By Članak na portlu hrvati.ch pod naslovom „Suverenisti nadmoćno u Švicarskoj. U Zürichu Neovisni bolji od HDZ-a“, potpisuje osoba inicijalima DC, spominje „katastrofalno slab izlazak birača na dva birališta u Švicarskoj konfederaciji“ i čudom se čudi što Hrvati u Švicarskoj jedva koriste svoje biračko pravo, u ovom slučaju za izbor europarlamentaraca. Od nekoliko desetina tisuća Hrvata s hrvatskim i dvojnim državljanstvom u Švicarskoj, na izbore je 26. svibnja 2019. izišao 341 glasač (u Bernu 118, u Zürichu 223). „Rezultati izbora pokazuju da su ovdašnji Hrvati »desniji« nego proteklih godina. Hrvatski suverenisti dobili su ukupno 123 glasa (36%) dok je HDZ dobilo samo 51 glas (15%). Zanimljivo je da su Neovisni za Hrvatsku (Esih/Hasanbegović) u Zürichu ostvarili bolji rezultat od HDZ-a. Neovisni su u Zürichu dobili 33 glasa, od ukupnih 49 (14.4%), a HDZ samo 30.“ (DC) Možda bi korektnije i točnije bilo ovdašnje hrvatske glasače umjesto „desniji“ označiti izrazom „trijezniji“. Nakon desetljeća zavaravanja birača državotvorstvom, stranka HDZ se, osim što je okorjela u korupciji, pokazala sluganskom i nedoraslom izazovima vremena i prostora.
Čuđenje je snažno poetsko nadahnuće, ali me čudi čuđenje pisca o ovoj duboko prozaičnoj temi. Ljudi su se zasitili hrvatske politike i hrvatskih političara čiji idealizam počinje i svršava s neispunjivim obećanjima. („Obećanje ludom radovanje“, kaže naš narod!) Koristoljubivost je jedina ideja vodilja hrvatskih političara koji su se već davno odrekli svoje ponosne mladeži kojoj se Švicarci jako raduju. Stječe se dojam da su hrvatski političari s neprirodnim koalicijama i aboliranjem notornih zločinaca manje emocionalno vezani za Hrvatsku i njezinu dobrobit nego za propalu Jugoslaviju. Umjesto ujaka iz Amerike, među političarima se pojavio Držićev Skup i ospesivno strepi nad spremištem svekolikoga blaga, dragocjenosti i dukata, slavi, hvali, blagoslivlje i zagovara tuđinu za sve potencijalne konkurente koji bi mogli ugroziti nadzor nad riznicom. Vladajuće elite, kao Skupovi potomci, klasificiraju svoj hrvatski narod kao nešto neisplativo, otegotno i suvišno. One brižno čuvaju svoju riznicu, a lažna tuga za oko pola milijuna ne iseljenih nego doslovce zagađenom klimom protjeranih mladića i djevojaka u posljednjih nekoliko godina, svodi se na obredno naricanje po narudžbi. Njihov trenutno pustopašni (obijesni, raspušteni, razuzdani) vođa je uspio Hrvatsku pretvoriti u svoju igračku: to je moje, ja raspolažem s tim predmetom! Puka infantilnost!
Izbori za Europski parlament su kao i parlamentarni i lokalni izbori u Hrvatskoj iz više razloga samo IZVORI beriva. Jedan od jačih dokaza za tu tvrdnju je i činjenica da se u Europskoj uniji još uvijek službeno ne zna kojim se jezikom govori u njezinoj članici Hrvatskoj!
Prvo, hrvatski kandidati za europski parlament, prema prosudbi iz ove daljine, nisu ni u jednom trenutku uspjeli svojim biračima objasniti tiče li se Europski parlament uopće Hrvatske! I što se sve preko toga parlamenta da učiniti da mala zemljica Hrvatska bude jedna od domaćica u Europskoj uniji i Europska unija u Hrvatskoj, ili jednostavnije rečeno, da Hrvatska ima svoje mjesto u europskoj obitelji i pri tom sačuva svoj identitet i autohtonu kulturu, kao što sama to pravo priznaje svojim europskim sučlanicama. Umjesto umnoga napora oko nekoga relevantnoga projekta, kandidati su, možda ne baš svi ali oni koje se čulo, obećavali kako će povući sredstva iz EU-a i poboljšati životni standard u zemlji. Neiskreno, mislili su samo na poboljšanje svoga osobnoga standarda! Standard u zemlji se može poboljšati radom, znojem i žuljevima, a ne obećanjima! To da se novac može povući samo za relevantne projekte, a da u Hrvatskoj uglavnom ne postoje takvi projekti jer ne postoje oni koji bi takve projekte bili kadri iznjedriti, doslovce je prešućivano.
Drugo, umni napor iziskuje i rasprava o demokraciji u nedovršenom projektu Europska unija: treba li EU ustrojiti kao savez država i saveznu državu? U jednoj saveznoj državi se demokracija razvija, ali u njoj se postupno gube nacionalni elementi. Prvenstveno euroskeptici zagovaraju savez država unatoč deficitu demokracije u toj konstelaciji jer vlade članica znaju povremeno pregovarati i donositi odluke bez prethodnih konzultacija s parlamenatima svojih država. Osim toga postoje prigovori o „Eurokraciji“ kao „birokratskom monstrumu“, „dirigističkom molohu“, „centralističkom Bruxellesu“, „nemoćnom parlamentu“, itd. Ne vjerujem da se i jedan hrvatski kandidat za europski parlament potrudio biračima objasniti o čemu je riječ i sam iznijeti svoje stajalište o dotičnom problemu! Ako ništa drugo, hrvatskom se narodu mogao objaviti podatak da „Eurokracija“ s preko sto puta više stanovnika zapošljava otprilike jedva dva puta više osoblja od Hrvatske s oko 4 milijuna stanovnika! Čak i kad danas to više ne želimo čuti, EU nije rođena iz idealizma nego kao pouka iz ratnih strahota svrhu mira i prosperiteta. Ona je bila strateški racionalno jedino rješenje nakon propasti europskih imperija. Hrvatski „Europejci“ se u EU ponašaju klimanjem glavom!
Željana Zovko, hrvatska europarlamentarka, je svoju zabrinutost za ravnopravnost Hrvata izrazila inicijativom u Europskom parlamentu koji je u ožujku 2019. posebnom rezolucijom pozvao Švicarsku na ukinuće ograničenja za hrvatske radnike. Bezuspješno. „Od 1. lipnja 2019. Švicarska će u potpunosti otvoriti svoje tržište rada za državljane Bugarske i Rumunjske, dok će za radnike iz Hrvatske i dalje biti na snazi obveza ishođenja radne dozvole. Za hrvatske radnike slobodno zapošljavanje u Švicarskoj, odlukama tamošnje vlade, onemogućeno je najmanje do 2021. Naše Ministarstvo rada i mirovinskog sustava upozorilo je kako Švicarska može ograničavati pristup svome tržištu rada hrvatskim građanima sve do 2026. Prema podacima švicarskog Ureda za imigrante, u veljači ove godine radnu dozvolu u toj zemlji koristila su 5832 naša radnika, dok je ukupan broj hrvatskih državljana na boravku u Švicarskoj iznosio 28 583. Broj novih radnih dozvola koje je Švicarska spremna odobriti našim građanima do 2021. ograničen je na 2500.“ Umjesto da Željana Zovko porazgovara sa svojim belgijskim kolegicama i kolegama kako to da kod njih gospodarstvo cvate dok je politika u permanentnoj krizi i svoju siromašnu i zapuštenu Hercegovinu obogati kojim proizvodnim pogonom iz Belgije, ona se bori za prava svojih sunarodnjaka u Švicarskoj!
Što iz ovoga zaključiti? Sve dosadašnje hrvatske vlade su pretvorile cijelu hrvatsku državu u gospodarski „neplodno tlo“ s trajnim ideološkim i inim sukobima. „Vojna granica“ (Militärgrenze) je svojedobno obuhvaćala samo manji dio današnjega hrvatskoga državnoga teritorija, a Austrougarskoj Monarhiji je služila za čuvanje granica, smještaj vojnih, policijskih i državnih službenika. Seljaštvo je imalo male posjede i jedva je preživljavalo. Danas je cijela hrvatska država postala „Vojnom granicom“ u kojoj nema potrebe za investicijama niti za poduzetništvom. Hrvati su u Carstvu bili Kanonefutter (topovsko meso) po stranim bojišnicama, a u Republici Exportfutter (izvozna hrana). Podobnima su zajamčene državne plaće, a javnim i državnim poduzećima samoupravljačka sredstva. Sav puk, koji nije obuhvaćen ovim zaštitnim mjerama, osuđen je na odlazak u tuđinu! Ljudi bježe iz države zbog „viših“ potreba političkih elita.
Ideologija nije nikad nadomjestak znanju. Prava i demokracija su uvijek povezani s obvezama i odgovornosti. Ono što služi vlasti u jednom trenutku, ne služi bezuvjetno narodu i njegovoj perspektivi. Nisu sve zamjerke hrvatskoj demokraciji proizvod zlobe. Jezik i ponašanje iz komunističkoga doba, nije najprikladniji način hvatanja u koštac s problemima države i naroda. Vrijeme jugoromantike prohujalo je. Hrvatska politika i hrvatski političari su uspješni samo onda ako je njihov uspjeh ostvaren na hrvatskom prostoru i u sadašnjem vremenu.
Tihomir Nuić
