine) te su podložni promjenama prema izmjenama zakonodavstva nakon naznačenog datuma“. Je li moguće da Vodič, ako već postoji, ne treba redovito aktualizirati i unositi eventualne zakonske promjene u njega (što do provjere 2. studenoga 2018. nije učinjeno)!? Da je za Središnji državni ured vrijeme nevažan čimbenik, govore i naputci o pribavljanju osobne dokumentacije, legalizaciji isprava, osnivanju poduzeća i obrta, gdje spomena nema u kojem se roku od predaje akata može u prosjeku očekivati dobivanje potrebnih dokumenata! U socijalnim kao i u biološkim problemima vrijeme je jedan od najodlučnijih čimbenika. Vrijeme je jedini pravi stvaratelj i jedini veliki razarač. „Kalendar i sat najvažniji su tragovi razvoja civilizacije i životnog toka svakoga čovjeka“, kaže Jacques Attali. U Hrvatskoj kao da je vrijeme stalo. U Švicarskoj se putovnicu, osobnu iskaznicu ili potvrdu o registraciji novoosnovanog poduzeća dobiva u prosjeku za tjedan dana. No, Vodič sam po sebi nije i ne može biti nadomjestak komunikaciji.
Drugi primjer neodgovornoga ponašanja je Hrvatska matica iseljenika u čijoj su suorganizaciji izložena hrvatska narodna glazbala u vremenu i prostoru iz privatne kolekcije prof. Kreše Galina, sa slikama nekolicine naivnih hrvatskih slikara od 13. do 27. siječnja 2007. godine u jednoj galeriji u švicarskom Badenu. Sama pozivnica na njemačkom jeziku je bila čisti kič, prema izjavi same voditeljice galerije, i kao takva nije mogla privući posjetitelje. Nedostajala je zemljopisna karta države Hrvatske kao orijentir posjetiteljima o geografskom položaju zemlje. Galerijom je dominirao hrvatski tekst g. Galina, tako da švicarski posjetitelji nisu mogli zaključiti o kakvim je glazbalima riječ. Sredstva javnog priopćavanja se u takvoj situaciji ni jednom riječju nisu osvrnula na izložbu, koja je prema Hrvatskoj matici iseljenika bila namijenjena „tamošnjoj kulturnoj javnosti u svrhu promidžbe Hrvatske“.
Nisu samo odnos prema vremenu i neodgovorno ponašanje dužnosnika hrvatske slabosti, nego i odnos prema društvu. Prihvativši HSK za „krovnu organizaciju“ iseljenih Hrvata, hrvatska vlast nije samo još jedanput delegirala komunikaciju s iseljeništvom, nego puno više prihvatila komunistički kolektivizam kao izraz podobnosti.
U kolektivu nestaju intelektualne sposobnosti pojedinaca, a prema tomu i njihova individualnost. Heterogenost se utapa u homogenosti i nagomilava ograničenost, a ne inovativnost. Pitanje na koje ta ista vlast treba dati odgovor glasi: čime je HSK stekao legitimitet hrvatskoga iseljenog puka, ako iseljeništvo ne sudjeluje na izborima njegove uprave, ako se ne zna tko zapravo stoji iza te organizacije i ako HSK nema nikakve komunikacije s iseljeništvom?
U hrvatskoj birtiji je još uvijek u pravu najgrlatiji! Prođete li od Ilidže do Vrela Bosne kočijom, jedva ćete manje uživati u prirodnoj ljepoti nego da put prijeđete pješice. Uzmete li kočiju u Krakovu, proći ćete Glavnim trgom, vidjet ćete izvana slavni Wawel s dvorcem, židovsku četvrt Kazimierz, Baziliku sv. Djevice Marije, Crkvu sv. Petra i Pavla i još ponešto. Umjetničko blago, koje skrivaju ovi objekti poput Dame s hermelinom i Marijin oltar, ostat će vam nepoznato. Osim toga, veći dio grada s neizmjerno brojnijim stanovništvom, nastanjenim u soc-realističkim blokovima ne ćete ni primijetiti.
Pošto su grlatost i brbljavost postali nadomjestkom komunikaciji, hrvatska javnost ni nakon 28 godina slobodne razmjene s iseljenicima nije upoznala gospodarski, intelektualni i znanstveni potencijal svojega iseljeništva. Izrasle su generacije potomaka iseljenih Hrvata diljem svijeta, koje su se školovale po zapadnim sveučilištima i stekle znanje i iskustvo koje nedostaje Hrvatskoj. Umjesto ultimativnog povratka, postoje brojne mogućnosti suradnje s tim stručnjacima u stvaranju i osmišljavanju gospodarskih, infrastrukturalnih i znanstvenih projekata. Branimir Stanić je u Glasu Koncila (8. 7. 2018.) zapisao znakovitu rečenicu: „Kada bi predstavnici vlasti otišli na ‘periferije’ tako da postanu spremni da ih istina s kojom će se suočiti promijeni, shvatilo bi se da sadašnji iseljenici nisu samo oni koji napuštaju domovinu, nego i oni koje je domovina svojom nebrigom napustila; da hrvatsko iseljeništvo iz prethodnih generacija nije samo bankomat, nego su to ljudi kojima je Hrvatska dužna dati ne samo mogućnost da se vrate i djeluju u domovini svojih otaca, nego i osmisliti programe koji će jezične, kulturne i duhovne veze s novim naraštajima još više osnaživati.“
Tek je demografska destrukcija Hrvatske potakla pojedine intelektualne i političke krugove na ljudski prizvuk svoga djelovanja, nakon što se „dijasporu“ promatralo kroz geopolitičke strategije i materijalnu korist. Demografija i depopulacija zemlje iznenada podsjećaju da su iseljenici također Hrvati. Kako masovno iseljavanje iz zemlje ruši društvene strukture, što po zemlju i narod ima nesagledive posljedice, tako i agorafobija s domovinske strane stvara difuznu sliku o samoj Hrvatskoj na štetu izgradnje hrvatskog identiteta u svijetu. Komu koristi ovo sustavno odbijanje komunikacije s iseljenicima, izbjegavanje polaganja računa o funkcioniranju hrvatske države i buđenju svijesti o projektima preko kojih bi se iseljenici mogli uključiti u njezinu izgradnju?
Periferija kao opasnost
Hrvatska je na europskom jugoistoku stoljećima bila katolička periferija prema pravoslavlju i prema Osmanskom Carstvu. U objema Jugoslavijama Hrvati su smatrani „starinskim i defetističkim“ narodom s protudržavnim nagonom. Odatle je vjerojatno nastao specijalni karakter koji je više reagirao i još uvijek reagira na vanjske negoli na nutarnje podražaje. Ta rubnost se duboko uvukla u svijest hrvatskoga čovjeka. Njegov životni osjećaj i mentalitet odaju marginalizirano biće, što se osobito upečatljivo izražava u stalnom iseljavanju ili bijegu iz zemlje, te u tome što mu je svjedeno što se o njegovoj zemlji piše. Danas se napuštanje Hrvatske ništa manje ne drži rješenjem životnoga pitanja, nego što je to bio slučaj ranije kad nije postojala samostalna hrvatska država. „Turisti dolaze, Hrvati odlaze“ naslovio je jedan novinar svoj članak u Le Monde diplomatique (lipanj 2018.).
Suvremena država je pouka i o ravnopravnosti građana. Nacionalni interesi su beznačajni ako se ne poklapaju s interesima cjelokupnog društva. Nema napretka u društvu koje štiti samo malobrojne skorojeviće. Domovinski obrambeni rat je najzorniji primjer – uspio je zbog općega interesa naroda da brani svoju zemlju. Stoljećima deformirana politika u Hrvatskoj šalje suprotne poruke i čini čovjeka neosjetljivim za ono što ga se tiče i nesposobnim da se divi svojoj zemlji. Njegova je domovina rubno, neodređeno područje u kojem je on marginalac sa svim preduvjetima za neuspjeh. Stoga njegov interes i leži izvan Hrvatske, jer je samo izvan Hrvatske ostvarljiv. Zaboravlja se da i rubno područje može imati obilježja središta, kako veoma dobro znamo iz povijesti našega Dubrovnika.
Dužnost i obveza je hrvatske politike učiniti hrvatsku državu interesantnom, vidljivom, kako među međunarodnim čimbenicima, tako i među samim Hrvatima. Čovjekov interes oblikuje njegovu sliku svijeta, pa i sliku o vlastitoj državi. Ne manja dužnost i obveza politike je stvoriti ozračje i klimu za bezuvjetno i dosljedno poštovanje čovjeka i njegova dostojanstva. Hrvat, oslobođen kompleksa marginalnosti i ideološkoga skrbništva, može učiniti stvaralačku snagu jedinom povlasticom u zemlji, koja će rasti i razvijati se na dobrobit svih!
Hrvatska je bez dvojbe država s fascinantnim prirodnim dražestima. Najveći uspjeh na političkom polju je privrženost demokratskim načelima i članstvo u Europskoj uniji iz 2013. godine. Gospodarski je zemlja neuspješna, njezina je administracija spora, neučinkovita i slabo educirana, njezin je znanstveni sustav nekompetitivan i neprosperitetan, politika guši kreativnost i ne nudi perspektivu. Sve navedene i nenavedene negativne konotacije su promjenljivi atributi koji državu po sebi ne dovode u pitanje, ali ugrožavaju provedbu ustavnih obveza.
Ljudi ne napuštaju Hrvatsku zbog toga što su se u njoj dogodile velike i značajne promjene, nego zbog toga što se od nje čini trajni provizorij. I u neovisnoj hrvatskoj državi čovjek je ostao žrtvom nekoga čudnoga “rubnoga relativizma”. Umjesto improvizacije i prigodničarstva, nižoj, zavičajnoj razini vlasti (općine, županije) koja je bliža terenu, pruža se mogućnost da postane državotvornom. Ako u njezinu djelokrugu kuće propadaju, napuštena imanja se prodaju strancima, prisiljena je uvažavati činjenice s terena. Gdje se uvažavaju činjenice, imaju svoje mjesto i pojmovi poput identiteta, domoljublja, iseljavanja.
Intenzivnija komunikacija osobito s mlađim iseljenicima mogla bi biti obostrano korisna i plodonosna jer se radi o ljudima koji svoju budućnost mogu pod stanovitim uvjetima vidjeti u svom zavičaju. Naime, postoji korelacija između povezanosti hrvatskoga identiteta i zavičaja. Što je svježiji iseljenik, jači je hrvatski identitet i emocionalna veza sa zavičajem. U istom je smislu važna korelacija između jezika i identiteta. Što migrant bolje poznaje hrvatski jezik, jači mu je hrvatski identitet. Što je županija otvorenija za inovacije, širokogrudnija u oporezivanju malih i srednjih tvrtki i obrta, sklonija osnivanju zaklada i financijskih ustanova, jača je potreba za sudioništvom. Za razliku od iseljenika iz 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih godina, iseljenici mogu u hrvatskoj državi svoje novčane zalihe ulagati u održive proizvodne svrhe i time svojim potomcima omogućiti o(p)stanak na domaćem ognjištu. Zavičajni javni radnici motiviraju, orijentiraju i stvaraju osjećaj zajedničke pripadnosti. Pokret k ostvarljivom napretku zahtijeva nove paradigme koje će otkrivati nove okolnosti i snage na temelju kojih će biti moguće otkrivanje novih putova koji se, doduše, tek naziru, ali za kojima se mora tragati da bi se izišlo iz bezizgledne vrtnje u krugu.
Valja ukratko pojasniti što se razumijeva danas pod nacionanim identitetom. Što oblikuje nacionalno samorazumijevanje i što je to što drži nacionalnu zajednicu zajedno? Puno toga pada čovjeku na pamet, kao: jezik, granice, religija, zajednički neprijatelji, običaji ili prirodne osobitosti zemlje. Ipak se nacionalno samorazumijevanje temelji na nečemu sasvim drugome; zajednička priča, kolektivna predodžba o zajedničkoj pripadnosti, povijest koja se neprestance prepričava, preoblikuje, iznova interpretira i uvijek ponovno prepričava. Surealna „Hrvatska ambasada“ iz 1977. godine u Australiji ili uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije u Rusiji, ma koliko bili banalni primjeri, pripovijesti su koje oblikuju identitet.
Kako bi bilo krasno kad bi smo na ovom mjestu mogli nabrajati novonikle tvornice, poput Huma na Sutli, koje ljudima omogućuju zaradu, a obiteljima život! Zajednice se prepoznaju po svojim pripovijestima. Samo je po sebi razumljivo da u sjećanju zadržavamo pozitivne slike koje prenosimo na zajednicu. U ovom obliku shvaćen, nacionalni identitet je posve čovjekoljuban. Osjećaj pripadnosti se ne učvršćuje na nepromjenljivom i neoborivom. Nacionalnu pripadnost zapravo definiraju pripovijesti koje se mogu internalizirati.
Sažetak
Migracija je povijesna konstanta s različitim uzrocima, razlozima i motivima, ali i (ne)uspjesima. Ona je većinom posljedica ili privrednoga preustroja na nove tehnologije i proizvode ili zakazivanja države. Privredni preustroj je povezan s ljudima izvan zemlje koji donose ideje i novac. To se dogodilo u industrijskom razvoju Južne Koreje u kojem je iseljeništvo svojim angažmanom odigralo važnu ulogu. Drugu varijantu povratka nalazimo kod izraelske države koja je između 1961. i 1964. iz Maroka izvukla, naravno ne besplatno, oko 97 000 Židova.
U različitim razdobljima percepcija hrvatskih iseljenika u domovini je bila različita. Slika o njima je oscilirala od oduševljenja do distanciranja. S manjim nijansama slično se može ustvrditi i za same iseljenike koji hrvatsku državu olako poistovjećuju s aktualnom politikom i lošom administracijom. I loša politika i slaba administracija mogu se popraviti isključivo dobrom politikom i educiranom administracijom.
Bez ikakve nakane za idealiziranjem, stigmatiziranjem ili pak vrjednovanjem kako iseljeničke tako i domovinske populacije, vrijeme je da se suočimo s činjenicom da iseljeništvo postupno postaje drugim narodom s drugim vrijednosnim kriterijima. Što vlastitom krivnjom, što pod utjecajem nametnutoga strančarenja, sama je Hrvatska, kao jedina pokretačka snaga i jedini čimbenik hrvatskoga zajedništva, izgubila svoj sjaj. Komu služi oduzimanje Hrvatske iseljenicima?
Iseljeništvu ne nedostaju zastupništva u Saboru, ministarstvima ili državnoj administraciji, pogotovo ako nisu politički neovisna. Iz kojih razloga se vlast odlučila za nametanje Hrvatskoga svjetskoga kongresa kao predstavnika iseljenika, organiziranog na crkvenoj hierarhijskoj bazi, stvar je koju valja raščistiti u međusobnoj iskrenoj komunikaciji.
Iseljeni čovjek ne čezne samo za onim što je ostavio, nego i živi s onim što je sa sobom ponio. U toj je zagonetci većinom čuvao intimnu tajnu da je i sam dio hrvatskoga sna. Komunikacija bi mogla biti ljubavni susret neostvarenih snova u kritičnom vremenu.
Tihomir Nuić
Objavljeno u Političkom zatvoreniku br. 277
