By Hrvatski izvori o Tereziji Škringer
O Tereziji Škringer (24. kolovoza 1895. – 8. srpnja 1986.) može se naći jedva koja zabilješka na hrvatskom jeziku. Iznimku čini suđenje blaženom Alojziju Stepincu. Terezija Škringer je, naime, bila spremna svjedočiti na montiranome sudskom procesu Stepincu, što staljinistički pravdotvorci nisu prihvatili. Na odbijenicu Škringer je reagirala pismenom izjavom 29. rujna 1946.:
„Potvrđujem ovime, da mi je Hrvatski Metropolita Preuzvišeni g. Nadbiskup Alojzije Stepinac dva puta spasio život, zašto sam mu naročito zahvalna. Kada sam se vratila iz Graza iz zatvora GESTAPO-a primila sam na njegov zagovor dozvolu boravka u Zagrebu, jer sam bila nadležna u Kapela-Brezno (Slovenija), inače bi po GESTAPO-u bila odvedena u Njemačku. Dana 2. III. 1942. bilo je po GESTAPO-u naređeno, da me se uhapsi i uputi u logor Osviencin. Preuzvišeni g. Alojzije Stepinac zamolio je tada Gradsko poglavarstvo (senatora Maticu), da mi izda domovnicu. Na njegovu molbu primila sam 5. ožujka domovnicu i prema tome GESTAPO nije više imao prava da me odvede u Sloveniju.“
Alojzije Stepinac je po svoj prilici upoznao Tereziju Škringer za vrijeme studija agronomije. Oboje su bili angažirani u crkvi preko laičkih organizacija. Nadbiskup Bauer je, kako se čini, koristio Terezijine usluge pri utemeljenju Caritasa. Poznato je da su Židovi već početkom 1930-ih godina napuštali Njemačku i Austriju. Zagreb je mnogima bio prvo privremeno utočište iz kojega se dalje putovalo. Kako su nasilje i progoni bivali žešći, u Zagrebu je rastao broj izbjeglica. Za njih se brinula Zagrebačka nadbiskupija. Nadbiskup Stepinac je u prosincu 1938. osnovao poseban odbor „Akciju za pripomoć izbjeglicama“. Već sljedeće godine razaslao je 298 pisama na građane sa zamolbom zapomoć. Surađivao je s njemačkom zakladom (Raffaels-Verein) koja je stanovito vrijeme još mogla pomagati novčano i administrativno odlazak Židova u egzil.
Koliki je bijes Gestapoa izazvao taj odbor, svjedoči činjenica da je njegova tajnica Terezija Škringer nekoliko dana nakon ulaska njemačke vojske u Zagreb, 15. travnja 1941., uhićena i odvedena u zatvor u Graz, gdje je bila osuđena na smrt. Na intervenciju nadbiskupa Stepinca gđa Škringer je 1. rujna 1941. puštena na slobodu. Nadbiskup je u istražnom postupku nakon uhićenja u svibnju 1945., dana 20. svibnja 1945. o tome izjavio: „Gestapo se nije ništa obazirao na hrvatske vlasti, nego je našu činovnicu koja je tamo besplatno radila uhapsio i odveo u zatvor u Njemačku, gosp.[ođu] Škringer, gdje je odsjedila 5 mjeseci u zatvoru.“
Da bi poboljšala pomoć izbjeglim Židovima, Terezija Škringer je vodila prihvatni ured za izbjeglice na zagrebačkome Glavnom kolodvoru. U ožujku 1942. godine zamalo je završila u nacističkom koncentracijskom logoru u Auschwitzu, ali ju je nadbiskup Stepinac spasio jer je na njegovu intervenciju dobila hrvatsku domovnicu.
Davno sam čitao knjigu Alekse Benigara Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal (Rim, 1974.) pa se više ne sjećam, je li Terezija Škringer poimenice spomenuta u knjizi. Dr. Tomislav Vujeva ju u svojoj disertaciji o Stepincu Kollaboration oder begrenzte Loyalität? Die historiographische Diskussion um Erzbischof Alojzije Stepinac von Zagreb und den katholischen Klerus im Unabhängigen Staat Kroatien (Kolaboracija ili ograničena lojalnost? Historiografska diskusija o nadbiskupu Stepincu iz Zagreba i katoličkom kleru u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Beč, 2009.) svakako ne spominje.
Našao sam jedini tekst na hrvatskom jeziku povodom njezine smrti koji je sročio fra Lucijan Kordić u Hrvatskoj reviji br. 3/1986.: „Na 8. svibnja 1986. umrla je u Luganu, u penzionu Rezzonico, Terezija Škringer, u 91. godini života. Rođena je 14. kolovoza 1895. u Gleichenberg-u u Austriji od majke Therese Eicher i oca Romana [?] Škringer.
Terezija Škringer imala je dug život, gotovo cijelo jedno stoljeće, te burnu prošlost. U Hrvatskoj, u Zagrebačkoj nadbiskupiji, je bila vrlo poznata, posebno u predratnim i ratnim danima. Radila je u zagrebačkom Caritasu koji je osnovao nadbiskup Stepinac i u kojem je službenik bio tadašnji tajnik nadbiskupa, dr. Franjo Šeper. Terezija Škringer bila je po podrijetlu Austrijanka, po građanskim dokumentima, koje je u zadnje vrijeme imala, Brazilijanka; ali, ona se osjećala Hrvaticom i živjela je i radila u hrvatskim sredinama; bavila se socijalnim radom, ponajviše u vezi potreba hrvatskoga življa u domovini i inozemstvu. Terezija Škringer bila je jedna vrlo aktivna i dinamična žena. Spominjana je u procesu ‘Stepinac’. Zadušnice i sahrana Terezije Škringer obavljeni su na 10. srpnja 1986. na groblju i u crkvi Cristo Risorto u Luganu.“
Zanimljivo je da MOVIS, glasilo hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, prešućuje ovu smrt, premda je, po svoj prilici, fra Lucijan Kordić i sam misionar i pripadnik franjevačkoga reda, vodio sprovod.
Grješnica i svetac
Ovaj senzacionalistički naslov nosi knjiga autora Alberta T. Fischera Die Sünderin und der Heilige. Eine biographische Spurensuche (Grješnica i svetac. Biografska potraga, Münster Verlag, Basel, 2017.).
Da ne bude nikakvih nesporazuma, napominjem kako ne želim prikazati knjigu koja je obično propagandno štivo s nepouzdanih mrežnih stranica koje vrvi neznanjem o kardinalu Stepincu i Katoličkoj crkvi, o hrvatskoj povijesti i jugoslavenskoj državi. Ako netko napiše da je posljednji rat iz 1990-ih godina „nastavak stoljetnih neraščišćenih i neumoljivih konflikata između različitih naroda i religija Srba, Hrvata, Slovenaca, Albanaca, Makedonaca, Crnogoraca, Bosanaca, Hercegovaca s njihovim baštinjenim jezicima i tradicijama“, već je položio ispit iz povijesti. Autorovi izljevi mržnje na Stepinca i na njegovo djelovanje, njegove neutemeljene optužbe Katoličke crkve uopće i hrvatskih povijesnih ličnosti, te njegovo neutemeljeno pripisivanje žrtava ustaškom režimu izraz su velike ljudske neodgovornosti.
Fischerovo izrugivanje Terezijinoj predanosti poslu u Caritasu, njegovo podlo ironiziranje njezina povjerenja u Stepinca i tumačenje toga zaslijepljenošću i padom pred „klerikalnim kompleksom“, odaju umišljena čovjeka, bez duše i s jako ograničenim razumom. Treba imati puno hrabrosti, pa i drskosti, latiti se tako složene teme kao što je Drugi svjetski rat u Hrvatskoj s naobrazbom elektromontera. Ne podcjenjujući sam časni poziv ni u kojem pogledu, Fischer se mogao ograničiti na objavljivanje podataka o Tereziji Škringer do kojih je došao druženjem i razgovorima s njezinim mlađim sinom Pepeom (vjerojatno punim imenom Giuseppe). A mogao je pri pisanju odabrati literarnu formu koja bi mu omogućila slobodniji pristup temi! Tekst, koji slijedi, preuzet je iz spomenute knjige i ja ga dajem hrvatskoj javnosti na znanje sa zamolbom, da oni koji raspolažu vjerodostojni(ji)m podatcima o Tereziji Škringer, iziđu s njima u javnost koja zaslužuje posjedovati ispravnu sliku o ovoj nesvakidašnjoj ženi, dionici hrvatske povijesti.
Na 126. stranici autor navodi kako ga je njegovo traganje za pouzdanim podatcima odvelo u prazninu. „Ni Hrvatska katolička misija u švicarskom Oltenu [misionar stanuje u Oltenu, a ime dotične misije glasi Hrvatska katolička misija Solothurn, op. T. N.], ni Konzulat u Zürichu [misli se na Generalni konzulat Republike Hrvatske u Zürichu, op. T. N.], niti Sveučilište u Zagrebu nisu odgovorili na moja zamolbe za jednim razgovorom niti mi pokazali pristup mogućim izvorima. Dakako da ne razumijem hrvatski, a na moj engleski i francuski nisam ni od koga dobio odgovor.“
Pitanje je koliko je to olakotna okolnost za neobjašnjivo nanošenje štete jednome narodu, konkretno hrvatskom narodu, i za omalovažavanje i vrijeđanje povijesno respektabilnih ličnosti? Početkom prosinca 2018. i sam sam se obratio na nakladnika, obavještavajući ga da pišem osvrt na knjigu za hrvatsko čitateljstvo, sa zamolbom da se propita kod autora kako se prezivala obitelj muškarca s kojim je Terezija imala dva sina; no uslijedila je samo šutnja.
Neodgovornost, lijenost, nehaj i bahatost hrvatskih ustanova i pojedinaca skupo stoje Hrvatsku, ne samo u ovom slučaju! To mogu potkrijepiti i osobnim iskustvom prilikom traženja ranije citiranog teksta iz Hrvatske revije. Uputio sam mail NSK-u, čitaonici periodike, i zamolio ih da mi pošalju taj tekst, a da sam spreman preuzeti nastale troškove. Doživio sam totalnu ignoranciju. Zatim sam dobio od nekog poznanika dvije mail-adrese monsinjora Juraja Batelje sa zamolbom da me upozna s eventualno postojećom literaturom o Tereziji Škringer. Nisam dobio ni potvrdu primitka poruke.
Knjiga je zanimljiva hrvatskim čitateljima u onoj mjeri u kojoj nudi nepoznate podatke, što ne znači bezuvjetno istinite, o vrlo zanimljivoj ženi Tereziji (u Švicarskoj zvanoj Resa) Škringer. Kad je autor knjige Fischer jednom prilikom posjetio njezin grob s njezinim sinom Peppeom i upitao ga gdje je zapravo bio Terezijin zavičaj, dobio je odgovor: „Njezin zavičaj je bila čežnja za slobodnom i neovisnom Hrvatskom“!
Kako je autor došao na ideju pisati knjigu o jednoj strankinji koja je u ono vrijeme bila popriličan izazov za jednu katoličku sredinu u dubokom zaleđu katoličkoga kantona Luzern? Baka Alberta Fischera Anna je bila Francescova (krsno ime Franz, rođen 1882.) sestra koja se udala za Fischera, autorova djeda. Albert T. Fischer je njezin unuk. Francesco, bakin brat, Albertu je neka vrst praujaka, a Francescova djeca i Albertov otac su bili prvi rođaci od brata i sestre. Albert naziva Francescove sinove „stričevima/ujacima“ (Onkel). Više manje cijela priča o Tereziji Škringer potječe iz kontakta Alberta Fischera s tim stričevima, osobito mlađim stricom Pepeom.
Odlazak u Genovu
Terezijin je otac studirao u Beču, a njezinu majku je upoznao preko jednog časnika carske garde čiju je djecu poučavao hrvatskom jeziku. Preko ove veze Josip Škringer kao 40-godišnjak upoznaje svoju suprugu Austrijanku. Kratko nakon poroda kćeri, obitelj se nastanjuje u Zagrebu gdje otac Josip (kod fra Lucijana – Roman!) dobiva mjesto na Institutu za strane jezike. Terezija je kao jedinica odrasla u jako zaštićenom okružju. Dosta je čitala, učila strane jezike i vjerojatno završila gimnaziju. Prema vlastitom priznanju, nije bila posebno nadarena glazbenica, ali je svirala violinu. Kao devetnaestogodišnjakinju otac ju je htio udati za jednoga postarijega liječnika, što ona odbija i bježi u Genovu kako bi u katoličkoj školi usavršila talijanski (govorila je osim hrvatskoga još njemački, francuski i engleski).
Zbog nedostatka novca, Terezija se zaposli u jednom baru na genovskom kolodvoru. Vodio ga je Francesco, marljivi, štedljivi i, kasnije, uspješni švicarski hotelijer. Već 1915. neoženjeni par dobiva sina Pita (Pietro). Samo nekoliko dana prije talijanskog ulaska u rat na strani Saveznika, 23. svibnja 1915., Francesco je zajedno s austrougarskom državljankom Terezijom Škringer proglašen „personom non grata“ i u roku od 48 sati morao napustiti Italiju. Par se privremeno smjestio u hotelu Münsterhof u Zürichu, gdje Francesco radi kao konobar a Terezija poslužuje na točionici. U hotelu su dobili dvije odvojene sobe za stanovanje bez grijanja, jer züriški ćudoredni propisi sve do 1960-ih godina nisu dopuštali zajedničko stanovanje neoženjenom paru. Terezija je tu upoznala mladu studenticu Elsbeth (Elsa) Pfau (Krakov, 1896. – Zürich. 1967.), koja je kod nje dolazila redovito na ručak. Elsa je studirala pravo i nacionalnu ekonomiju, iz ekonomije postigla doktorat i postala uglednom novinarkom. Ova će veza biti jako važna u Terezijinu životu. Godine 1917. Terezija rodi drugoga sina po imenu Pepe (Giuseppe). Doskora neoženjeni par preuzimlje u Luganu upravu hotela Grütli. Terezija je u to dobila bila preopterećena kućnim poslovima i radom u hotelu.
Povratak u Zagreb
Rat je 1918. završio. Nestala je Austro- Ugarska Monarhija, Hrvatska je dio novonastale države, Kraljevstva SHS. Terezija pokušava uspostaviti kontakt s roditeljima. U proljeće 1919. dobiva brzojav iz Zagreba da joj je majka na samrti. Terezija želi vidjeti majku dok je još živa, Francesco ne dopušta da ide u Zagreb, unatoč njezinu obećanju da će se vratiti. U toj nevolji Terezija se, prema autoru, obrati roditeljima prijateljice Elze Pfau koju je netom prije toga upoznala u Zürichu i Francesco joj dopusti dvodnevni posjet. Terezija pak ne ostane u Zürichu, nego produži vlakom preko Buchsa i Graza za Zagreb. Majka je oboljela od španjolske gripe, a otac je sa 64 godine sav shrvan i tužan zbog ulaska Hrvatske u južnoslavensku državu. Nakon toliko godina bez kontakta, neuspjelog traganja preko policije i vraćanja pisama, imali su jedno drugome što ispripovijedati.
Prema autoru, najprije se ispovjedila majka kćeri jednom nevjerojatnom pričom, zapravo legendom. Prema toj legendi Terezija bi bila dijete cara Franje Josipa, začeto u dvorcu Mürstein, u Štajerskoj, dok je car tamo boravio u sezoni lova. Kad je car saznao da je djevojka trudna, poslao je njezinu ocu i svome konjušniku podosta dukata za bezbrižan život, a za nju je pronašao muža koji je u Beču poučavao plemićku djecu hrvatskom jeziku. Josip Škringer, muž-nadomjestak, dobio je mjesto profesora na djevojačkoj gimnaziji u Zagrebu. Mlađi sin Pepe je autoru pričao da je u arhivima u Schönbrunnu uspješno pronašao potvrđeno podrijetlo svoje majke. Dokument ipak nije posjedovao. Carsko podrijetlo ostaje spekulacijom. Kći je roditeljima povjerila da ima dva sina u dalekoj Švicarskoj. Autor pripominje da je Josip Škringer svojim vezama upisao Tereziju na Sveučilište u Zagrebu na studij njemačkoga i talijanskoga jezika. Terezija je, nakon majčine smrti studirala i brižno njegovala oca sve do njegove smrti.
Neprilike u Švicarskoj
Francescove sestre i cijela obitelj su se, nastavlja autor svoju priču, grozili nad neodgovornim Terezijinim ponašanjem, psovali ju i nazivali pogrdnim imenima. A i društvo je osuđivalo majku koja dvoje tako malene djece napusti i bezbrižno nestane. Francesco ju je nastojao pronaći preko Crvenog križa, ali se u to vrijeme uglavnom tražilo nestale vojnike, a za žene se nije imalo toliko vremena. Nitko nije znao bi li Francesco Tereziju primio natrag, nakon svega što se dogodilo. Starijega sina Pita prihvatila je Francescova sestra Eliese, a mlađega mlađa mu sestra Anna (autorova baka).
Godine 1920. Francesco, na kojega su spali svi radovi u hotelu, ženi 16 godina mlađu Elisabeth Sacher, imućnu Njemicu građanskoga podrijetla, koja je s roditeljima odrasla u Luganu. U ratnim godinama obiteljski imetak propada i obitelj osiromašuje. Elisabeth je govorila talijanski, bila radišna i inovativna žena tako da je zarada u hotelu naglo porasla. Godinu dana kasnije bračnom se paru rodi sin Egon, a njemu se pridruže Terezijini sinovi Pit i Pepe, koji su imali po tri majke: pored majke imali su maćehu i tetke Eliesu odnosno Annu. Elisabeth je, prenosi autor Pepeova sjećanja, bila stroga, djeca su morala raditi a da nikad nisu dobila čak ni spontanu pohvalu. U to se vrijeme Terezija počela javljati pismima i zanimati za sinove. Elisabeth se protivila bio kakvom kontaktu Francesca s „droljom“ Terezijom. Tvrdila je da se majčinski brine o pastorčadi, ali ih nije htjela posvojiti. Pit i Pepe nisudoduše znali za majčina pisma, ali su se u kući naslušali toliko negativnoga o njoj da se s 12 i 14 godina uopće nisu zanimali za ženu koja živi u „dalekoj Hrvatskoj“, „tamo gdje žive vampiri i Drakula.“
Terezijini sinovi, kojima materijalno nije ništa nedostajalo, bili su frustrirani prusko-vojničkom metodom maćehina odgoja. Osobito stariji Pit to nije podnosio te je, prema autoru, počeo prazniti džepove gostiju u hotelskoj garderobi. Kad je nastavio krasti i po gradu, maćeha je to pripisala „urođenoj lošoj osobini mladića s Balkana, sina ciganke“. Francesco ga je usprkos protivljenju tete Eliese smjestio u dom. Kad su u domu utvrdili da Elisabeth nije ni tjelesna a niti posvojna majka, uprava doma je inzistirala da se o tome obavijesti majku Tereziju u Zagrebu. Francesco je upravi doma predao Terezijinu adresu, a ova ju je samo obavijestila o tome da se Pit nalazi u domu.
Terezija je u šoku odmah uspostavila kontakt sa sinom, izrazila svoju majčinsku brigu za nj i svu odgovornost za nastali nered prebacila na njegova oca Francesca, zapisuje autor Fischer. Pit je odjedanput otkrio neku nejasnu toplinu žene iz Zagreba i počeo se s njome dopisivati. Godine 1931. obitelj kupuje vilu u predgrađu Lugana kako bi uživali mirne trenutke koje su si mogli priuštiti nakon intenzivnoga hotelskog posla. Kao šesnaestogodišnjaku Pitu je otac našao mjesto za zanatsku izobrazbu u jednoj tvornici strojeva na njemačkom govornom području Švicarske, što je Pita donekle povrijedilo, ali je to osjetio manjim zlom negoli suživot s maćehom, zaključuje autor.
Prvi posjet djeci
Prema autoru, Stepinac upoznaje Tereziju Škringer u Zagrebu kao student agronomije. Susreli su se u jednom pokretu protiv srpskih tlačitelja, tvrdi autor. Njihov je odnos bio sasvim korektan i ticao se isključivo projekta koji je inicirao neimenovani pokret (autor mu podmeće ustaško vodstvo koje se još nije tako zvalo). Nadbiskup Antun Bauer je 1930. godine imenovao Tereziju Škringer skrbnicom siromašnih i operativnom voditeljicom Caritasa u osnivanju, kako stoji u knjizi. Tereziju je ova plemenita zadaća potpuno ispunjala.
Autor tvrdi da su u Hrvatskoj vladali drakonski običaji prema ženama s izvanbračnom djecom: djeca bi im se oduzimala, a one same bile protjerivane! Stoga se Terezija Škringer povjerila samo svome ispovjedniku Alojziju Stepincu i pomoću njegovih savjeta mogla se nositi s ovim teretom. Tek ju je u njezinu majčinstvu poremetilo spomenuto pismo iz Švicarske s otpremanjem Pita u dom. Pisma koja je upućivala Pitu su nestala, podsjeća autor. Dok je Pit bio naučnik u blizini Züricha, Terezija ga je posjetila u svibnju 1933., zahvaljujući vezama i kontaktima prijateljice Else Pfau, koja se u međuvremenu udala i nosila ime Gasser-Pfau.
Elsi je uspjelo izboriti vizu za Tereziju. Nakon 1919. Terezija prvi put zagrli 18-godišnjega sina Pita. On je očekivao da će majka s njim govoriti talijanski kojim je pisala pisma, ali ona je govorila njemački. Pit joj je priopćio da je jako nezadovoljan feudalnim odnosom prema radnicima u Švicarskoj i da će nakon što izuči zanat napustiti zemlju. Idućih dana im se pridružuje 16-godišnji Pepe koji stiže vlakom iz Lugana. S njim se Terezija također dopisivala i on joj je odgovarao na pisma. Obojica sinova su posjedovala majčinu fotografiju i obojica su majku, sad uživo, doživjela puno starijom negoli na fotografiji.
Pepe je pripovijedao autoru kako su pisma iz Zagreba unosila nemir i svađu između Francesca i Elisabeth zbog njezine ljubomore, a da su njega ponajviše smetale majčine opomene da ne čini ništa loše, da bude marljiv, čestit i da uči moliti. Nakon nedjeljne mise, otišli su zajedno s gospođom Gasser-Pfau, kod koje je Terezija stanovala, na ručak na Züriško jezero. Pepe je prenoćio kod Pita. U ponedjeljak je Pit morao na posao, a Pepe se zbog školskih obveza vratio kući u Lugano.
Terezija je ovim susretom bila malo razočarana jer „nije bila prihvaćena kao majka nego kao stanovita teta“. Kod djece je nedostajalo oduševljenje pri osobnom upoznavanju vlastite majke, pripovijeda autor. Kao darove majka je svakom od njih donijela po molitvenik na njemačkom i latinskom te po jedan zlatni lančić oko vrata s „hrvatskim“ (!) križem, s preporukom „da je to simbol njihova stvarnoga podrijetla i da se nada da će doći dan kad će posjetiti Zagreb“.
Autorove ironične primjedbe na Terezijinu pobožnost kulminiraju u predstavljanju njezina svijeta spram svijeta njezine prijateljice Else Gasser-Pfau. Od 69. do 75. stranice autor Fischer daje oduška svojim predrasudama po kojima je gđa dr. Gasser-Pfau svjetska žena koja sluti nacističke i fašističke opasnosti sa sjevera i juga Švicarske, dok je pobožna Terezija zatočena u Stepinčevu misiju da tobože pokatoliči cijeli Balkan. Po autoru Terezija ne shvaća da je njezina žrtva pomaganja sirotinji smokvin list za ono što tek slijedi: ljudi druge rase su manje vrijedni! Ovdje se s pravom može postaviti pitanje autorove vjerodostojnosti jer je nemoguće da je 16-godišnji mladić Pepe pedesetak godina pamtio razgovor između Else i Terezije, a prema knjizi braća su s dozom dosade i s nekoliko koraka odmaka pratila žene. Pit se, kako tvrdi autor, upustio u vezu s nekom starijom ženom koja ga je koristila. Nikad dosta novca od te male plaćice koju je dobivao kao naučnik. Ponovno se odao starom poroku i počeo džepariti. Namjestili su mu zamku i javili ocu. Otac je došao u tvornicu, platio sve troškove da se sina ne unese u kazneni registar, ali nije uspio spriječiti prekidanje ugovora o naukovanju. I prije nego joj je to Pit javio pismom, Tereziju su lokalne vlasti obavijestile o ponašanju njezina 19-godišnjega sina. Švicarska je u to vrijeme imala metodu da male kriminalce ne kažnjava, ako su spremni napustiti zemlju. Pitu je to upravo odgovaralo i dobiva vizu za Urugvaj o čemu je obavijestio majku. Iako je imao lijepu zaradu prodajom osobnih i teretnih auta i traktora, 1946. napušta Urugvaj i odlazi u Brazil, u Sao Paulo.
Mlađi sin Pepe je manje osjećao maćehinu odbojnost i koristio je svoje talente. Kao dvadesetogodišnjak već je govorio talijanski, njemački, francuski, engleski i španjolski, kasnije će još svladati i portugalski. Završio je kuharski zanat. Zbog tjelesnih manjkavosti (visina, težina) koje su tada igrale važnu ulogu, nije primljen u vojsku i to ga je spasilo od regrutiranja u Drugome svjetskom ratu. Braća su međusobno bila u stalnom pismenom kontaktu.
Drugi posjet Švicarskoj
Terezija nakon povratka iz Graza više nije mogla raditi u Caritasu pa je dobila mjesto u Stepinčevu uredu (autor piše officium što znači dužnost, služba) gdje, prema autoru, ostaje do konca rata. U lipnju 1945. Pepe, koji je majci za svaki Božić pisao, dobiva pismo od majke, prvo javljanje nakon čestitke za Božić 1940. godine. Pismo je, prema autoru, iz Zagreba donio kurir Crvenoga križa i predao prijateljici gđi Gasser-Pfau u uredništvu Neue Zürcher Zeitunga. Pepe je odmah javio ocu i bratu da je majka živa i da želi doći u Švicarsku. Ne samo prijateljica Gasser- Pfau nego i Francesco i njegova sestra Eliese su se izjasnili u korist Terezijina dolaska na tri mjeseca, a stanovala bi kod Eliese u čijoj se kući zbog muža govorilo francuski.
Jugoslavenske vlasti su joj dale putovnicu zbog dvostruke uhidbe od Gestapoa i zalaganja za prognanike. U travnju 1946., nakon punih trinaest godina, stiže Terezija u Zürich. Gđa Gasser-Pfau, koja se ponovno izborila za vizu, na kolodvoru ju je jedva prepoznala. Tada 51-godišnja Terezija činila se, prema autorovu izvješću, manjom nego ranije, više mršavom nego vitkom, oronulog lica i blijeda, nemirna i plašljiva pogleda, s posve posijedjelom kosom ispod starog šešira. Odjeća je bila još iz predratnog doba i bila je kupovana za punačkije tijelo. Prtljaga se sastojala od maloga kufera i naprtnjače iz boljih dana.
Terezijina pojava odgovarala je u svakom slučaju klišeju žaljenja vrijednih izbjeglica onih dana. Gđa Gasser-Pfau ju je odvela svojoj kući. Terezija nije dopustila da joj kupuje novu robu, ali ju je gđa Gasser-Pfau uspjela nagovoriti da obuče neke dijelove njezine odjeće. Terezija je ostala tjedan dana kod prijateljice i ispripovijedala joj svoj život, svoje traume, požalila se zbog zapostavljanja sinova, te joj podastrla maminu priču (carsku legendu) o svom podrijetlu. Nakon tjedan dana Pepe je preuzeo malo oporavljenu majku i vlakom su se odvezli do tete Eliese i tetka Fernanda u jedno selo s protestantskom većinom blizu Biela. I sam je stanovao u blizini i radio kao trgovački putnik. Terezija se ugodno osjećala u kući s velikim vrtom, voćnjakom, kozama, kokošima i kunićima.
U svoje slobodne dane, Pepe bi poveo majku sa sobom da se s njom bolje upozna i da ona malo bolje upozna Švicarsku. Kad su se našli u katedrali u Lausannei, Terezija je, prema Pepeu, odjednom počela poluglasno pričati o svom životu, o usponima i padovima, o danima saslušanja u prostorijama Gestapoa u Grazu, o hladnom podu, o žarulji koja je gorila danonoćno, o žeđi koju je morala izdržati, podnosila je udarce u donji dio tijela, ipak nije bila silovana, a patila je od strahovite osamljenosti i bespomoćnosti.
Ovo joj je iskustvo tek pomoglo da shvati kako povjerenje i vjera u Boga mogu biti od pomoći. Ni prije ni kasnije nije u molitvi našla toliku utjehu, pripovijedala je Pepeu. Nakon Francesca nikad nije niti jednoga muškarca voljela, živjela je u okružju s nadbiskupom kao i on sam. Tek je u tom trenutku Pepe shvatio zbog čega mu je majka prije trinaest godina darovala molitvenik na latinskom i njemačkom. Kod posjeta dvorca Chillon sa starim zidinama, hladnim prostorijama, strmim stubama, tamnicama i vješalima za istinske ili tobožnje nitkove i heretike kao što je bio protestant François Bonivard, kojemu je Lord Byron posvetio besmrtne stihove i Delacroix narisao sliku na zidu okovanog uznika, Terezija se je, prema Pepeovu iskazu, nad ovim sukobima konfesija rasplakala i morala je napustiti dvorac. To ju je podsjetilo na Gestapoovu tamnicu u Grazu gdje joj je bilo preostalo samo čekati na smrt.
Nakon toga mu je Terezija ispričala da je ona, unatoč stanovitoj bojazni, bila spremna udati se za Francesca. On nije htio. Svjetovi iz kojih su potjecali bili su različiti. On je bio sin seljaka s malim gospodarstvom, prepreden i šarmantan, veoma marljiv, ali nestrpljiv i uvijek pogleda uperenog u svoju korist, nošen voljom da nikada više ne će gladovati i nikada više biti siromah. Za razliku od njega, ona je bila posve praktična, vrijedna, poduzetna, načitana, odrasla s jezicima i knjigama, bez glazbene nadarenosti, brzo se u hotelu osjećala iskorištavanom kao djevojka za sve, nevoljena, u tuđoj zemlji, bez obiteljske potpore, od Francescove majke i sestara prezirana kao „laka djevojka“, nije bila dobrodošla. U samoj Švicarskoj s dvoje djece nije imala nikakve šanse kao pridošla „drolja s dvoje derišta/kopiladi“. U toj dvojbi je kao nebeski znak došao brzojav iz Zagreba da je majka na umoru. Sina se dojmila ta priča te on shvati da mu je majka iznimna žena a on njezin sin, tvrdi autor.
Susret s Francescom i Elisabeth
Sljedeći tjedan su se uputili u Lugano gdje je Francesco imao hotel. Terezija nije htjela odsjesti u njegovu hotelu nego je otišla u neki drugi. Pepe se osjetio ojačan u svojoj nakani da će Tereziju, Francesca i Elisabeth dovesti na zajednički stol i uspostaviti pomirbu. Otišao je k ocu i maćehi, ispričao majčin život i doživio zanimanje oca i veličinu maćehe Elisabeth. Nju je rat potakao na duboko razmišljanje o životu i dolazi do spoznaje da je Bog sinonim za dušu, načelo, život, istinu i ljubav, kako zapisuje autor. Živjela je svoju vjeru dosljedno do u duboku starost i odbijala svaku terapiju, liječenje i tretman. Prema Tereziji je odbacila sve predrasude i pokaza empatiju, nastavlja autor. Sreli su se jednoga popodneva na jezeru uz kavu i kolač i zamolili Tereziju da im opiše situaciju u Jugoslaviji. Ona je bila žalosna da je propao san hrvatske neovisnosti i izrazila bojazan da će beogradski režim ugnjetavati narod i crkvu. Slaba utjeha je bila da je režim jednako neprijateljski bio raspoložen i prema pravoslavlju kao i prema Katoličkoj crkvi. Svu nadu polaže u Stepinca da ne će dopustiti odvajanje Katoličke crkve od Svete Stolice i njezino polaganje u ruke bezbožne države.
Dalje je pričala o nevjerojatnom siromaštvu, o razrušenim gradovima, o cvatućem crnom tržištu, o strahovitim zločinima nacista nad Židovima. Pričala je i odnosima u talijanskoj zoni. Nakon toga Terezija se osjetila umornom, te je zamolila da krenu svatko svojim putom. Rastanak je bio u granicama normalnoga. Pepe je osjetio kako je s njega pao teret. Roditelji su bili spremni zaboraviti i oprostiti jedno drugome. Na koncu je zaključio da su oboje njegovih roditelja bili žrtve vremena i svijeta u kojemu su bili rođeni.
Sljedeće jutro su sin i majka, na njezinu želju, posjetili katedralu u Solothurnu. U katedrali je bilo samo nekoliko ljudi. Jedan je svećenik molio časoslov. Terezijamu je pristupila i zamolila ga za ispovijed. Tom mu je prilikom prenijela svoju želju da bi rado imala audijenciju kod biskupa Franziscusa von Strenga. Predala mu je omotnicu u kojoj se nalazila preporuka nadbiskupa Stepinca. Biskup je zbilja došao u sakristiju i primio Tereziju. Ostali su u razgovoru oko sat vremena, tvrdi autor. Objasnila mu je što se zbiva u Hrvatskoj i pobudila njegovo suosjećanje. Zamolila ga je i za materijalnu pomoć jer crkva ostaje neuvjerljiva ako nudi samo molitvu.
Terezija Škringer želi napustiti Hrvatsku
Nakon tromjesečnog boravka u Švicarskoj Terezija se vraća u Zagreb. Započelo je suđenje Stepincu. Caritas je zabranjen. Ona je bez posla. Snalazi se dajući učenicima i studentima pomoćne satove iz stranih jezika. Onda dobiva pismo od sina Pita iz Brazila da se on ženi, a godinu kasnije dobiva i fotografiju s krštenja unuke. Pit nije bio zadovoljan poslom. Jedna je tvrtka sa sjedištem u Švicarskoj tražila direktora za podružnicu u Brazilu. Od novoga se direktora očekivalo da govori njemački i poznaje prilike u Brazilu. Terezija je imala putovnicu iz 1946., ali joj je nedostajala viza. Opet je to sredila gđa dr. Gasser-Pfau. Terezija je dobila vizu za kolovoz i rujan 1950. Na kolodvoru u Zürichu su je dočekala oba sina. Velika je to radost bila, tvrdi autor. Terezija je drhtala od uzbuđenja i jedva je smogla nešto izustiti. Pepe je rekao da je izgledala puno bolje nego 1946.
Terezija se požalila sinovima kako ništa nije ostalo od njezina rada, nastavlja autor. Njezino je djelo srušeno, a ako se netko toga i sjeti, drugi dobivaju lovorov vijenac. To je krunjenje koje se, na žalost, jednoj ženi ne dodjeljuje. Njezin uspjeh se zaboravio, njezine vrijednosti i ideali nestali, njezin zaštitnik Stepinac obeščašćen i utamničen, a njezin posao izgubio svoj smisao. Počela se igrati mišlju da bi svoj preostali dio života mogla provesti u Brazilu. Pit je bio protiv toga. U Švicarskoj nije htjela živjeti jer su sjećanja na prošlost bila prejaka i povezana sa strahom. U Brazilu nije htjela živjeti na sinovljev teret. Opet se uzdala u Katoličku crkvu koja je tolikima omogućila put u Brazil.
Koncem rujna vraća se u Zagreb i moli Franju Šepera za pomoć pri iseljavanju u Brazil. Tamo živi velika kolonija Hrvata kojoj treba svakodnevna pomoć. Režim joj je dopustio da posjeti Stepinca u kućnom pritvoru. Uspjela se sastati sa Stepincom i zamoliti ga da joj pomogne iseliti se u Brazil, ali po mogućnosti s potporom Vatikana u biskupiju Sao Paulo. Stepinac je odmah napisao pisma i dao ih joj u ruke, tvrdi autor. Saopaulski nadbiskup Carlos Carmelo će se pobrinuti za nju, priopćio joj je nekoliko tjedana kasnije Franjo Šeper. On se raduje njezinom dolasku. To je bilo u rujnu 1951., točno godinu nakon njezina posjeta Švicarskoj.
Uhićenje, prisila na suradnju i odlazak u Brazil
Za odlazak u Brazil trebalo je kod veleposlanstva u Beogradu zatražiti vizu. Opasnost se pak krila u tome što je samo jednostavan upit kod Titova režima mogao ugroziti Tereziju i optužiti kao pristalicu bivše države ili kao suradnicu optuženoga Stepinca, objašnjava autor. S putovnicom je doduše mogla napustiti zemlju, ali joj je trebala viza za Švicarsku. Plan je skovala prijateljica Gasser-Pfau. Ona je Tereziji savjetovala da tek u Švicarskoj zatraži vizu za Brazil i da se pri tom izravno obrati apostolskom nunciju u Bernu. Zahtjev je sa švicarske strane doista postavljen i odobren od 1. siječnja 1952. No, i sam ovaj postupak je s nekog propustljivog mjesta stigao do jugoslavenske tajne službe.
Sredinom prosinca 1951. Terezija je uhićena i više dana ispitivana, njezina cijela prošlost je rasvijetljena i naravski povezana sa Stepinčevim „zločinima“, kako tvrdi autor. Za nju je to bilo istodobno prokletstvo i blagoslov. Proces protiv nje kao osobe koju je progonio Gestapo sigurno bi u tom trenutku štetio Titovu pokušaju „rješenja Stepinčeva slučaja“. S druge pak strane Terezija ostaje taocem sustava. Pod šibom prijetećeg progona, ali s nadom uzmicanja pred režimskim šikaniranjima, upustila se u nepoštene poslove čiji opseg i sadržaj nikad nikome nije otkrila, kako tvrdi autor. Vjerojatno se radilo o pronalaženju iznesenoga novca, vrijednosnih papira i drugih dobara u Švicarsku, što je ucjenama i prisilom valjalo vratiti natrag. Autor Fischer ovdje ne spominje zadatak špijuniranja proturežimskih izbjeglica u Švicarskoj što je za komunistički režim bila primarna djelatnost. Tereziji Škringer je uglavnom dopušteno da može napustiti Jugoslaviju. Fischerovo stajalište da je Terezija i svome sinu prešutjela ovaj nečasni posao izvire tobože iz njegova prisnoga odnosa prema Pepeu, kojemu on i zahvaljuje ovu priču s majkom Škringer. Bez prijateljstva s Elsom Gasser-Pfau i njezina ugleda i poznanstava, po svoj prilici ne bi bio moguć odlazak u Brazil.
Natezanje između Rima i Berna potrajalo je. Intervenirao je tadašnji švicarski ministar unutarnjih poslova Philipp Etter, koji je bio katolik. Je li Terezija izravno došla do njega, ne zna se, ali je to posve moguće, uzme li se u obzir njezinu ustrajnost. Dva tjedna nakon isteka švicarske vize Terezija je sredinom ožujka 1952. odletjela preka Atlantika u Brazil, a da pri tom nikome nije nanijela zlo prema zapovijedi jugoslavenske tajne službe.
Terezija Škringer nije znala da je i sama pod pratnjom švicarske policije za strance. Ona je, kako se čini, prema jednom kratkom pismu fribourške policije od 14. veljače 1952. pisala anonimna pisma protiv Friedricha Kaestlia, koji je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata vršio dužnost švicarskoga konzula odnosno generalnoga konzula u Zagrebu. U tom ju pismu policija naziva „suspektnom i intrigantnom osobom“. Pismo je pohranjeno u dossieru Terezija Skringer, Bundesarchiv Bern.
Dugi jugoslavenski prsti
Terezija je sretno doputovala u Sao Paulo gdje ju je u audijenciju primio i nadbiskup Carlos Carmelo. Smještena je u ured (officium, stoji kod Fischera) dijeceze gdje je susrela hrvatskog svećenika Marka koji je već ranije pobjegao iz Hrvatske (na jednom mjestu stoji 1939., a na drugom 1944. godine). Odmah je napisala pismo Stepincu u kojemu mu zahvaljuje na svemu. Kad je čula da je papa Pio XII. Stepinca 29. 11. 1952. imenovao kardinalom, ponovno mu se javila i čestitala. Pisma kardinal vjerojatno nije nikada ni vidio, kako i sam autor primjećuje. Vidjeli su ih i zadržali oni koji su tragali za njom.
Beograd je bio uznemiren zbog Terezijina nevraćanja u Zagreb i zapovjedio je svome konzulu Drakuliću u Zürichu da ju vrati natrag. Dva mjeseca nakon posljednjega pisma kardinalu Stepincu, brazilske su vlasti suspendirale njezinu vizu iz Vatikana na pritužbu iz Jugoslavije i ona je morala barem privremeno napustiti zemlju. Zatraženo je da vizu legalizira u Beogradu, budući da je tamo tužena zbog teške povrjede zakona. Istodobno joj je jugoslavenska ambasada u Sao Paulu zapovjedila da ona mora izvršiti zadane joj obveze u Švicarskoj i prijaviti se konzulu Drakuliću.
Nastala je velika pometnja. Terezija je čula za brutalnosti UDB-e i znala da ne će imati mira u Brazilu ako ne sredi stvar s Beogradom. Mlađi joj je sin platio put u Švicarsku u kolovozu 1953., a stanovala je kod prijateljice Gasser-Pfau. Prijavila se kod konzula Drakulića i počela se brinuti o „nalogu“ koji je preuzela i čiji opseg i sadržaj još uvijek leži u tajnosti, primjećuje autor. Koliko je Beogradu bilo stalo do nje svjedoči i činjenica da je poslao posebnoga službenika koji je nadzirao Drakulića u predmetu Škringer. Fischer je našao dokument Kantonalne policije Zürich od 29. rujna 1953. (E4320B#1990/266#6697*, Skringer Theresa, 1895, 1950 – 1954, Aktenzeichen C.16-06796 P) u kojem je zapisana pritužba Marine Ruzio, rođene Šaban, rođ. 15. 4. 1920. u Lepoglavi od roditelja Josipa i Ladislave Kukuljević, rastavljene od Joke Ruzio, 2 djece, sa stanom u Brunaustrasse 41, Zürich 2:
„Prije oko 3 tjedna posjetila me je izvjesna gospođa Škringer i predstavila se kao prijateljica moje majke, svekra i svekrve. Pričala mi je o prijateljstvima s bivšim ministrom Zellwegerom, bivšim Bundesratom (članom sedmočlane Vlade) Etterom i kardinalom Stepincom. Na početku nisam imala povoda sumnjati u gospođu s oko 60 godina koja mi se činila imućnom i koja navodno stanuje u Brazilu. Ona je trenutno u Švicarskoj na dopustu. Kad sam joj kazala da sam se 7. 5. 1953. službeno rastavila od muža, pokazala se zgroženom. Predložila mi je da pođem s njom u Brazil pri čemu će mi ona pomoći i da će mi tamo biti fantastično.
Otprilike tjedan dana kasnije ponovno se pojavila gđa Škringer kod mene i ispričala mi da je bila u Ženevi. Na moje veliko čuđenje predložila mi je da se vratim natrag u Jugoslaviju. U Jugoslaviji ću dobiti oduzeti imetak svojih roditelja natrag. Tamo će mi biti dobro. Ispričala mi je da je moj brat počinio samoubojstvo u Jugoslaviji. Zabezeknulo me to jer je bilo općepoznato da je ubijen.
Na 20. 09. 1953. nedjeljom popodne iznenada me posjećuje jugoslavenski konzul, a kasnije sam doznala da se zove Drakulić. Pričao mi je da je od ovdašnje policije saznao da sam ja bez papira. Tijekom njegova gotovo jednosatnog posjeta Drakulić me pokušao uvjeriti da zatražim jugoslavensku putovnicu. Onda bih imala mogućnost povratiti se u Jugoslaviju, ali mogla bih i ovdje dalje živjeti. Ako bih se ponovno vratila u Jugoslaviju, imala bih mogućnost dobiti natrag zemlju koja je oduzeta mojim roditeljima. Ali ja sam vrlo dobro znala da to nije bilo moguće. Dala sam mu na znanje da ja ne želim povratak u Jugoslaviju i da ne polažem nikakvu vrijednost na dobivanje jugoslavenske putovnice.
Sljedeći dan dobivam telefonski poziv od gđe Škringer. Moram priznati da me je gđa Škrinker već pri prvom posjetu pitala bih li mogla udomiti dobru prijateljicu svoje majke na nekoliko dana. To bi bila izvjesna gđa Novaković iz Jugoslavije koja je na nekoliko dana boravila u Švicarskoj. Odgovorila sam potvrdno pod pretpostavkom da su točni podatci gđe Škringer. Odmah sam pismeno izvijestila svoju majku o tome. Gđa Škringer mi je još predložila da ju pratim u St. Gallen gdje ona želi kupiti rupčiće za Brazil. Djecu mogu ostaviti kod gđe Novaković. U međuvremenu sam dobila odgovor od svoje majke koja me moli na svaki mogući način da budem jako oprezna. Gđa Škringer nije njezina prijateljica. Ona je obaviještena da je gđa Škringer sasvim opasna žena. Ona je u Jugoslaviji špijunirala za tri konzulata i ljude nepravedno ocrnjivala. Nakon ovoga pisma nazvala me, kako već spomenuh, gđa Škringer. Istodobno je kod mene boravila moja rodica iz St. Gallena. Pod ovim uvjetima nisam htjela gđu Novaković primiti u svoj stan i rekla sam gđi Škringer da je kod mene u posjetu moja rodica.
U ponedjeljak oko 20.00 sati sam dobila telefonski poziv od Drakulića koji me je htio posjetiti. Odbila sam. Sljedećeg dana navečer dođe k meni iznenada Drakulić u pratnji nekoga nepoznatoga [muškarca] oko 19.00 sati. Na moje iznenađenje reče mi Drakulić da je čuo da se kod mene nalazi jedna zgodna žena. S gnušanjem sam obojici dopustila da uđu i pitala ih što oni zapravo hoće. Odgovorili su mi da se njih dvojica s nama dvjema lijepim ženama žele malo zabaviti. Da ih izvučem iz kuće, dopustili smo im da nas izvedu na večeru. Moja rodica je svakako trebala ići natrag u St. Gallen. Želim još pripomenuti da se nepoznati Drakulićev pratitelj razbacivao s novcem i izvlačio pregršt novčanica iz novčanika. Smjestio je se u hotelu Elite. Konačno smo krenuli učetvoro u restoran zum Roten Gatter. Prije ponoći je netko došao po moju rodicu. Mene je Drakulić taksijem vratio doma. Nepoznati njegov pratitelj je izišao iz taksija kod hotela Elite. Slijedeći dan sam dobila poziv od nepoznatoga koji je htio doći k meni. Odbila sam ga. Dan kasnije telefonirao mi je taj čovjek ponovno. Pošto sam ga ponovno odbila, rekao mi je da sam neprijateljica. To će moji ljudi u Jugoslaviji osjetiti. Otada nisam ni od gospode niti od gđe Škringer nešto čula. Škringer je prema mom znanju stanovala kod obitelji Gasser-Pfau u Rüschlikonu.
Pročitala i potvrđuje
Marina Ruzio.
Autor Fischer misli da je spremnost gospođe Škringer na ovu nečasnu suradnju njoj omogućila da se oslobodi jugoslavenskoga ropstva i napusti zemlju. Škringer se jako sramila svoga postupka, zapisuje autor. No, nije imala drugoga izbora, jer joj je Beograd prijetio sudskim procesom kojeg se ona strašno bojala. Budući da je u sve bila upućena i švicarska policija za strance, Drakulić se pomalo bojao za svoj položaj u Švicarskoj. Nepoznati koji je nadzirao slučaj, tražio je da se Tereziju Škringer vrati u Jugoslaviju. Onda je Elsa Gasser-Pfau uskočila u slučaj, kupila tada kultni strojopis Hermes Baby i darovala nepoznatom nadzorniku. Bio je sretan. Terezija je odmah dobila valjanu vizu za odlazak u Brazil.
Život u Brazilu i vijesti o smrtima dragih osoba
Terezija Škringer se vraća u Brazil i pomaže u pripremama za otvaranje Caritasa. Njezin sin Pit i njegova obitelj s četiri curice se ne viđaju često s majkom/ bakom Terezijom. Kad je Pit dobio mjesto voditelja proizvodnje u jednoj tvrtki izvan Sao Paula, čija je središnjica bila u Linzu u Austriji, pozvao je majku da joj pokaže tvornicu. Pit je majku upoznavao sa zaposlenim Austrijancima koji su se s Terezijom pozdravljali, izvješćuje autor. Odjednom se Terezija počela tužiti na glavobolju, teško disanje i mučninu. Pit je naručio taksi koji je mater odvezao u stan. Kasnije mu je majka pripovijedala da je tu susrela čovjeka koji ju je u Grazu maltretirao, prilikom ispitivanja tukao konopom kad bi zbog slabosti tiho odgovarala na pitanja. On ju je gazio nogama i vukao za kosu da se podigne. Katkad su je morali nositi u ćeliju. Terezija nije mogla shvatiti niti podnijeti da je njezin sin upao u to štakorsko gnijezdo. Pit se teško s tim nosio te je napisao pismo upravi u Linz. Otada počinje njegovo diskretno šikaniranje u tvornici, tvrdi autor.
Brazilska Biskupska konferencija otvara 1956. Caritas i 61-godišnja Terezija Škringer je mali dio te organizacije. Nadbiskup ju je pozdravio kao pionirku iz Europe. No, ona je patila. Jednosatni posjet tvornici u kojoj je Pit radio duboko ju je potresao. Bila je uvjerena da se po Brazilu kreću mutne spodobe. Više nije mogla nikome vjerovati, tvrdi autor. Izbjegli protivnici nacizma i fašizma držali su Tereziju dijelom klerikalno-fašističkoga sustava, a nacistički i fašistički veterani otpadničkom izdajnicom. S ovim ljudima cijela jezovita prošlost nije prolazila, nego je još uvijek bila sadašnjost. Terezija je bila užasno pogođena i zbunjena, zaključuje autor.
Iz Lugana stiže vijest da je 21. svibnja 1958. umro Francesco. Na sprovodu se okupila društvena, gospodarska i politička elita. Župnik je obavio pogrebne obrede s misom zadušnicom bez ikakvih problema, premda Francesco nije bio redoviti posjetitelj crkve. Pepe i Egon su organizirali sprovod. Pit i Terezija su taj dan žalosti proveli zajedno u Brazilu. Nisu imali novca za putne troškove, kako zapisuje autor. Bio je to trenutak ispita savjesti za oboje. Pit se kod oca osjećao zapušteno poput kukavičjeg djeteta. Terezija nije kod njega našla zavičaj, zaštitu, nego samo rad, iskorištavanje, osornost. Pit je nešto kasnije otišao raditi u Buenos Aires i nadao se da će mu bogati dio očevine osigurati obitelj. Pošto Francesco svoje sinove Pita i Pepea nije legalizirao, sve je naslijedio zakoniti sin Egon. On nije htio ni čuti za neki dogovor s polubraćom, pošto su oni kao „derišta/kopilad Hrvatice“ godinama živjela na račun njegovih roditelja. Trgovac Pepe je uspio postati poprilično imućnim. Materijalno mu nije bilo toliko stalo do naslijeđa, ali se borio za Pitovu obitelj.
Smrt pape Pia XII. (9. listopada 1958.) Tereziju je jako potresla jer je on bio moćni zaštitnik kardinala Stepinca, tvrdi autor. Godinu dana kasnije (1959.) Tereziju stiže vijest da je njezin sin Pit ubijen u Buenos Airesu. Policija je obećala da će sve poduzeti da se događaj razjasni. Na obećanju je i ostalo. Brat Pepe je sumnjao da je Pit žrtva Mossada. Na opće čuđenje sam autor Fischer ne optužuje Vatikan za ubojstvo Pita, nego ustaše koje su Pita držale špijunom. Nejasno ostaje – čijim.
Godine 1960., 10. veljače, umire kardinal Stepinac. Tereziju je ovaj nenadoknadivi gubitak jako rastužio. Ne samo u Vatikanu nego i u Sao Paulu slavila se misa zadušnica za Stepinca. Nadbiskup Carlos Carmelo je omogućio Tereziji da namještenicima Caritasa ispriča zaslugekardinala Stepinca za osnivanje hrvatskoga Caritasa. Terezija se prema svjedočenju njezina sina Pepea jako zauzimala za predratne, ratne i poratne hrvatske izbjeglice u Brazilu. Premda je imala više administrativnu negoli operativnu ulogu u Caritasu, Terezija je pomagala gdjegod je stigla i, poučena velikim životnim iskustvom, nije se upuštala u diskusije.
Posljednje godine
U kolovozu 1960. Pepe putuje u Brazil u posjet majci. Pitovoj udovici i djeci je, kao bogat čovjek, ostavio poprilično novca za život. Majku Tereziju je uzeo sa sobom u Švicarsku, koja je sada bila brazilska državljanka. U hotelskoj sobi u Lausannei Terezija je počela jako patiti od grizodušja zbog propusta u svezi s djecom, zapisuje autor. Pepe je s njom provodio svaki slobodni trenutak i išao na izlete. Onda je stiglo pismo iz Brazila sa slikama Pitove siročadi. Terezija shvaća da za njih mora živjeti, tvrdi autor. I na Pepea je utjecala da se prihvati bratove obitelji i dječicu podigne na noge. U njemu je, prema vlastitom priznanju, mater probudila „hrvatsku dušu“!
Terezija se nakon prekrasnih i prisnih mjeseci provedenih sa sinom pred Božić 1960. vraća u Brazil. O njoj se nije više ništa čulo, dok njemački tjednik Der Spiegel nije 12. 2. 1964. objavio vijest kako su ljudi identificirali Hitlerova tajnika Martina Bormanna: „Mnogi su tvrdili da su ga vidjeli: Španjolac Angel Alcazar de Velasco u Ekvadoru, Nijemac Eberhard Stern u talijanskom samostanu San Antonio, Argentinac Mayer L. Gleizer ispod vrha Tronador-Brda u Andama, Jugoslavenka Terezija Škringer u Sao Paolu kako iskače iz autobusa“.
Godine 1965. Terezija je imala 70 godina. Nije bila sasvim bez sredstava, ali bez mirovine. Živjela je s unukama u stanu crkvene općine i brinula se o kućanstvu, dok je nevjesta Ana radila u Caritasu. Godine 1966. Terezija ponovno dolazi na odmor u Švicarsku i posjećuje svoju oboljelu prijateljicu Elsu Gasser-Pfau. Pošto se u to vrijeme već raširila vijest o grozotama koje je počinio ustaški režim, kako tvrdi autor, u Else su se pojavile dvojbe, nije li joj prijateljica za koju je toliko dobra učinila sve to prešućivala. Terezija je na to odgovorila: „Činila sam što sam mogla i time sam i svoj vlastiti život dovela u opasnost. Gestapo me nije ubio samo zahvaljujući Stepinčevoj intervenciji i uvjerena sam da je i on sve poduzeo što je mogao protiv ovoga bezumlja.“ To je bio posljednji susret prijateljica. Elsa je umrla 1967. godine.
Nakon Titove smrti Terezija se počela nositi s mišlju da s 85 godina još jedanput posjeti Zagreb. Sin Pepe je to spriječio, kako tvrdi autor, zbog sve većih napetosti u državi. Terezija je tobože osjetila u Sao Paulu da su se iseljenici polako počeli buditi i propitivati prošlost. Godine 1984. Pepe dovodi svoju majku u Švicarsku u starački dom Sottoceneri. Terezija tu umire 1986. i pokapaju je na mjesnom groblju. U međuvremenu je grob po švicarskim propisima uklonjen. Na istom groblju je pokopan sin Pepe 2011. godine. Pepe je kao neženja upravljao svojim imetkom tako da je formalno oženio nevjestu Anu i posvojio djecu, a većim dijelom godine boravio je u Brazilu i cijeloj bratovoj obitelji pomogao da vodi normalan život. Jedna Pitova unuka, Benita, 1991. je došla na studij slavistike u Fribourg (ruski i hrvatski) kako bi mogla istraživati prabakine tragove. U Ženevi se udala za Portugalca te s njim i dvoje djece posjetila dalmatinsku obalu u slobodnoj zemlji Hrvatskoj.
Za kraj ovog prikaza nudim čitateljima završnu rečenicu kojom autor kaže sve o sebi i o intenciji pisanja knjige: „Prestrašen fašistoidnim izrekama i gestama hrvatskih športaša na Olimpijadi u Brazilu, osjetio sam to kao priznanje svom radu. Hoće li se ovo ikada okončati?“
Tereziju Škringer prisvajaju pojedine feminističke i protucrkvene udruge kao dobru dušu koju su klerici iskorištavali. Poznata berlinska profesorica povijesti Ute Frevert ju, kako se čini, spominje u svojoj Povijesti žena kao ženu između fašizma i ljubavi prema bližnjemu. Pošto njezin životopis nije historiografski provjeren, ne posvećuje joj posebno poglavlje.
P.s. U Državnom arhivu kantona Züricha htio sam provjeriti u knjizi spomenute optužbe. Na žalost, to moram prepustiti nekome drugome jer ja ne ću doživjeti vrijeme isteka 80-godišnjega trajanja zaštite: „Falls entsprechende Dossiers zu Terezija Skringer oder Elsa Gasser-Pfau im Staatsarchiv vorhanden wären, würden diese gemäss geltendem Archivgesetz erst nach Ablauf einer Schutzfrist von 80 Jahren nach Dossierschluss frei zugänglich.
Staatsarchiv des Kantons Zürich“
Tihomir Nuić
Politički zatvorenik, br. 278, siječanj/veljača/ožujak 2019.
