By Početak 2017. obilježi hladnoća, magla, snijeg, studeni vjetar, zaleđeno tlo. Odlučim se za kratke šetnje i, konačno, rad na knjizi koja bi mogla opisati maglovitu, donekle mračnu, a svakako nedorečenu hrvatsku priču u Švicarskoj.
Ali mi se dogodi ona poznata da se život ne planira nego živi. Iznenađenja ga čine zanimljivim, uzbudljivim i nepredvidivim, rekao bi neki prpošni mladac željan izazova. Slučaj je htio da sam počeo propitivati jednu mlađu osobu, vjerojatno druge generacije, na koji način i s kojim organizacijama ona gradi mostove između iseljeništva i domovine? U svojoj nesigurnosti, pa i zdvojnosti, što se našla u krugu dvojbenih posrednika, odgovorila mi je doslovce ovom rečenicom: „Zakazala je ta prva, Vaša generacija koja, ponavljam nije stvorila ništa što bi oni koji dolaze mogli naslijediti. Čast pojedinim izuzecima.“ Očito je mojim pitanjem bila toliko isprovocirana da je zaboravila da mostove gradi ili si umišlja da ih gradi upravo s onim dijelom prve generacije koja ju je samu razočarala i učinila neutješnom.
Ma kako nam se navedena tvrdnja činila paušalnom, nepromišljenom i nedomišljenom, pa i neodgovornom, vrijedno je se na nju osvrnuti iz više razloga i propitati njezinu opravdanost. Jedan od važnih razloga osvrta je svakako naše vrijeme koje se u intelektualnim krugovima naziva postfaktičnim što znači da se svijet promatra i tumači čuvstvima, stajalištima i mišljenjima. Stvarnost ne postoji, osjetilni svijet je samo privid, ne postoje istine nego samo interpretacije, perspektive, konstrukcije. (Ovo je otkriće samo za one ljude koji su navikli na život u demokraciji. U komunizmu smo živjeli postfaktičnost od 1945. godine i rijetko se tko na to uzbuđivao.) Unatoč znakovlju vremena, u ovom ćemo osvrtu ostati pri tradicionalnom faktičnom i prvoj generaciji pribrojiti Hrvate koji nisu rođeni u Švicarskoj, što pak znači da se periodizacija prve generacije povlači od 1960tih godina do najnovijeg doba. Drugu generaciju prema tome čine isključivo djeca hrvatskih roditelja ili barem jednog hrvatskog roditelja koja su rođena u Švicarskoj. Drugi važan razlog su priopćila u domovini, koja su doduše još uvijek sklona ignorirati zbilju i glorificirati nadstvarnost, ali pokatkad se usude objaviti sudska gonjenja kao u aferi „Šimuni“ s Paga u kojoj je jedan od junaka ove priče zaradio 306.537 eura.
Prva generacija
Hrvatsko iseljeništvo nije samo kobna, nego za naše domovine Hrvatsku i BiH i preskupa hrvatska riječ. Ono je traženje, putovanje, neispričani život, sjeme izneseno iz svoje i posijano na tuđoj zemlji gdje niče, raste, donosi plodove i ugiba. Samo poneki humak u domovini podsjeća na te sudbine. Poznati hrvatski filozof Zlatko Posavac je u časopisu Republika Hrvatska (br. 187/XLV, travanj 1995.) ovako oslikao hrvatsko iseljeništvo: „Tragika je hrvatskog iseljeništva u tome što je u moderno doba zapravo svagda riječ o emigrantima (ekonomskim i političkim, što često ide zajedno), o izbjeglicama i prognanicima. Ali to nisu kriminalni bjegunci pred slovom građanskog zakona, nego ljudi koji bježe od političkih i političko-ekonomskih nevolja, raznolikog, širokog raspona egzistencijalne ugroženosti, onemogućenosti u svojoj vlastitoj zemlji. Od stradanja i progona. Odvajanje od ognjišta, zavičaja i domovine radi očuvanja golog života uvijek je bolno, impregnirano tragikom. Kad se i očuva ponos, to je odvajanje uvijek opterećeno mnogim poniženjima.“ Kako je razvidno iz ovog teksta i sam filozof se distancira od uvriježenih klišea o iseljeništvu kao elementu opsjednutom novcem, karijerizmom ili pustolovinom. U članku pod naslovom Književnost s predumišljajem autor zapravo raspravlja o knjizi Spletanje i raspletanje čvorova, Zagreb 1993., hrvatskog knjževnika Ivana Aralice, objavljenoj nakon obilaska dijaspore prvenstveno u prekomorskim zemljama.
Sam se Aralica odlučuje za pojam dijaspora, smatrajući ga „relativno neutralnim“, što je glede znanstvene definicije tog pojma neznanstveno, a politički sasvim nekorektno. Aralica je, prema Posavcu, dokinuo sve različitosti emocinalne punoće iseljeništva i sveo ga zbog unutarnjih podjela na dvije vrste: hrvatsko i ‘jugoslavensko’. Hrvatsko je za nj fosilno, zatvoreno, neobaviješteno i pače denuncijatorsko, budući da se usudilo upozoravati ga na jugoslavenki orijentirane iseljenike. Na drugoj strani su jugorealisti čija pamet nije fosilizirana, nemaju nikakvih problema sa Socijalističkom Republikom Hrvatskom u jugoslavenskim okvirima… „Gotovo svi koje sam upoznao (na putovanju kroz dijasporu) i koji su bili od nekog značenja, bili su ‘jugoslaveni’“.
Araličina analiza nije dvojbena glede podjele iseljenika na Hrvate (državotvorce) i ‘jugoslavene’ (također Hrvate, ali projugoslavenski orijentirane). Upitna je njegova osuda hrvatskog državotvornog idealizma koji je jamačno našao svoju potvrdu u svibnju 1991. godine na referendumu o neovisnosti Hrvatske, dakle, prije nego se knjiga pojavila.
Je li u Švicarskoj bilo drukčije? U Švicarskoj je strancima i njihovim udrugama politička agitacija 1948. godine zabranjena i tek 1998. ukinuta. Hrvatski su politički emigranti u Švicarskoj 1960. osnovali Hrvatsko društvo čije djelovanje su definirali kao kulturno, društveno, gospodarsko i karitativno, kako stoji u njegovim Pravilima. No, švicarska je država poštivala i jamčila pravo na slobodu izražavanja mišljenja. Pojedinci su mogli iznositi svoje političke poglede među članovima ili objavljivati svoja politička stajališta, pretežito na hrvatskom jeziku, čime pak nisu unosili nemir u švicarskoj javnosti. Društvo je organiziralo i dva simpozija hrvatskih javnih radnika 1968. u Granvillardu i 1971. u Luzernu, što je bilo politika u punom smislu riječi. Hrvatsko društvo je dakle jedina spomena vrijedna hrvatska organizacija u Švicarskoj koja je, očito, nastala i iz političkih motiva. Ova tvrdnja ostaje valjanom i kad se uzme u obzir činjenicu da je u Švicarskoj bilo pojedinih Hrvata koji su bili članovi protujugoslavenskih organizacija sa sjedištem u drugim državama te se aktivno suprotstavljali jugoslavenskoj državi. Premda skriveno, politizirani su, na žalost, bili hrvatski klubovi i društva kao članovi jugoklubova ili socijalističkog saveza kojima je švicarska država otvoreno predbacivala nedopustivo političko agitiranje zbog čega su agitatori katkad kažnjavani izgonom iz Švicarske.
Životu se nanosi velika nepravda i oduzimlje raskošnost kad ga se gleda samo kroz političke naočale. Jedanput valja otvoreno reći da je hrvatsko okupljanje u crkvama i na hodočašćima bilo poticano isključivo religioznim motivima. Veliko bi iznenađenje bilo otkriće da netko živi svoju vjeru zbog hrvatstva! Valja priznati jamačno kako zajedništvo – biti među svojima – može biti izvorom iz kojega se u vremenima neslobode napaja i jača nacionalni duh. Iz toga duha je nikla i Hrvatska kulturna zajednica koja nije bila politička niti protujugoslavenska organizacija, ali je svojim pragmatizmom i odbacivanjem svih ideologija okupljala najviše Hrvata nakon katoličkih misija. Njezini pokretači, članovi i voditelji su ujedno bili revni misijski suradnici. Iz današnje perspektive gledano, kad hrvatski političar, znanstvenik, umjetnik kao gost u Švicarskoj, jedva može okupiti pedesetak ljudi, priredbe HKZ-a su znale privući i više stotina sudionika i to sa zahtjevnim temama o hrvatskom jeziku, na književnim večerima, na koncertima klasične i zabavne glazbe, itd. Upravo je HKZ s razmjerno skromnih 566 članova i 8 ogranaka diljem Švicarske, sa svojom temeljnom demokratskom strukturom i četvrtstoljetnim postojanjem bila najprikladniji dar kojeg je prva generacija mogla povjeriti drugoj generaciji Hrvata u Švicarskoj.
O tome se podosta unutar vodstva HKZ-a raspravljalo polovicom 1990tih godina, pa čak i propitivalo pojedince druge generacije bi li bili spremni preuzeti HKZ i dati joj nove sadržaje. Međutim, tako dalekosežan čin primopredaje iziskuje dalekovidnost, iskrenost, demokratičnost i snažnu želju da se osigura budućnost organizacije. Umjesto primopredaje mladima došlo je do primopredaje starijima od onih koji su je do tada vodili. Ti marginalci, manje vični poštivanju naroda i demokracije, a više političkom jednoumnim manipulacijama, pometoše ideološkom metlom sve što je drukčije mislilo i držalo do svog samopoštovanja, odnosno nije se dalo manipulirati. Vođeni demagogijom političkog jedinstva, a ne državnim interesima, HDZ, HSK i hrvatska diplomacija su tako uspjeli prinijeti nedužno žrtveno janje središtu moći i opravdati svoj razlog postojanja. Osobi, koja mi je predbacila, da ništa nismo stvorili što bi druga generacija mogla naslijediti, preporučujem zbog osobne higijene da o tome dobro razmisli i pročita hrvatsku bajku o trojici braće. Dvojica mudrih su hodala po svijetu, pa kad bi se vratila kući pričala bi ludom što su zanimljivog vidjeli. Što su god pripovijedali da su vidjeli, ludi bi rekao da je i on to vidio. Onda bi ga mudri upitali odakle je to vidio. Jedanput je odgovorio s kruške, mudri je posjeku, drugi put s jabuke, mudri je posjeku, treći put s trešnje, mudri je posjeku, četvrti put sa štale, mudri je razore, peti put sa štaglja, mudri ga razore, šesti put s kuće u kojoj stanuju, mudri je razore.
Druga generacija
S pojedincima druge generaciju Hrvata u Švicarskoj sam nekad njegovao kontakte, povremeno surađivao, susretao se. Druga je generacija 1990-tih godina bila jako aktivna. Organizirala se u udruzi Hrvatska unija mladih, tiskala svoje glasilo, promicala Hrvatsku gdje je mogla i kako je mogla. Neki su još uvijek aktivni u folkloru. Među Hrvatima druge generacije ima uvaženih znanstvenika, priznatih umjetnika, poduzetnika, politički, humanitarno i socijalno angažiranih pojedinaca, poznatih športaša čija imena se nalaze među nogometnim, rukometnim i inim predstavnicima nacionalnih vrsta. Kompetentnim pojedincima je uspjelo postati ravnateljima državnih ustanova, a jednomu je uspjelo postati sveučilišnim profesorom potporom nacionalnog fonda za znanstvena istraživanja. Veličanstveno šarenilo kao u svakom iseljenom entitetu. Zahvaljujući drugoj generaciji, na švicarskim gimnazijama, učilištima i sveučilištima leže brojni radovi o Hrvatskoj i o Hrvatima u Švicarskoj. Iz njihovih stručnih i znanstvenih istraživanja švicarski sugrađani saznaju nešto o Hrvatskoj a mi ponešto o prvoj i o drugoj generaciji. Iz dva rada socijalne antropologije s bernskog Sveučilišta doznajemo da se od doživljaja, iskustava kao i od naraštaja do naraštaja mijenjaju odnosi prema zemlji podrijetla, odnosno zemlji podrijetla roditelja. Druga generacija jedva prati hrvatsku televiziju, jedva je zanima što se događa u domovini, rjeđe je posjećuje i većinom se druži sa švicarskim kolegicama i kolegama. Također mladi naraštaji međusobno koumniciraju na švicarskom njemačkom i rjetko imaju za temu domovinu predaka. I kršćanske tradicije su dio identiteta ali većinom kolektivnog jer sadržaji i način prezentiranja ne privlače posebno mlade, kaže se u jednom radu. Druga generacija posjećuje rjeđe hrvatske mise (Božić, Uskrs) a prisutno je i udaljavanje od Katoličke crkve.
Oni se svojim odgojem, obrazovanjem i pogledima nisu mogli uklopiti u hadezeovske i haeskaovske strukture, pa su ih, osjetivši se zavedenima, ubrzo napustili, a pri tom se, na opću žalost, distancirali, kako se čini, od hrvatskih zgoda. Tko se od nas ne prisjeća nastupa mlade djevojke iz Berna na saboru HKZ-a u Badenu 1995.? Mlada, vjerojatno još gimnazijalka, elegantna pojava, svečano obučena. Jedino joj je hod odavao provincijalnost. Lice joj je blijedo i napeto. Nastupa prvi, a vjerojatno i posljednji put, u svečano okićenoj dvorani badenskog Casina. Približava se mikrofonu. Zbunjena je. Sva se trese. U dvorani nastaje tajac. Ona u plač. Roni suzu za suzom. Uzdasi nemoći izazivaju samilost publike. Teški su to trenutci. Napokon uspjeva pročitati tekst, koji je trebao biti neka poruka mladih nama, prvoj generaciji, da budemo jedinstveni s HDZ-om i HSK-om, a njima jamačno nisu trebale takve poduke. Nemoguće je da je u državnom interesu bilo zlostavljanje, trošenje i odbacivanje mladih ljudi!? Sprega Quartiergasse 12 i Mottastrasse 31 u Bernu, gdje je put ulici podnosio izvješće o podobnim i nepodobnim Hrvatima, nije imala skrupula iskoristiti mladu djevojku da bi spletkarila. I dalje se bdije nad stanovima i ljudima u starom stilu, ali bez ikakvog stila!
Bolja je istina koja škodi, nego laž koja godi
(hrvatska narodna poslovica)
Za prve demokratske izbore 1989. slavni Čeh Václav Havel je izabrao geslo: „Želimo živjeti u istini“! On je znao da je najopasnije i najžalosnije živjeti u laži, jer je vođenje pravog života pitanje morala. U komunizmu nije bilo moguće voditi ispravan život zbog svođenja čina moralnosti na odnos prema partiji, a duhovne vrjednote su bile izbrisane u korist dijalektičkog materijalizma. Narodi komunističkih zemalja su se 1989. susprotstavili komunizmu odbacujući puki materijalizam kao lažno sredstvo i opredjelili se za duhovne vrjednote kao istinsko sredstvo pokretanja humane povijesti. Upravo su u to vrijeme propasti marksističke ideologije diljem istočnog i jugoistočnog dijela Europe, najglasniji Hrvati u Švicarskoj počeli materijalizirati i ekonomizirati Hrvate. Zalepršale su parole iz reda mendikanata (lat. mendicus) o milijunima i bogatunima, o sposobnima bez kulture, o uspješnima bez kapitala, o rodoljubima bez hrvatstva. Usporedo je cvjetala trgovina hrvatskim putovnicama, odnosno hrvatskim državljanstvom sa švercerima od Triglava do Gjevgjelije. Cilj je bio gospodariti hrvatskim životima, nudeći Hrvatima svijet u kojemu je ja identično s mi, demontirati demokraciju i uvesti hijerarhiju, održati obljubljenost na raznii sebeljublja, izbjegavati tradicionalne vrjednote hrvatske zajednice, kojima Edurad Kale u svojoj knjizi Hrvatski kulturni i politički identitet posvećuje jedno poglavlje, i poništiti razlike između istine i laži kao što je podvala o nesuprotnosti globalizacije i pozitivnog nacionalizma. HSK je hijerarhijski organiziran proizvod globalizacije koja dokida prostor i vrijeme, koja vjeruje u svemoć moći, koja se nudi kao sveopći lijek politike i ekonomije. Ta neumjerenost je ponukala urednika Žive zajednice da već u travanju 1996. zapiše: “Iz tih priloga bismo mogli zaključiti da su Hrvati narod koji imaju sve naj-naj: najbolje liječnike i nadrliječnike, nogometaše, menadžere, modne kreatore, trenere, pisce, glumce, pjevačice i pjevače, novinare; najljepše djevojke, najbogatije ljude…”.
Hrvatskom je zavladala ravnodušnost glede iseljeništva. Državne je uprava, očito, s velikim olakšanjem prepustila „skrb“ o iseljenim Hrvatima. Jedan neposlušni ravnatelj je zacijelo i sam iskusio „bič božji“. Zamolbu Hrvatske matice iseljenika za jedan susret s Hrvatima u Švicarskoj sam 11. srpnja 2013. proslijedio generalnom konzulu u Zürichu s prijedlogom da organizira sastanak s nekolicinom aktivnih Hrvata kako bismo se solidno pripremili za susret s ravnateljem HMI-a. Revoltiran što se HMI ne obraća njemu, haeskaov šef je zabranio tadašnjem ravnatelju HMI-a dolazak u Švicarsku i, kako sam čuo, zaprijetio mu gubitkom radnog mjesta, ako ne posluša. Današnja bilanca HSK-a izgleda prema Darku Kovačiću u Hrvatskom fokusu (2. kolovoza 2013.) da HSK, prema vlastitom iskazu, nema ljudi, „a vidjelo se da nema ni sredstava jer je prisiljen žicati pomoć od Hrvatske matice iseljenika i Državnog ureda za Hrvate izvan RH.“
Rabulistika, kojoj je jedno djelo posvetio njemački filozof Arthur Schopenhauer, je prema Klaiću vješto izvrtanje smisla riječima. To je vještina kojom se služe smutljivci koji ne drže do sadržaja, do iskazanog, nego samo do učinka na druge. Za njih je hrvatsko ljuska koju se može puniti svim i svačim. Što znači primjerice „hrvatska kuća“ u Oltenu, jednom gradiću u sjeverozapadnoj Švicarskoj? Vlasnik kuće je dioničarsko društvo koje nema nikakve sveze s Hrvatima. Kuću je unajmila katolička kantonalna crkva Landeskirche Solothurn i plaća najamninu. Kuća je stavljena na raspolaganje Hrvatskoj katoličkoj misiji, a nitko ne zna koliko dugo će to potrajati. Da je oltenska kuća u hrvatskom vlasništvu ili da je sagrađena po modelu hrvatske kuće, koji, na žalost, ne postoji, moglo bi se govoriti o hrvatskoj kući. Javnost bi trebala znati zbog čega se upravo ta kuća u tuđem vlasništvu, za koje drugi plaćaju stanarinu, naziva „hrvatskom kućom“ a ostale misijske postaje ne. Ovako se omalovažava jezik kojim se briše razlika između istine i laži, budući da se hini da imamo ono što nemamo, odnosno da posjedujemo ono što nije naše.
Vapaj don Branka Šimovića, dušobrižnika hrvatskih iseljenika u Njemačkoj, upućen hrvatskim crkvenim i državnim ustanovama da spase kapelu sv. Marije u Essen-Vogelheimu, potiče na oprez i razmišljanje u ovakvim situacijama. Naime biskupija Essen zbog financijskih poteškoća planira ove godine zatvoriti, srušiti, prodati ili u druge namjene predati više od stotinu župnih crkava. Moguće je da će time biti pogođena i kapelica sv. Marije, dragulj 1966. ukrašen freskama, mozaicima i vitrajima slavnoga slikara Ive Dulčića. (Glas Koncila, 27.11.2016., str. 39). Da je ondašnjem ravnatelju hrvatske pastve u Švicarskoj, fra Karlu Lovriću, koji je tada skupio lijepu svotu novca unatoč nutarnjem i vanjskom bojkotu, uspjelo naći jeftiniju ponudu u Zürichu, danas ne bi bilo ove priče.
Pokušao sam s nekoliko primjera i jednostavnim jezikom pomoći dotičnoj osobi što se moglo naslijediti i zbog čega druga generacija nije ništa naslijedila. Najzačudnije je u svemu da spomenuta osoba podliježe tzv. štokholmskom sindromu iz neobavještenosti, neznanja ili potrebe, ne znam. A sama ima mogućnost da bez ikakva straha organizira s drugom generacijom švicarsko-hrvatsko ili hrvatsko-švicarsko društvo, te da umjesto skupih i besmislenih „svjetskih igara“ ponudi domovinama razmjenu obrtničkih iskustava, dualnog sustava školovanja, upravljanja otpadom, zaštite šume, voda i sl. Već je slavna Hannah Arendt zapazila prije sedamdesetak godina da druga i treća generacija postupno gube kontakt sa sunardnjacima zemlje iz koje potječu njihovi preci, ali ne i interes za budućnost te zemlje. Katkad je to kuriozna mješavina između sentimentalnosti i ponosa, nastavlja upozoravajuća Arendt, gdje se ne razlikuje vlast od zemlje, što ponekad može biti porazno kao što je bila potpora Hitleru i Mussoliniju.
Tihomir Nuić
