By Napomena:
Prvi svjetski rat (Veliki rat) od 1914. do 1918. godine bio je tragičan za cijeli hrvatski narod, uostalom kao i za sve narode bez obzira izišli oni iz njega kao pobjednici ili gubitnici. Pored ratne nesreće s popratnim rekviriranjem, Hercegovinu je pogodila još velika suša. Zbog suše ostale su nezasijane njive i polja. Glad je zavladala Hercegovinom od 1915. do 1918. godine. Jedan kroničar toga doba bilježi: „Nerodica, suša, bolest, rat, uništili su narod iz temelja. Narod je morao sve živo prodati i založiti zemlju da ostane nekako na životu“. Drugi kroničar piše o „zlokobnim i neopisivim vremenima“ u kojima se traži „samo komad kruha“. A tadašnji drinovački župnik poziva metaforu u pomoć da bi se približio stvarnosti: „Kao u jesen, kad lišće s gore pada, tako i ovaj narod umire od gladi. Grozne su to muke. Drop, kora od kljenovine i šišarike (t.j. sjeme od divlje drače) melje se i jede. Narod nije u stanju ni iz kuće izaći od gladi. Ja dijelim i mučim se ali nemam šta“. U Rakitnu je bilo tako teško da su ljudi „više od jednoga tjedna o samoj vodi živjeli. Niti trave nijesu mogli više za hranu naći. Kruha nitko u komšiluku nije imao.“ Najslabiji, a među njima osobito djeca i bolesni, su mahom umirali. Hercegovački povijesni velikan fra Didak Buntić je u više navrata organizirao spašavanje preko 17.000 ugrožene hercegovačke djece smjestivši ih kod slavonskih i srijemskih obitelji. Godine 2017. slavila se stota obljetnica ovoga velikoga i tužnoga humanitarnoga događaja. Obilježeli su je svojim radovima povjesnici, pisci, kazališni djelatnici kao i umjetnici. Poznati hrvatski književnik Miro Gavran posvetio je tom događaju priču „Nekoliko ptica i jedno nebo“, a fra Ante Marić nadahnutu pripovijest pod naslovom „Plaču li jeleni“. U ovom prilogu ćemo se osvrnuti na fra Antino fenomenalno umjetničko djelo, koje je već doživjelo dva izdanja.
Na području Širokoga Brijega, kao uostalom i općenito u Hercegovini, ima više manjih grobalja sa stećcima, a među njima je i Barevište. Na jednome stećku u Barevištu uklesana je scena kako lovac jaši na konju ispuštajući koplje prema jelenu. Jelen se bijegom do zadnjega daha bori za život. Ispred jelena, međutim, stoji golema figura, koja u velikoj lijevoj ruci nosi cijelo stablo kao da nosi štap za hodanje, a na desnom ramenu sjedi dijete. To je sv. Kristofor s djetetom Isusom. Kao i Kristofor, i Isus nosi auru oko glave i podiže zaštitnički ruku prema ugroženom jelenu. Stilizirani jelenovi rogovi se pojavljuju kao njegov čuvstveni organ kojim on nastoji opipati viši svijet. Naši pretci su poput starih civilizacija u dobroćudnom jelenu gledali simbol životne snage (voda života) koja neodoljivo teži k boljem svijetu. Protagonist ovoga romana, dječak Marko, se duhovno, etički i karakterno oblikovao čestim promatranjem ovoga stećka koji se nalazio ponad njegove kuće.
Obitelj Soldo
Djed Marko Soldo je izgubio ženu prilikom poroda sina Ivana. U selu je u isto vrijeme rodila još jedna žena koja je imala dosta mlijeka za dvoje djece. Tako je Marko uspio podići svoga sina Ivana. Kad je došlo vrijeme, Ivan se oženio sa Šimom. Porodili su sinove Antu, Juru i Marka. Kad je Marku bilo 4 godine, otac Ivan odlazi 1914. na bojišnicu. Mali Marko je bio mezimac, djed Marko ga stalno vodio sa sobom i tepao mu „sunce didovo“. Kad je 1917. godine fra Didak Buntić ponovno organizirao zbrinjavanje djece u Slavoniji, naravno uvijek u dosluhu sa civilnim i crkvenim vlastima, djed Marko i mama Šima su, vođeni razboritošću, teškoga srca stavili na popis i svoga Marka. Radilo se o pukom preživljavanju. Saznavši za tu odluku, u sedmogodišnjem Marku se polako rađa buntovnik, protiv svih osoba koje neizmjerno voli kao i one njega i u čije povjerenje nikad ranije nije posumnjao. Fra Didak ga je krstio, zahvaljujući prijateljstvu s njegovim djedom Markom. Marko, naime, nije samo naučio obrađivati kamen nego ga i slagati u jednu impozantnu građevinu kao što je širokobriješka crkva. Tako je djed Marko Soldo svojom sposobnošću i znanjem oslobodio fra Didaka ovisnosti o skupim talijanskim klesarima.
Tko je Nikako?
Na početku osvrta na roman „Plaču li jeleni?“ valja poput Petrarce, kad je čitao „Ispovijesti“ sv. Augustina, upozoriti čitatelja da će mu za vrijeme čitanja teći suze i da će čitajući plakati i plačući jecati, a ponekad se i razveseliti u svoj svojoj neutaživoj tuzi. Dirljiva je ovo priča o učenom franjevcu koju Marić pripovijeda kroz lik dječaka Marka Solde glavnoga protagonista njegova djela. Dubokom ljubavlju prožeti i neizmjernom gorčinom ispunjeni Marko Soldo pripovijeda svoju subjektivnu priču povrijeđenoga i ožalošćenoga dječaka. O njemu se može generalno reći da je isklesani spomenik Hercegovca: mekana srca, radišan poput mrava, živac poput tvrdoga kamena, poslušan, ljubazan, lepršav poput leptira, a tvrdoglav poput magarca (južni susjedi Dalmatinci bi rekli poput tovara). Time je donekle utvrđena biografska podloga protagonista u čijem se glasu na izvornom, već odavno zaboravljenom hecegovačkom govoru katkad osjeća sarkazam pomiješan s gorčinom. A roman upravo tim jezikom stvara atmosferu autentičnoga zbivanja i zornoga poetskoga opisivanja.
Najprije je fra Didak prijavljenu djecu kamionom prevezao do Mostara, onda vlakom preko Sarajeva, Zenice do Bosanskoga Broda. Zahvaljujući zemaljskom upravitelju vojskovođi Stjepanu Sarkotiću, slabašna djeca su se na tim mjestima mogla oprati, hranom i pićem okrijepiti, otspavati. Prilikom vožnje fra Didak je sa svojim suradnicima obilazio djecu, razgovarao s njima i tješio ih. Kad je jednom prilikom došao do Marka Solde, za kojega je znao tko je, upitao ga je kako se zove i dobio odgovor NIKAKO. U Marku se nataložila ljutnja na fra Didaka koji je zajedno s njegovim djedom i mamom, bez njegova znanja, donio odluku o Markovu preseljavanju u Slavoniju, što je za nj bilo ravno izdaji.
Djeca su iz Bosanskoga Broda prešla preko mosta u Slavonski Brod gdje su ih čekali njihovi budući domaćini. Tu su djeca podijeljenja u četiri skupine. Jedna je išla za Drenovac, druga za Brodski Stupnik, treća za Vinkovce, a četvrta za Vukovar. Marko se rastao u suzama s Ivanom, s kojim se držao za ruku od Mostara do Slavonskoga Broda, jer je Ivan dodijeljen u Drenovac, a Marko u Brodski Stupnik. Kad je skupina stigla u Brodski Stupnik. Čitana su imena djece, a njihovi udomitelji su ih s velikom blagošću i brižnošću prihvaćali, poljubili, zagrlili, uzeli prtljagu i krenuli kućama. Marko je jedini na trgu ostao čekati. Njegovo je ime čitano na Širokom Brijegu i u Mostaru, ali ovdje je prešućeno. Marko je likovao u sebi što ga nema na popisu, a uprvo taj popis je bio njegova mora. Već se poradovao da ne mora ostati u Slavoniji. Zaključio je da će se vratiti u svoje rodno mjesto, ali ne u kuću iz koje su ga se svi odrekli, osim oca koji je u to vrijeme bio na bojišnici. Odlučio je živjeti kod svoga stećka s jelenom sam samcat. U tom trenutku je župnik ugledao Eriku Šmit koja sva snuždena promatra dječaka. Župnik pristupi dječaku i upita ga kako mu je ime. Dječak mu je htio reći „Nikako“, ali se suzdržao pa izusti Marko, Marko Soldo. Župnik mu reče da ga nema na popisu. Na to će Marko: „Onda me vodite natrag u moje selo, u Ercegovinu…“. Svećenik je to odlučno odbio i rekao da će ga gospođa Erika jako rado primiti, premda se nije ranije pribilježila. Čim je župnik zabilježio da se Marko Soldo nalazi kod Šmitovih, pristupila mu je gospođa Erika, daleko bolje odjevena od ostalih seljaka, uze ga za ručicu, privi uz svoje skute i prozbori:
-„Markus, dođi, ti biti moja…“
Marko će na to:
-„Ja sam muško, samo da znaš“.
Erika:
„Ma znam ja to dobro, ali ne znati dobro reći. Ja Njemica.“
Svećenik je pozorno slušao taj razgovor, pomilovao Marka po kuštravoj kosi i pozdravio se s gospođom. Kad je Erika htjela ponijeti Markov kufer, Marko je to odbio i još ga čvršće stiskao u svojoj ručici. Bio je to djedov kufer. Onda Marko usput razmišlja:
– Bože moj dargi, ne zna jesan li muško ili žensko, a da mi bude nova majka. Tužan, što dočeka.
Na to mu Erika veli:
-„Pođimo, Markus, ništa se bojati. Tebi biti lijepo¨u moja kuća! Na nas čeka Georg.“
Kad su stigli do kuće, Marku je upalo u oči da je to najljepša kuća u selu, dvorište puno cvijeća, na sredini fontana, a malo podalje kip Blažene Djevice Marije s puno cvijeća ispred njega. Marku se počelo sviđati kod Geroga i Erike. Oni su mu počeli tepati da je on za njih pravi Božji blagoslov, te da će mu kod njih biti lijepo. A Marko uporno ponavlja da bi on „volija da je osta u svon selu“. Iz kuhinje su izlazili zavodljivi mirisi, dok mu je Erika pokazala na gornjem katu spavaću sobu. Marko se samo mogao diviti svemu što mu oči vide. Teta Erika i gospodin Georg su ga obasuli ljupkom dobrodošlicom koja će ga pratiti cijeli zajednički život.
Šmitovi nisu imali djece. Marka su posvojili. Marko je bio jako dobar učenik i Šmitovi su ga htjeli poslati na studij. Marko je pak htio ostati na imanju te je završio odgovarajuću srednju školu u Slavonskom Brodu. Marko se kasnije, na veliku radost svojih udomitelja, ženi djevojkom iz Brodskog Stupnika, rađaju se djeca i na imanju Šmitovih, koje su pravovremeno prepisali Marku, vlada radost i veselje sve do 1945., kad komunistički „oslobodioci“ odvode Šmitove u nepoznatom pravcu i otada im se gubi svaki trag. Markova propitivanja na općini završila su prijetnjom, da će, ako još jedanput upita za njih, i sam nestati.
Drama bez kraja
Ni Šmitovi niti kasnije Markova supruga nisu uspjeli Marka pokrenuti na jedno: da se javi kući. Čim im je župnik dao hercegovački natpis obitelji Soldo, Šmitovi su slali redovito pakete hrane i robe u Hercegovinu, ali od Marka nisu mogli dobiti ni odobrenje za pozdrav. Dok nije bio oženjen, Marko je dobivao vijesti o svojima preko Šmitovih, kad se oženio, komunikaciju kao i slanje paketa je preuzela supruga. Iz tih pisama, koje je pohranjivao u djedovu kuferu poput dragocijenih predmeta, saznavao je o smrti djeda Marka, o smrti fra Didaka, o smrti svoga oca i svoje majke, o ženidbi braće, o njihvoj djeci… Markov inat je njegove bolio i punio ih tugom, dok je istovremeno njega samoga poticao na pomisao o izdaji, prodaji, odreknuću: „Ja nemam nikoga; Izdali su me; Prodali su me; Odrekli me se; Stavili me na popis za Slavoniju; Oni ne postoje, oni su samo u mojim mislima; Niti ih mogu posjetiti, niti im pisati“!
Iz navedenih fraza kipti nesvakidašnja tragika pomiješana s nesmiljenom iskrenosti. Zvuk ovih riječi miriše na fatalizam. Je li Marko uistinu bio fatalist? Objektivno gledano Marko je živio uspješan život s popriličnim blagostanjem: dobrohotni udomitelji Erika i Georg su mu dali sve što roditelj može dati djetetu, osnovao je obitelj, preuzeo imanje, vodio sretan brak, doživio unučad. Subjektivno je Marko vodio divovsku borbu sa samim sobom. Iznad njega je poput Damoklova mača stalno visjela razorna umišljena opomena: „Sve što Marko voli, to Marko izgubi“! S četiri godine ostao bez oca, sa sedam godina bez djeda, braće i majke. Odlaskom u Slavoniju nestali su boravci kod stećka s ugroženim jelenom, iščezle djedove umilne riječi „sunce didovo“, vesele igre s braćom su prošlost, a majčini mirisi se pojavljuju tek nakon dubokog kopanja. Bili su to preteški okovi za dječju dušicu koja je do kraja života zadržala hercegovački govor kao neraskidivu poveznicu sa svojima. Subjektivno je Marko veliki gubitnik, ali je i to relativno: suprugu Mariju je beskrajno volio, pa ju za života ipak nije izgubio! Objektivno gledano Marko je veliki dobitnik. Ipak ne valja zaboraviti onu jaku biblijsku poruku da čovjek ne živi samo o kruhu, premda se bez njega teško može preživjeti!
Pri koncu života supruga je uspjela nagovoriti Marka da odu posjetiti mjesto njegova rođenja. Poveli su sa sobom sav svoj porod. Bilo je to tek 1971. godine, one godine kad se Hrvati prvi put nakon 1945. oglasiše da žele slobodu u svojoj domovini. Kad su se našli kod znamenitoga stećka, ponovno se počelo postavljati pitanje „Plaču li jeleni? Znaju li oni plakati?“ Na to pitanje već stoljećima traže Hrvati odgovor i ne nađoše ga.
*************
Negdje je nenadmašivi Antun Gustav Matoš zapisao da pravi književnik ostavlja sebe u svom djelu. Fra Anti Mariću je uistinu uspjelo više od toga. Fra Ante je zaljubljen u ono što piše. On se bavi čovjekom, tim zagonetnim bićem, čija veličina, prema Pascalu, izvire iz vlastite spoznaje o osobnoj bijedi. Ruševini, kamenu ili razvaljenom putu nedostaje ta spoznaja jer ne mogu misliti. Fra Ante je zanesen hercegovačkim čovjekom, mirisom, burom, kamenom, njezinim stećcima i siromaštvom u kojem franjevački duh prati povjereni mu puk. Njegov protagonist se neprestance hrve, gloži s duševnom boli, izazvanom dubokom povrijeđenošću, i unatoč tome stalno kroči naprijed u školi, na poslu, kod kuće. Svugdje zrači pitomost i uljuđenost kao da se u njemu ništa neobičnoga ne događa. U Marku je ugradio dobar dio hrvatske tradicije, sjedinio srednjovjekovne stećke i Veliki rat, povezao Hercegovinu s Bosnom i Slavonijom, ravnicu s kamenom. Roman odlikuju semantička točnost, jasnoća sintakse i promjena ritma. Po svoj prilici je roman „Plaču li jeleni?“ autorovo ponajbolje literarno djelo do sada i da će Hercegovina poprilično morati sačekati dok se u njoj pojavi knjižveno djelo iste umjetničke vrijednosti. Ali, tko zna kakvo se novo literarno iznenađenje već krije u njegovom računalu! Fra Ante je izvorno stvaralačko biće.
P.s.
Tko je fra Didak?
Fra Didak Buntić (1871. – 1922.) je prvi počeo sustavno djelovati na promicanju gospodarskih i prosvjetnih prilika u Hrcegovini. Upućivao je seljake u suvremenije voćarstvo i poljodjelstvo, poticao uzgoj i pravedniji otkup duhana, navodnjavanje poljâ i izgradnju puteva. Program gospodarske i kulturne obnove iznio je u Memorandumu koji je 20. studenog 1909. uputio zajedničkom ministru financija Austro-Ugarske Stephanu Buriánu. Zamislio je prosvjetnu akciju u Hercegovini kojom bi iskorijenio nepismenost. Njegovom pobudom i metodom organizirani su od 1910. vrlo uspjeli analfabetski tečajevi u kojima je opismenjeno oko 13.000 odraslih osoba. Bio je gimnazijski profesor, graditelj, prosvjetitelj, duhovnik i konačno spasitelj hercegovačkoga puka. Za svoj puk, koji je nakon višestoljetne patnje pod Osmanskim Carstvom predan katoličkoj k.u.k. Monarhiji, se fra Didak neumorno borio od Sarajeva preko Zagreba do Beča. Poznata je njegova uzrečica „Lasno (lako) je naći odijelo ako imaš tijelo“. To hrvatska politika do danas nije shvatila da je čovjek najvažniji kotač u državi i da bez ljudskog kapitala nema uspjeha ni napretka.
