By Riječ stid je prema Petru Skoku nastala od riječi stûd koja znači hladnoću, led ili studen. U štokavskom je stid, piše autor, dobio na osnovi semantičke varijacije osnovane na fonetskoj razlici značenje „sram“. Sličnu povezanost nalazimo između riječi mraz i mržnja. Prema istom izvoru riječ nestud znači u Hrvatskom primorju „nestidljiv čovjek“. I sama Biblija spominje već na početku u knjizi Postanka, prije posrnuća Adama i Eve, riječ stid: „ A bijahu oboje goli – čovjek i njegova žena – ali ne osjećahu stida“. Tek nakon što su posrnuli, počnu plesti pregače od smokova lišća i prikrivati stidne dijelove tijela. Biblija prešućuje jesu li Adam i Eva pri svom posrnuću osjetili studen, ali je očevidno da je Stvoritelj ljudsko biće nagradio čuvstvom stida da bi na zemlji živio manje nesretno.
U hrvatskom jeziku stid i sram nisu istoznačice. Narodne izreke kao „stid i sram te bilo“, „nemati ni srama ni obraza“, „nemati ni stida ni obraza ni srama“, „propasti u zemlju od stida i srama“, „pribiti, prikovati, privezati koga na sramni stup“, „biti kome na sramotu“, „baciti stid pod noge“, „gorjeti od stida“, „umirati od stida“ dovoljno svjedoče o tome da postoje ne samo semantičke nego i sadržajne razlike između stida i srama.
Antropološki gledano, čuvstvo stida se ne može poistovjetiti sa čuvstvom krivnje, pri čemu krivnju valja shvatiti u smislu Očenaša „otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Stid nastaje na izvanjski poticaj, za razliku od krivnje koju potiču nutarnji utjecaji kao što su nesuglasje s vlastitom savješću ili povreda univerzalnih moralnih načela. Premda se u antropološkim istraživanjima razlikuje kulturu stida od kulture krivnje, ipak gotovo ne postoje društva u kojima bi sam stid bio ravnatelj djelovanja, a da pri tom savjest i krivnja ne bi igrali stanovitu ulogu. Kao što obrnuto ne postoji društvo, u kojem čuvtsvo krivnje ne bi bilo popraćeno čuvtsvom stida.
Kako su toplina i studen emocionalno zaposjednute kategorije, i stid, kao izvedenica iz riječi stûd, sadrži pored etičke i emocionalnu dimenziju. Za razliku od nestidljiva čovjeka, spomenutog nestuda, zamrzlih čuvstava i odsutnog pogleda, emocionalno stanje stidljiva čovjeka prelazi, poput kemijskog procesa, iz hladnog u toplo stanje, popraćeno vegetativnim smetnjama (pocrvenjeti, ubrzano kucanje srca). Stidljiv čovjek je postojan u svojim moralnim načelima i slijedi ono što je moralno nedvojbeno ispravno unatoč gubitaku, katkad popraćenom konfliktnim situacijama. On se ne stidi što slijedi takva načela, dok za nestuda, opsjednutog vlastitim probitkom, takva načela ne postoje. Francuski filozof Sartre je taj proces ovako formulirao: „U čuvstvu stida priznajem da sam onakav kakvim me drugi vide“. U tijeku ratom i nevoljama popraćenog osamostaljenja Hrvatske, iole moralan čovjek se nije samo stidio razgranate trgovine društvenim dobrima, putovnicama i hrvatskim državljanstvom, nego ne manje nagradama s najvišeg državnog mjesta onima koji su tako postupali. Odličja iz Zagreba su u puno slučajeva potvrdila uvjerenja hrvatskog nestuda, kao apsolutno asocijalna čovjeka, da Hrvatskoj nisu potrebne društvene, religiozne i državničke vrjednosti nego pohlepa koja ga uvjetuje i po kojoj se on sam uvjetuje. To neprestance dokazuje hrvatska politička i ina elita, koju čine nesigurni i nepouzdani likovi, nudeći što ne mogu i dajući što ne znaju. Oni su daleko od toga da bi bili državnici, jer državnik traži put spasa i ne dopušta da život u njegovoj državi nepromišljeno propada.
U romanu „Leopard“ pisac Tomasi di Lampedusa stavlja u usta svom glavnom junaku jednu strašnu rečenicu: „Ako hoćemo, da sve ostane kako je, onda je nužno da se sve promijeni“. Ova velika opsjena vlada hrvatskom političkom i inom elitom od 1945. godine do današnjeg dana. Iznimka je kratko razdoblje, početkom 1990-tih, kad se narod idealizmom, vjerom, nadom i, konačno, oružjem uspješno suprotstavio srpskoj agresiji i ostvario demokratsku hrvatsku državu. Ali što je demokracija? Pojmovi o njoj su mnogostruki i proturječni. Njezina ideja je pak jedna i jedinstvena. Hrvatski nestud je otvoreno prihvatio demokraciju kao najmanje loš oblik vladanja državom, ali nije dopustio da se ljubav prema domovini i narodu ujedine s demokratskom mišlju. On je u svojoj sebičnosti i lukavosti sveo demokraciju na izbore, glasovanje i ozakonjeno protuzakonje, a njezine atribute i posljedice poput kritičnosti i samokritičnosti, svima dostupno javno očitovanje, neovisno sudstvo, prilagođeno tržišno gospodarstvo, jednakost pred zakonima … pregazio. Iskustvo s hrvatskom varijantom demokracije dopušta čovjeku svetogrdnu predodžbu da je u Zagrebu moguće prodati Prvostolnicu a da prodavač, nakon par godina zatvora, zadrži utržak, a kupac bude unesen u zemljišne knjige kao vlasnik. Gdje je nestao stid kao pokretatač onoga čuvstva kojim zapažamo diskrepancu između onoga što smo i onoga što bismo trebali biti?
„Stid me upućuje na ono što sam. Izazvati ga mogu različite prigode: djelovanje, mišljenje, želje ili reakcije drugih. Pa i tamo gdje se samo radi o djelovanju, može onog koji djeluje još uvijek mučiti pronalazak izvora stida: je li izvor u nakani, u samom djelu ili rezultatu djela“, pita se engleski filozof Bernard Williams. Pošto je uzrok stida teško proniknuti, nastavlja ovaj filozof, valja se potruditi da bismo otkrili u kakvom su odnosu naše djelovanje i misli prema nama samima, tko smo mi i što od sebe očekujemo. Ako razumijemo svoj stid, možda ćemo bolje razumijeti i svoju krivnju. Struktura stida sadrži mogućnost kontrole krivnje jer po njoj shvaćamo naš etički identitet po kojemu krivnja dobiva svoj smisao. Stid može razumijeti krivnju, ali se krivnja ne može sama razumijeti stoga što se krivnja odnosi na nešto što je izvan nas. Nasuprot tome stid se duboko tiče naše nutrine. Kultura stida prati vanjsko okružje i prilagodljiva je, dok kultura krivnje prati nutarnje stanje i stvar je savjesti.
Kad sam prije nekoliko godina pročitao u švicarskim najpoznatijim novinama da novinar hrvatsku državu, zajedno s ostalim državama koje su nastale raspadom Jugoslavije, uspoređuje s biciklom „dok ga voziš, dotle stoji“, postidio sam se, a nisam se osjećao krivim. Ova zločesta usporedba, pomislio sam, je upitna i prijeporna novinarska patka, ali ipak nešto postoji što ga je izazvalo na ovu metaforu. Nakon uhidbe zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, drugi je novinar u istim novinama 25.10.2014., pojasnio tu usporedbu golim činjenicama. Nakon što je Hrvatska oko petnaest mjeseci u Europskoj Uniji, nastupilo je veliko otrježnjenje u njoj. Niti je gospodarski rast pristupom dobio osjetljivi podstrek niti su se vlasti pokazale kadrima iskoristiti poticajne fondove koji leže spremni u Bruxellesu. Umjesto da se brinu o uporabi raskošnih poticajnih fondova, hrvatski se političari moraju latiti crvene olovke. Nova se članica prema europskim gospodarskim mjerilima našla među izopćenima. … Pa ipak je pristup donio puno pozitivnog. Ali uspjeh se ne odražava u gospodarskoj statistici, nego u punjenju zatvora. … EU nije svoju 28. članicu učinila bogatijom, ali Hrvatska je postala barem nešto čistijom, završava novinar svoje melankolično izvješće o Hrvatskoj.
Iz same Hrvatske nedostaje očitovanje državnih službenika osim zavodljivih banalnih fabula koje su po hrvatski narod i njegovu državu više opasne negoli vulgarne. Rezultat ove paralize je gubitak općeg povjerenja u državne ustanove. Ono po čemu se Hrvatska razlikuje od drugih krizom zahvaćenih članica Europske Unije jest da spomenuti gubitak povjerenja u Hrvatskoj ostaje bez posljedica, bez volje za bolnim reformama, tvrdi gore spomenuti izvor. Hrvatski anacionalni i asocijalni nestud žanje ono što ne sije i sije ono što se ne može žeti. To podsjeća na naoko neopasno ignoriranje skandala poznatog iz „Povijesti Abderićana“ Christopha Martina Wielanda iz 18. stoljeća. U gradiću Abderi je sve počelo s vragolijama koje su se činile bezazlenim, skurilnim nepravilnostima i plaćalo ih se iz gradske blagajne. Pričati ludorije i smijati im se, mislilo se, nije ništa loše. Svakodnevne luckaste propuste držalo se zabavnim nepodopštinama dok nisu postale „metodom“, sustavom varanja, čija je opasnost naivno podcijenjivana. Na koncu se ograničeni i komični duh iščahurio kao častohleplje, nagon za moći, pohlepa za novcem i gubitak poštovanja, a zajedništvo Abderićana, na koje su tako bili ponosni, se ispostavilo kao prostačko ortaštvo u zločinu. Abderićaninom se ne postaje kao pojedinac nego uvijek kao suigrač u korumpiranom sustavu čiji pojedinačni i skupni egoizam ne donosi opću korist nego vodi u samorazaranje. Strani promatrači su uvjereni da skandali s korumpiranim likovima u Hrvatskoj nikad ne bi ugledali svjetlo javnosti bez pritisaka iz Europske Unije. Ta činjenica nije ništa manji skandal od samih skandala. Ova aporija je dovela do toga da se u javnosti šri uvjerenje kako se sve dogodilo u skladu sa zakonom i da ne postoji zakonska odredba po kojoj se opljačkano može oduzeti i vratiti opljačkanom.
Gubitak stida je, na žalost, fenomen koji po hrvatski narod ima nesagledive posljedice. Dok razvijene države otvaraju granice mladom i obrazovanom svijetu da bi održale funkcioniranje svojih sustava od mirovinskog preko zdravstvenog do obrazovnog i privrednog, dotle „Hrvatska nestaje prirodnim putem godišnje gotovo za jedanaest tisuća osoba .. Nitko se ne uzbuđuje ni zato što je rodnost u Hrvatskoj u posljednjih trideset godina smanjena za više od dvadeset tisuća rođene djece godišnje“, piše Stjepan Šterc u članku „Odlazak Hrvata“ (Vijenac, br. 542-543, 2014.). „Prosječna nam je starost“, nastavlja Šterc, „među najvećom u Europi, prirodni pad traje već 25 godina, nedovoljna nam je reprodukcija već 50 godina, iseljavamo već stoljeće, izumiremo već 20 godina, nitko nam se ne vraća iz iseljeništva već 50 godina… Problem je, međutim, odlazak, koji je sada bitno različitog karaktera od onog iz šezdesetih godina. Sada odlaze mladi, obrazovani, baza revitalizacije, nositelji identiteta i inovacija… budućnost Hrvatske“. Ovi podatci su porazni po Hrvatsku a skandalozni po zakonodavnu izvršnu i sudsku vlast. Zbog čega šute sada te dične državne ustanove, povjerenstva i udruge poput „Hrvatske matice iseljenika“, „Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske“, „Saborskog povjerenstva za odnose s iseljeništvom“, „Odjela za iseljeništvo i useljeništvo pri Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija“? Pita li se itko u Hrvatskoj, osim pojedinih demografa, kome treba opustošena Hrvatska i kad će u njoj prestati iseljenička agonija? Pada li u Hrvatskoj ikome na pamet pozabaviti se, čisto matematički, investicijama koje se ulažu u obrazovanje i darivanjem obrazovanih bogatima? Koliko dugo još mora čekati hrvatski narod na državu u kojoj će se ugodno osjećati pametan, pošten, marljiv i odgovoran čovjek? Šutnja u Hrvatskoj ima tradiciju, ali je u današnje vrijeme neshvatljiva i neobjašnjiva jer ne iziskuje junaštvo nego racionalne ideje, izrasle na dijalogu, koje vode k pragmatičnim ciljevima.
„Znanje je moć“ kaže Etiopljanka Eleni Gabre-Madhin koja je u Etiopiji utemeljila burzu za sirovine (Ethiopia Commodity Exchange). Usput, Ante Starčević je to Hrvatima pripovijedao prije više od 100 godina: „Znanje uvek bijaše i ostaje moćju“. Ova je burza omogućila etiopskim seljacima da za svoje proizvode (kavu, sezam, kukuruz, pšenicu) postignu povoljne cijene. Razlika između svjetskog tržišta i cijena nakon osnutka burze se smanjila. Dok je proizvođač prije osnutka burze za svoje proizvode od prekupaca dobivao samo 38 % od cijene robe na svjetskom tržištu, danas dobiva prosječno između 65 % i 70 %. Godine 2013., dakle za nepunih pet godina, promet burze za sirovine iznosio je 1,5 mlijardu dolara, a godišnje volumen prodaje sirovina se popeo na 650 000 tona. I što je jako važno naglasiti, proizvođač se isplaćuje dan nakon isporučene robe. Slučaj je htio da ondašnji etiopski predsjednik Meles Zenawi osobno nazoči predavanju apsolventice agroekonomije Stanford Universitya. Veoma ga se dojmio njezin način usklađivanja teortskog znanja i akademske sposobnosti sa smislom za poslovnost i stvarnosti lokalnog tržišta. Pozvao ju je u Etiopiju da nešto učini za male i srednje poljoprivrednike. Uspjeh je sad vodi u druge afričke zemlje, gdje osniva burze za sirovine, kao što su Nigerija, Kamerun i Gana. Tko s državne strane ima ozbiljnih kontakata s hrvatskim stručnjacima diljem svijeta koji bi svoje znanje i sposobnosti, barem privremeno, uložili u zemlju svojih djedova? Koji je razlog da hrvatska državna tijela izbjegavaju organizirati okrugle stolove i simpozije o suvremenim svjetskim procesima na području zakonodavstva, zdravstva, financija, ulaganja u gospodarstvo, u tehnologije i sl. i razmijeniti mišljenja sa stručnjacima hrvatskog podrijetla? Čini se da su nakon Domovinskog rata prestale sve službene veze s iseljenicima, za što nikad nitko nije preuzeo odgovornost. Dapače, hrvatske vlasti rado prepuštaju zastupanje iseljenih Hrvata Hrvatskom svjetskom kongresu, organizaciji koja nema ni demokratske legitimnosti ni intelektualne sposobnosti niti financijskih sredstava za taj posao. HSK „povezuje“, što konkretno znači opsjenjuje hrvatsku javnost svojom neobveznošću i površnošću. Kao da su iseljeni Hrvati postali plemenom u nekoj nedostupnoj džungli! Možda je korisno podsjetiti na Matoševe riječi: „U drugim srećnim zemljama propagiraju ideju Slobode Misli duhovi prvoga reda“.
Hrvatska spada, prema citiranom članku Stjepana Šterca, u zemlje iz kojih se ljudi iseljavaju. Nepokretna dobra, čiji su vlasnici ili suvlasnici, ostaju u Hrvatskoj, kao što je to slučaj svugdje u svijetu. Prigodom reguliranja vlasničkih odnosa, traženja građevinskih dozvola i vođenja sudskih postupaka iseljenicima je potrebna osobna iskaznica. Budući da država ni nakon, evo, 23-godišnje samostalnosti nije u stanju, uglavnom iz koruptivnih razloga, popisati svoje stanovništvo, latila se osobnih iskaznica, dužnih i nedužnih ljudi, kojima su u Europskoj Uniji dignute cijene i u određenim slučajevima nadomještaju putovnice. Kratkoročno koristoljublje, u ovom slučaju trgovina hrvatskim državljanstvom, dokazuje istnitost biblijske izreke: kad očevi jedu sirovo grožđe, sinovima trnu zubi. Za potvrdu ovog dovoljan je primjer proturječnih signala koji stižu iz Hrvatske glede iseljenika u svezi sa zakonom o prebivalištu i boravištu, koji je stupio na snagu 29. prosinca 2012. Zakonske odrebe glase: „Prebivalište je mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj na kojoj se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih uz životne interese, kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi“. „Boravište je mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj gdje osoba privremeno boravi, ali se na toj adresi nije trajno nastanila. Boravište se prijavljuje ako će trajati dulje od tri mjeseca“.
Tumačenje zakona o prebivalištu Ministarstva unutarnjih poslova (http://www.hrvati.ch/index.php/SAVJETI/vazna-obavijest-policije-o-osobnim-iskaznicama-i-prebivalistu.html) glasi: „Hrvatski državljanin koji se ne namjerava iseliti iz Republike Hrvatske radi trajnog nastanjenja u drugoj državi, nego privremeno boravi izvan Republike Hrvatske radi obrazovanja, zaposlenja, dugotrajnog liječenja i drugih razloga nije dužan odjaviti prebivalište u Republici Hrvatskoj. Ta osoba je dužna policijskoj upravi ili postaji na čijem području ima prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj dojaviti da privremeno boravi u inozemstvu. Osoba koja privremeno boravi u inozemstvu ima i dalje prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj i ima pravo na osobnu iskaznicu. Dakle, osobe koje su zaposlene u inozemstvu, ali nemaju namjeru trajno se nastaniti u inozemstvu, nisu dužne odjaviti prebivalište u Republici Hrvatskoj. Te osobe su dužne dojaviti da privremeno borave u inozemstvu i dojavu obnoviti nakon proteka razdoblja od 5 godina te nadalje dojavu o privremenom boravku u inozemstvu obnavljati nakon svakog daljnjeg proteka razdoblja od tri godine, ako i dalje budu boravile u inozemstvu.“
Loš zakon je gori od nikakvog zakona. Otkud pojam namjere koja u samom zakonu nije spomenuta? Ako osoba kaže da namjerava živjeti u jednoj drugoj državi, poništava joj se osobna iskaznica. Ako kaže da ne namjerava ostati u državi u kojoj tridesetak i više godina, možda doživotno, ostvaruje svoje „životne interese“, može zadržati osobnu iskaznicu. Kako se osoba može trajno nastaniti u Hrvatskoj, ako trajno živi u nekoj drugoj državi u kojoj ostvaruje svoja prava na rad, na osiguranje, na mirovinu i obvezuje se plaćati porez i ine pristojbe? Nesporazum potječe očito od mjerodavnosti osobnih iskaznica na unutarpolitičkom planu koji je u suprotnosti s europskom praksom. U Hrvatskoj je osobna iskaznica, očito, „dokaz o prebivalištu“ i ništa više, dok je u zemljama Europske Unije, čijom je članicom Hrvatska, osobna iskaznica u stanovitoj mjeri dokaz o državljanstvu dotične osobe. S obzirom da većina zemalja, pa i Hrvatska, omogućuje fizičkim osobama višestruko državljanstvo, upitna je redukcija tog dokumenta na „dokaz o prebivalištu“. Osoba s hrvatskim državljanstvom, koja prebiva u inozemstvu, trebala bi imati pravo na državne dokumente (domovnicu, putovnicu i osobnu iskaznicu), da bi mogla ostvarivati svoja građanska prava prigodom boravka i u domivini i u inozemstvu. A ako se za boravka u inozemstvu registrira, može sudjelovati i na izborima i na glasovanjima. Stvar je nadležnog tijela da vodi brigu o popisu stanovnika mjesta i porezne uprave da dosljedno ubire porez. Švicarski zakonski propisi primjerice su za takve slučajeve uveli pojam „središte života ili životno središte“ (Lebensmittelpunkt). Odjavi li se švicarski građanin iz zemlje, država mu ne poništava osobnu iskaznicu, a i nema razloga za to, budući da na njoj nije uneseno mjesto trenutnog boravka nego samo zavičajno mjesto (u Njemačkoj rodno mjesto) i mjesto izdavanja dokumenta. Državna uprava pokazuje ovim nedomišljenim zakonskim odredbama da su joj Hrvati suvišni. Suvišan i iskorijenjen je isto. Današnji svijet je u pokretu i brzo mijenja adrese i mjesta stanovanja. Besmisleno je, ako ne i vulgarno, poništavanje osobnih iskaznica kao što je vrlo problematična izjava o namjeri trajnog (ne)iseljenja. To nije provedivo ni u samoj Hrvatskoj. Netko može naprimjer dobiti osobnu iskaznicu u Imotskom a nakon toga ostvarivati svoj „životni interes“ u Rijeci. Ovo nam dostatno pokazuje kako su zakoni u Hrvatskoj rudimentarni, nepostojani i proturječni. Poigrajmo se stoga malo jezikom na ove zakonske odredbe pa, umjesto odjave, prijavimo, na odlasku, da ćemo izbivati iz svoje kuće, a kad se vratimo, prijavimo da pribivamo u svom domu! Eugen Kumičić zapisa „kad čovjek gubi obraz, gubi i pamet“.
Novi zakon je propisao „da svi hrvatski državljani koji su od 29. prosinca 2012. privremeno boravili u inozemstvu duže od godinu dana imaju jednogodišnji rok – 29. prosinca 2013. – dojaviti svoj privremeni boravak na način opisan u prethodnoj cjelini. Kako je Vlada Republike Hrvatske Uredbom produžila navedeni rok za još jednu godinu dana, rok za dojavu privremenog boravka u inozemstvu ističe 29. prosinca 2014. Ukoliko ne ispune ovu obvezu, za njih će se po službenoj dužnosti pokrenuti postupci odjave prebivališta iz Republike Hrvatske“. K tome su uvedene prekršajne kazne od 500.00 do 5.000.00 kuna. Već je Marko Marulić molio za „slobodit puk od pogibla“.
Da bi dokazala kako se hrvatska država brine o svom iseljenom puku, jedna je osoba, koja živi od rada za hrvatsko iseljeništvo, mrežom razaslala članak objavljen 5. studenog 2014. na tportal.hr pod naslovom „Zbog lošeg ugovora HRT plaća puste milijune za dijasporu“ (http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/357414/Zbog-loseg-ugovora-HRT-placa-puste-milijune-za-dijasporu.html). Članak jako dobro oslikava neodgovornost, neznanje i nesnalažnje hrvatskih moćnika na svjetskom tržištu, što ne isključuje lukavost i koristoljublje, pa ga prenosimo u cijelosti:
“Iako smo u 21. stoljeće zašli odavno i internet je postao dio svakog kućanstva, HRT svoj osmosatni program ‘Slika Hrvatske’ namijenjen dijaspori emitira još uvijek putem satelita i za to izdvaja ogroman novac. Sve do početka ove godine ‘Glas Hrvatske’, radijski program namijenjen iseljenicima, emitirao se na srednjem i kratkom valu što samo potvrđuje o tome koliko se proteklih desetak godina vodilo računa o tehnološkom napretku na Prisavlju .
Ukupni godišnji trošak za zakup satelita u 2013. iznosio je 14,7 milijuna kuna, a u 2014. na HRT-u očekuju da to bude oko 10,3 milijuna kuna. Za proizvodnju i emitiranje Slike i Glasa Hrvatske HRT od Državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske (DUHIH) prima subvencije pa je tako ona 2013. iznosila 13,3 milijuna kuna, a u 2014. deset milijuna kuna.
Prema riječima Gorana Radmana, glavnog ravnatelja HRT-a više od devedeset posto subvencija od DUHIH-a trošeno je na zakup odašiljača i emitiranje putem satelita. Razlog zašto HRT tehnološki još živi u prošlom stoljeću i za područje Novog Zelanda, Australije i Sjeverne Amerike emitira putem satelita ‘Sliku Hrvatske’ jest međunarodni petogodišnji ugovor potpisan s tvrtkom EWN koji istječe u drugoj polovici 2016., a u slučaju njegova prijevremenog raskida, HRT bi bio dužan platiti visoke penale.
‘Procijenili smo da nam se više isplati ispoštovati ugovor do kraja nego ga raskinuti jer bismo u tom slučaju morali platiti visoke penale’, istaknuo je Radman na sjednici Programskog vijeća HRT-a.
Kolike točno, na javnom RTV servisu nisu željeli otkriti iako je poznato da su, kada je Mirko Galić, tadašnji šef Prisavlja 2006. potpisao ugovor s EWN-om, penali iznosili milijun dolara. Novi ugovor s EWN-om 2011. potpisao je tadašnji predsjednik Uprave Josip Popovac. Za moguće sporove između američke tvrtke i Hrvatske radio televizije nadležan je sud u Ženevi, što je ugovoreno još 2006. godine, odnosno on podliježe zakonima Švicarske, a prema informacijama tportal-a tu leži ključ priče. Sudovanje u Ženevi uz penale koji bi se trebali platiti koštalo bi toliko da je to praktički neispaltivo. Drugim riječima HRT je potpisao ugovor kojeg teško može raskinuti.
Partner EWN-a u Hrvatskoj je tvrtka MediaHub u vlasništvu Roberta Šveba, bivšeg ravnatelja HTV-a koji je na Prisavlju bio zaposlen u dva navrata. Počeo je kao informatički tehničar još za vrijeme studija elektrotehnike, a nakon diplome zaposlio se na HRT-ovom odjelu informatike kao sistemski inženjer. Tvrtku Ro.ba.go pokrenuo je 2000. godine kada je otišao s HRT-a, a nakon toga osnovao je i međunarodnu tvrtku ON-AIR Systems Ltd. sa sjedištem u Londonu i podružnicama u Zagrebu i Miamiju. Tvrtka je postigla vrhunski poslovni uspjeh zauzevši vodeću poziciju na svjetskom tržištu u sustavima automatizacije televizijskih procesa u produkciji i emitiranju programa, a Šveb je tih godina sudjelovao u pokretanju ili modernizaciji više od stotinu televizija diljem svijeta. ON-AIR Systems Ltd. prodao je 2004., a na HRT se vratio 2005. u mandatu Mirka Galića.
Tada je Šveb bio ravnatelj HTV-a, a kada je 2008. u bitci s RTL-om izgubio pravo prijenosa na rukometni SP, podnio je ostavku. Za Radmanova mandata na HRT se vratio kao vanjski konzultant i savjetnik uz izdašne honorare. Ove je jeseni, kako nam je rečeno na HRT-u, dobio unosan posao u Dohi pa svoje usluge više ne daje javnom RTV servisu.
Kad ugovor istekne, na HRT-u, kako je rekao Radman, više ga ne planiraju produljivati, ali planiraju zadržati subvenciju koju bi više usmjerili u proizvodnju sadržaja. HTV 4 trebao bi u budućnosti biti kanal free on air koji bi dijaspora mogla u cijelosti putem interneta gledati besplatno.”
Da među iseljenim Hrvatima ima sličnih pojava na to nas upozorava züriški dnevnik Tages Anzeiger, 12.12.2014., str. 3.
Kako na početku ovog skromnog razmišljanja stoji, čovjek je obdaren čuvstvom stida da suzbija zlo s kojim je ljudska povijest neprestance suočena. Stid je kao i vlasništvo; ako nije privatno, svačije je ili ničije. Stid je duboko osobno čuvstvo koje odvraća čovjeka od kršenja moralnih načela, pravnih propisa i običaja koji ljudima omogućuju suživot. On je stariji od hrvatstva kojim se posljednjih 25 godina maše kao pokrićem za sve dobro i loše, valjano i nevaljano, konstruktivno i destruktivno. Da ipak nije baš lako biti odgovoran Hrvat, mogu nam pokazati ovi kratki tekstovi, autora s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, koji svojim suvremenim konotacijama i danas izazivaju zebnju srca:
Augustin Haramabšić:
Ah, to mene boli! Ti nemać slobode,
Nemać svoje soli, ni kruha ni vode,
A kraj divnog svoga i tolikog blaga!
U naroda vijeću tvoj se glas ne broji,
Ali su tomu krivi tek sinovi Tvoji.
Antun Gustav Matoš:
Harambašić nije poludio od vina kao ni Kovačić, Poludio je od Hrvatske, kako nam to već prije nagoviješta.
Ove misli, zapisane između Božića i konca 2014., dajem javnosti sa zamolbom da razmisli u što su ove dvije, u narodnoj predaji ukorijenjene izreke posljednjih desetljeća pretvarene i što je time postignuto: sve za obraz, obraz nizašto; glavu podaj, a obraz ne daj.
Tihomir Nuić
Poticaj za ovo kratko razmišljanje zahvaljujem knjigama: Ulrich Greiner: Schamverlust, Hamburg, 2014. i Maria-Sibylla Lotter. Scham, Schuld, Verantwortung, Suhrkamp, 2012.
