By Općeprihvaćena teza da jezik nije samo sredstvo komunikacije, nego i da upravlja čovjekovim mišljenjem i njegovim postupcima, znači zapravo da po jeziku nastaju nove stvarnosti.
Posredovanjem zavodljivih slika jezik je sposoban da jednu stvar infiltrira u drugu i s njom je izjednači. Jezik je moć koja čuva prošlost, razotkriva osobno, imenuje nevidljivo, apstraktnom daje ime i oblik. Već u Knjizi postanka čovjek daje ime stvorenjima i na taj način pokazuje svoj prvi autonomni čin.
Moć jezika Hrvati su ponajviše iskusili nametanjem „serbokroatizma“ što je u praksi značilo stvaranje jugoslavenske političke koncepcije s projektom postupnoga gubitka hrvatskoga nacionalnog osjećaja, te vremenskim pretapanjem hrvatskog jezika, kulture i politike u jugoslavenski jezik, kulturu i politiku. Stoga su i pojmovi „slavenski“ i „jugoslavenski“, koji su nedvojbeno obilježili jedan dobar dio kulturne i političke povijesti hrvatskog naroda, namjerno zlorabljeni, krivotvoreni i poistovjećivani. Govor o „slavenstvu“ se uglavnom odnosio na slavensko etničko srodstvo, dok je „jugoslavenstvo“ od početka bilo politički projekt o državnom zajedništvu na ne sasvim i uvijek jasno definiranom geografskom prostoru. Ova differentia specifica, koju se uporno i trajno zanemarivalo, pokazala se konačno jednim od važnijih izvora i utočišta slobode. Da je pala na plodno tlo, pokazali su nacionalno svjesni Hrvati i u Švicarskoj prilikom bolnog procesa osamostaljenja hrvatske države i nakon njezinog priznanja, što je smisao teksta koji slijedi.
Pošto švicarska četverojezična država ne razlikuje narod od državljanstva, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi broj Hrvata u njoj od početka 1960-tih godina, kad su hrvatski radnici počeli masovnije useljavati. Prije nastanka hrvatske države, a djelomice i kasnije zbog putnih isprava, Hrvate se u statistici vodilo kao „Jugoslavene“. Međutim, na temelju podataka o jeziku i vjeroispovijesti moglo se dolaziti do približnog broja hrvatskih useljenika. Godine 1970. u Švicarskoj su živjele 14.143 osobe rimokatoličke vjere, 1980. ih je bilo 20.719, a 1990. godine 40 tisuća katoličkih „Jugoslavena“. Danas se računa s oko 30.000 Hrvata, budući da se dvostruki državljani ne ubrajaju više u Hrvate. U knjizi hrvatskih katoličkih misija Četrdeset godina duhovne skrbi o Hrvatima u Švicarskoj (2010.) govor je o oko 75 tisuća Hrvata koji žive u Švicarskoj, uključujući oko 35 tisuća Hrvata koji su postali švicarskim državljanima.
Rat se pak ne vodi samo po bojišnicama, gdje nesreća plamti, razara, ruši i nevine živote nosi, nego i po sigurnim zaklonima kao verbalno sredstvo koristoljubivih smutljivaca svih vrsta. Javni prostor zaposjedaju lažni mirotvorci i miroljubivi krivotvorci koji suptilno ubacuju u igru krivi pojam „građanski rat“ i zagovaraju stabilnost umjesto slobode. Hrvatski obrambeni rat uistinu nije bio samo rat protiv srpskog agresora nego ujedno i protujugoslavenski, što se kosilo s uvjerenjima, nazorima i pogledima dobrog dijela Europljana. Stoga se rasprave o pravu hrvatskog naroda na svoju državu nastojalo zamagliti pozivanjem na ustaške zločine iz Drugoga svjetskog rata i ukazivanjem na ugroženost srpske manjine, koja je navodno „izbačena iz Ustava“, a generalizirani su ispadi pojedinaca ili neformalnih skupina, koje se nisu nalazile pod nadzorom vlasti.
Novine su umjesto objektivnosti tražile uravnoteženost, tj. glasove obiju strana, ni crkveni tisak nije predstavljao iznimku, radio je pružao šarolikije i djelomice uvjerljivije obavijesti s terena, a televizijske slike su išle za efektima po onoj pars pro toto. Tražile su se vijesti s „neovisne strane“, a neovisnima su smatrani „anacionalni“ jugoslavenski orijentirani krugovi. Hrvatski politički emigranti kao Jure Petričević i Tihomil Rađa su kao okorjeli nacionalisti bili a priori nepodobni za javne istupe. Tek kao primjer neprimjerenosti vremenu i prostoru navedimo Švicarsku televiziju za njemačko jezično područje, koja je 12. listopada 1991. emitirala reportažu o Vukovaru koji je već četrdesetak dana bio izložen srpskom i jugoslavenskom bombardiranju, u kojoj se JNA prikazuje kao zakonski utemeljena mirnodopska snaga koja „štiti“ narod od nasilja, a istodobno prešućuje strašnu činjenicu da ni Crveni Križ, ni Caritas niti konvoj s humanitarnom pomoći u pratnji Mirovne europske misije nisu dobili dopuštenje od te iste JNA da pruže humanitarnu pomoć zatočenim stanovnicima grada, među čijih je 13 tisuća bilo i oko 2 tisuće djece. Televizijski reporteri su morali biti o tome obaviješteni jer je njihov kućni radio u više navrata to ponavljao u svojim vijestima.
Elektroinženjer M. M. [riječ je o čovjeku koji je vrlo poznat među Hrvatima u Švicarskoj, ali ne želi da mu se ime spominje, op. T. N.], o kojem će kasnije biti više riječi, u svome Otvorenom pismu Švicarskoj televiziji postavlja pitanje, kako je švicarskomu televizijskom timu uspjelo doći bliže gradu Vukovaru nego Mirovnoj europskoj misiji? Dan prije konačnog pada Vukovara, 17. studenog 1991., da bi valjda pojačala promidžbenu učinkovitost JNA, ta ista televizija je emitirala film „Štakorski put“, koji se bavi spašavanjem nacionalsocijalista i njihovih saveznika nakon Drugoga svjetskog rata. Brojni pisani prosvjedi uredniku programa dokazuju da su Hrvati poruku shvatili kao čistu provokaciju.
U prosrpsku propagandu se uključio i nakladnik Vladimir Dimitrijević s uglednom izdavačkom kućom L’Age d’Homme (Čovjekovo doba) sa sjedištem u Lausannei, pretvorivši je u „srpsko propagandno središte“ (Frankfurter Allgemeine Zeitung, 9. IX. 1992.). Naklada je okupljala velik broj švicarskih autora francuskoga govornog područja, objavljivala prevedena djela pisaca s njemačkoga jezičnog područja, a šire poznanstvo je dosegla ruskom disidentskom literaturom, posebno Zinovjevom. Švicarska kulturna zaklada Pro Helvetia ju je podupirala s 80 tisuća franaka godišnje. Dimitrijević je tiskao i srpske autore Miloša Crnjanskog, Dobricu Ćosića, Ljubomira Simovića. Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića… Svome je suradniku i „poricatelju genocida“ (Tages-Anzeiger 28. VIII. 2013.) Slobodanu Despotu, komu je jedan od roditelja bio hrvatskog podrijetla, povjerio vođenje novopokrenutog časopisa Raison garder (Sačuvati razum) kao upotpunjavanje svoje historijske i nacionalističke misije.
Dimitrijević je svojim srbovanjem izazvao javni bojkot, koji prije svoje smrti ovako opisuje: „Bio sam kritikovan svuda, na TV i na radiju, a u novinama su organizovali ankete protiv mene. Bio sam optuživan za kulturno-etničko čišćenje. Sve moje knjige, više od hiljadu naslova, bile su sklonjene iz knjižara. Kad je otpočeo rat u bivšoj Jugoslaviji, u Francuskoj i Švajcarskoj nisu ni znali gde se ta zemlja nalazila. Ali, izdržao sam, i sada iz tog bojkota izlazim zato što se Zapad umorio od mode satanizacije Srbije.“ (Politika, 30. VI. 2011.). Fanatizam pojedinih Srba nije mogla ublažiti niti ova afera kao ni javno zgražanje nad Handkeovim srbovanjem. Jürg Laederach, švicarski virtuozni germanist i sveučilišni profesor, književnik i glazbenik, prosvjedovao je zbog Handkeove „igre s javnošću koja nije ništa manje nego oblik fašistoidnog grabljenja moći“ i napustio zajedničku nakladu Suhrkamp. Neki Radoslav Tomić, prikazavši se da je bio pomoćni trener prvoligaša NK Zagreb, u dvotjedniku Beobachter (Pozornik) izjavio kako se je bojao za svoj život, jer mu je otac Srbin, pa je, eto, morao pobjeći iz Zagreba. Bivši direktor NK Zagreba, Zlatko Dračić, u privatnom dopisu od 27. VII. 1994. piše da „nikome u našem klubu nije poznato ime Radoslava Tomića“.
Ratna zbivanja u Hrvatskoj od 1991. do 1995. potaknula su velik broj Hrvata u Švicarskoj na humanitarno djelovanje, kao da su poslušali vapaj hrvatskog pjesnika Nikice Petraka: „Patriotski osjećaj hoće obrisati suzu, pomoći da se podigne krov i uredi život, da se ljudi i zemlja vrate“. Pritom su osjetili veliku solidarnost domaćih Švicaraca. No, nije se mukom podnosilo ni ono što su priopćila servirala čitateljima, slušateljima i gledateljima. Ovdje valja s posebnim poštovanjem i pijetetom istaknuti jednu osobu kojoj dugujemo osobitu zahvalnost. Dr. Alfred M. Ašner, Hrvat židovskih korijena i fizičar s CERNa, koji je sa sobom nosio duboku obiteljsku tragediju iz vremena Nezavisne Države Hrvatske, na francuskom je jezičnom području u više navrata i sa svom intelektualnom i emocionalnom energijom branio pravo hrvatskog naroda na samostalnost. On je bio taj koji je i u bazelskom Izraelitskom tjedniku (Israelitisches Wochenblatt) 15. I. 1993. prosvjedovao protiv vrijeđanja hrvatskog naroda, povezujući ga s ustaškim režimom zbog sporadičnih huliganskih ispada.
Za razliku od njega, Dubravka Ugrešić, za čije su zapise švicarske tiskovine bile jako otvorene, nikako se nije mogla pomiriti s gubitkom svoje domovine Jugoslavije zbog čega je iskazivala vidnu nepodnošljivost prema hrvatskoj državi. Da je u novonastaloj Hrvatskoj bilo, i ima još uvijek, dosta nedostataka na koje se treba kritički osvrnuti, pa i s njima obračunavati, nitko pametan ne poriče. Ali da jedna intelektualka ne pokazuje ni najmanjeg respekta prema volji hrvatskog naroda iskazanoj na referendumu i ne uvažava je, ozbiljniji je problem žrtvovanja osobnog u korist kolektivnog: ono što moja (propala) stranka ne prizanje, ignoriram kao pojedinac. Začudo da gospođa Ugrešić nema potrebu za reflektiranjem svoga ponašanja u bivšoj državi, kad je pojedinac sustavu bio quantité négligeable, a njegova sloboda buržujski proizvod koji ugrožava ustavni poredak. Danas, ne bez stanovitog ponosa, gledamo na 1990- e u kojima su knjige gospođe Ugrešić, bez obzira na njihovu vrijednost, u omraženoj joj Hrvatskoj tiskane, predstavljane i raspačavane. Vjerujem da će to biti moguće i ubuduće kad autorica literarno obradi svoje zborsko pjevanje u partijskoj skupini u kojoj je oblikovala svoj identitet pomoću crvenih simbola.
Nestankom Jugoslavije zavladala je posvemašnja ekonomičnost jezika s vrlo opasnim privjeskom (prefiksom) ex. Ex je salopna riječca ne samo sa značenjem bivši. Ona sugerira u našem slučaju da je nešto naslijeđeno što još uvijek nije dostojno svoga imena. Ex znači da se nešto pojavljuje u javnosti iz jugoslavenske nutrine, da to što se pojavilo ima svoj vremenski početak u onom izvoru koji je ranije postojao i da je ovo novo posljedica prijelaza iz jednog stanja u drugo. Ukratko, temelj hrvatske države je sedamdesetogodišnji jugoslavenski period, unatoč trinaeststoljetnoj opstojnosti mimo jugoslavenstva. Ako je Jugoslavija bila sedamdesetogodišnja realnost u kojoj Hrvati nisu iščezli, dogodilo im se da ih se u postjugoslavenskom vremenu pretvori u ex-Jugoslavene, a taj je pojam u to vrijeme bio opterećen dramatičnim negativnostima kao provalama u privatne kuće, lopovlukom, lošim ponašanjem. Plod je to pogrješne logike prema kojoj se stvarno stanje uspoređuje s vizijom, u ovom slučaju propalom. Ali pokatkad riječi kroje ljudsku sudbinu.
Sedam godina nakon međunarodnog priznanja hrvatske države, Hrvati su u veljači 1999. reagirali pismom Saveznoj službi za pitanja stranaca, a preslike su dostavili na 29 državnih, crkvenih, stranačkih i medijskih naslova. Pismo su potpisale tadašnje hrvatske relevantne udruge, njih devet, koje su kasnije uglavnom zamrle, na čelu s ravnateljem hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj fra Karlom Lovrićem. Nisu ga potpisali sveprisutni državotvorni HDZ i Hrvatski svjetski kongres (HSK). U tom se pismu zamjera naslovima, s posebnim naglaskom na državne ustanove, što u svojim člancima, obavijestima, statističkim i inim podatcima koriste termin „Ex-Jugoslawien“ i „Ex-Jugoslawen“, premda je švicarska država 15. siječnja 1992. priznala kako hrvatsku tako i ostale novonastale države. Pismo završava zamolbom: „Ovim Vas pismom najuljudnije molimo da izraze »Ex-Jugoslawien« i »Ex-Jugoslawen« više ne rabite. Ako je Švicarska stvarno zainteresirana za integraciju stranih sugrađana, treba njihov nacionalni identitet priznati a ne krivotvoriti.“
Savezno povjerenstvo protiv rasizma se već 9. III. 1999. očitovalo pismom sljedećeg sadržaja: „Dijelimo Vaše mišljenje da je termin »Ex-Jugoslawien« danas zastario i k tome sa strane švicarskih građana negativno vrednovan. S naše strane ćemo paziti da taj pojam više ne koristimo i na ispravan način rabimo nova imena država“. Nešto kasnije, 7. IV. 1999. javio se i ravnatelj Savezne službe za pitanja stranaca, suglašavajući se da pojam „Ex-Jugoslawien u određenom kontekstu djeluje neodgovarajuće.“ Da se taj pojam u nekim slučajevima može i mora koristiti, povezano je „sa složenim odnosima u ovoj geopolitičkoj regiji“ i s time da su „sve neovisne države (u vremenskom razdoblju od samo sedam godina) ranije postojale kao republike bivše Republike Jugoslavije (u vremenskom razdoblju od preko četrdeset godina)“. K tome se nameće problem što je veliki porast imigranata uslijedio između 1989. i 1992. uglavnom s jugoslavenskim putovnicama. „Da se ova dijakrona bilanca kretanja stanovništva ne bi krivotvorila, ne može se izbjeći posezanje za konceptom »Ex-Jugoslawien«. Primjena ovog pojma odražava jedino i samo historijske fakte. Dodatno želim ustvrditi da se mi u službenim oglašavanjima i izvješćima trudimo izbjegavati pojmove »Ex-Jugoslawien « i »Ex-Jugoslawen«.“
Na spomenuto pismo su reagirali i radio i neke novine iz čega je vidljivo da su uredništvima već dane interne upute u svezi s jezikom tako da se „srpskohrvatski“ ubuduće ne će rabiti a da pritom „ne prihvaćaju nacionalističke tendencije koje sudjeluju u ovom razvoju“. Hrvatska unija mladih (HUM), koja je inicirala i priredila naprijed spomenuto pismo, konačno je u siječnju 2000. predala Saveznoj službi za pitanje stranaca (Bundesamt für Ausländerfragen) peticiju s više od 6000 potpisa, kojom se traži da se Hrvate u Švicarskoj više ne naziva “ex-Jugoslavenima”.
Već spomenuti elektroinženjer M. M. je čovjek koji je, zajedno sa svojim sinom, uložio daleko najviše truda u pisanje žalbi zbog uporabe krivih pojmova kao Ex-Jugoslawien, Ex-Jugoslawe, Ex-Jugoslawin i serbokroatisch u javnim i privatnim priopćilima. Pisao je žalbe, skupljao potpise potpore, slao prevedenu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika… Na koncu se Otto Schoch, ombudsman za Švicarski radio i televiziju, 2003. obratio švicarskoj javnosti, a ponajprije priopćivalima, sljedećim člankom:
„Gospodin M. potječe iz Hrvatske, ali živi već 37 godina u Švicarskoj i odavno je u posjedu švicarske putovnice. Samo po sebi razumljivo da se on još uvijek prisjeća svoga hrvatskog podrijetla i stoga ga odista smeta što se u ovoj zemlji jednostavno ne uzimaju k znanju promjene političke karte na Balkanu koje su se dogodile početkom 1992.
Ne samo novinari nego i same savezne ustanove, kantonalne i komunalne uprave često se ne snalaze kad se radi o državama koje su nastale nakon raspada bivše višenarodne «Savezne Republike Jugoslavije ». «Stara» Jugoslavija je naime 15. siječnja 1992. prestala postojati. Pet sljednica država su Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Makedonija kao i «nova» Jugoslavija, koja se do prije kratkog vremena zvala «Savezna Republika Jugoslavija» i u međuvremenu svoje ime promijenila u «Srbija i Crna Gora».
Doduše valja priznati da nije uvijek jednostavno imati pred očima aktualnu situaciju. To se može pokazati na primjeru priopćenja u svezi sa slučajem jedne otmice. U svom priopćenju piše glasnogovornik policije, naime, da se kod oca otetog djeteta radi o «Albancu makedonske nacionalnosti s juga Srbije». Iz toga se jasno razabire da se često ne pokrivaju etničke i državne granice na Balkanu.
Glede takvih izjava uistinu je teško jasno označiti osobe ili područja država i nedvojbeno ih pripisati jednoj ili drugoj državi. Da bi se izbjeglo ovakve probleme u Švicarskoj se učestalo paušalizirajući govori o «Ex-Jugoslawien», a ako se tiče ljudi o «Ex-Jugoslawen».
Ali s time g. M. ima poteškoća i to s jedne strane što je pojam «Ex-Jugoslawien» jako neprecizan i može biti povodom nesporazuma i s druge strane što se on još uvijek osjeća i Hrvatom i kao takav ne želi jednostavno pripadati općesvjetskoj kategoriji «Ex-Jugoslawen».
Gospodin M. stoga pomno prati emisije Švicarskog radija i televizije DRS [danas SRF] i javlja mi se čim se nesretni pojam primijeni u bilo kakvom radijskom ili televizijskom progamu. Da se meni obraća, obilato mu daju povoda u posljednje tri i pol godine DRS-ovi programi: ne samo stalna uporaba pojmova «Ex-Jugoslawien » i «Ex-Jugoslawen» nego i druge pogrješke.
Tako je Švicarska televizija DRS za vrijeme jednoga govora ondašnjeg saveznog predsjednika Adolfa Ogija za Dan Europe godine 2000. prikazala zemljopisnu kartu na kojoj nisu bile unesene granice pet naprijed spomenutih država nego jedna jedina velika jednobojno kolorirana površina, upravo stara, danas nepostojeća «Socijalistička Republika Jugoslavija». Gospodin M., a djelomice i njegov sin, su kod mene intervenirali zbog takvih i sličnih sadržaja u vremenu između ožujka 2000. i kolovoza 2003. sveukupno 18 puta.
Moram priznati da na početku ovoj tematici nisam pridavao previše veliku težinu i polazio sam od toga da je stvar ipak više od podređene važnosti. Neovisna instanca za žalbe za radio i televiziju (Unabhängige Beschwerdeinstanz für Radio und Fernsehen – UBI) a i Švicarsko vijeće za tisak (Schweizer Presserat) poučiše me o nečemu sasvim drugome.
Doduše UBI nije ni u jednom slučaju, koji je na nju dalje proslijeđen, utvrdila formalnu povrjedu programskih odredaba, ali je neporecivo i jasno izložila da su dotični pojmovi «Ex-Jugoslawien» i «Ex- Jugoslawen» «jako negativno opterećeni» prije svega «za državljane iz država kao Hrvatska». Stoga se prema mišljenju UBI-a «sve manje daju opravdati» uporaba neodgovarajućih pojmova pa i kad se uzima u obzir činjenica da isti (pojmovi) «predstavljaju udobna pojednostavljenja pri posredovanju stanovitih sadržaja u svezi s balkanskom regijom“.
Sažeto rečeno, UBI zaključuje «da se i u smislu pravednosti prema samoj stvari» nalaže ubuduće umjesto pojmova «Ex-Jugoslawien » ili «Ex-Jugoslawen» «rabiti precizno označavanje za dotične države i njihove državljane».
A pošto je i Švicarsko vijeće za tiskovine utvrdilo da su pojmovi «Ex-Jugoslawien» i «Ex-Jugoslawen» diskriminirajući i zbog toga ne bi trebali više biti primjenjivani, i sam sam svoje prosudbene kriterije prilagodio i otada običavam dotična uredništva podsjetiti na važeću praksu, kad mi se g. M ili njegov sin ponovno jave s nekom zamjerkom. Kako sam već na početku utvrdio očito je teško nepoželjne pojmove protjerati iz jezične uporabe. Možda pomogne ovaj članak…“
Nije teško složiti se s povjesnicima koji tvrde da nije znanstveno „zajedničku jugoslavensku prošlost“ rekonstruirati od njezina kraja, ali nije ništa manje neznanstveno protezanje sedamdesetogodišnje epizode na višestoljetnu povijest jednoga Aktualno naroda kao i na postjugoslavensko vrijeme. Ako je ispravno načelo da prošlost treba tumačiti iz onoga vremena u kojem se događala, onda bi Jugoslaviju, prema piscu Adolfu Muschgu, valjalo prikazati kao zemlju u kojoj su Srbi bili „neugodni upravitelji“ (prekäre Treuhänder eines ganzen Landes). Rijetki se hvataju u koštac s činjenicom, da je Jugoslavija imala premalo Jugoslavena da bi bila državom „svojih građana“. I u Švicarskoj javnosti se danas olako zaboravljaju obračuni države s nepoželjnim jugoslavenskim špijunima i nasilnicima od kojih su desetine 1970-ih i 1980-ih godina protjerane, da bi se barem donekle zaštitilo radnike iz te države. Povremeno su se u tisku pojavljivali članci poput „Budno oko Jugoslavije nad njezinim državljanima u Švicarskoj“. Svakako bi bilo zanimljivo saznati zbog čega se nameće Jugoslavija poslije Jugoslavije.
Hrvatski uspješni oslobodilački pothvat je svijetu poslao jasnu poruku, da Hrvati razlikuju stvar kao takvu od njezinog načina predstavljanja, dakle konkretnu jugoslavensku državu od razvikanoga stabilnosnog čimbenika. To daje hrvatskoj borbi dublji, širi i trajniji smisao ili jasnije rečeno: smisao Hrvatske se nalazi u njoj samoj. Plod te borbe je sloboda koja uključuje i poricanje jugoslavenskog temelja hrvatskoj modernoj državi. Za razliku od jugoslavenske, hrvatska je država nastala na svom teritoriju koji je njezin narod u povijesnim mijenama uspio sačuvati. O tome svjedoče njezine vanjske granice pune konkaviteta kao i sam njezin zemljopisni oblik. Hrvatsku državu je njezin narod legitimirao referendumom, što je svijet, premda sporo i za puno žrtava prekasno, prihvatio, dok se ni jedna jugoslavenska država nije usudila svoje nastajanje i postojanje dati na demokratsku provjeru naroda pa je neprestance bila upućena na vanjskopolitičku legitimaciju. Daljnju, ali ne manju važnu, suprotnost spram totalitarnosti jugoslavenske države čini utemeljenje hrvatske države na demokratskim vrijednosnim postulatima kao višestranačje, parlamentarizam i uvažavanje ljudskih prava. Kako je razvidno iz izloženog, jedan dio angažiranih Hrvata u Švicarskoj je uspio poricanjem ahistorijskih pojmova dokazati da se krivim pojmovima ne može pisati istinska, prava povijest.
Tihomir Nuić
Objavljeno u listu Politički zatvorenik, br. 269, listopad/studeni/prosinac 2016.
