By U svojoj knjizi Kratka povijest sjene (München, 1999.) Victor I. Stoichita upućuje na legendu koju je zabilježio Plinije Athenagora, kasnije i drugi autori. Zaljubljenu djevojku napušta u njezinoj kući ljubavnik.
Ona od njegove sjene hitro napravi sliku s nevjerojatnom sličnošću ljubljene osobe. To je metafizika slike, nastavlja autor, čiji je izvor u prekinutoj ljubavnoj svezi, u razdvajanju, u udaljavanju modela, iz čega nastaje supstitucijski karakter prikaza.
U knjizi Postanka 1,27 stoji ova rečenica: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih“. U knjizi Izlaska 20,4 stoji: „Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike onoga što je gore na nebu ili dolje na zemlji ili u vodama pod zemljom.“ U Ponovljenom Zakonu 5,8 stoji isto. Prema Bibliji Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, ali zabranjuje oslikavati kako sebe tako i svoja stvorenja. Monoteizam se boji višebožnog idolopoklonstva čiji je izraz višeznačno oslikavanje. Bizantski ikonoklazam u VIII. i IX. stoljeću opravdava se Biblijom. Papa Grgur Veliki oko 600. godine suprotstavlja se zabrani slika i odvraća od njihova prevelika čašćenja, ali podcrtava odgojnu korist slika. Slično mišljenje zagovara i Frankfurtski koncil 794. Tek na prijelazu XII. u XIII. stoljeće Katolička crkva bezuvjetno prihvaća slike. U XVI. stoljeću protjeruju reformatori Calvin i Zwingli slike iz crkava i religiozne prakse te se tako zamjere današnjim kunsthistoričarima.
Katolička Crkva je svojom srednjovjekovnom ilustriranom Biblijom „Biblia Pauperum“ definitivno legitimirala pedagošku potku ikonografije. Ni zamisliti ne možemo kulturno siromaštvo naše civilizacije od Giotta preko Michelangela, Leonarda i Tiziana do Picassa, da Katolička crkva kojim slučajem nije mudro i dalekovidno dopustila sliku. Danas sveprisutni „selfiji“, kao osvajači svoga ja, postali bi jednim problemom više. Sama Biblija, kao pisani dokument, puna je, međutim, slikovitih simbola, znakova, metafora, anegdota. Naprijed navedeni citati iz Biblije se, dakle, ne mogu odnositi na pisane tekstove u kojima je dopušteno služiti se slikama.
Slike žele zaustaviti prolaznost. One su akt koji dokumentira naš osjećaj o prebrzoj prolaznosti i naš strah o nepovratnosti trenutka. Slike produljuju trenutak, hvataju slučaj i ublažavaju našu slutnju da smo možda nešto sasvim neobično propustili. U njima počiva nekoliko trenutaka mirnoga svijeta. Slike pak pokazuju na zoran način nešto što one same nisu. One nisu objekti nego događaji, predikati koje subjekt svojom specifičnom kompetencijom zapažanja motri i tumači. One nadomiještaju riječi. Ali slike postoje i u književnosti.
Jezik i slika o čovjeku
Kroz dugu ljudsku povijest mijenjale su se slike o čovjeku, o njegovu biću i njegovu položaju u svijetu, kao i slike o svemiru. Čovjek je težio promjeni nezadovoljavajućih žvotnih prilika i oslobođenju od postojeće slike svijeta. Temelj toj promjeni dao je jezik kojim se moglo stvarati nove slike svijeta. Već su se jonski prirodni filozofi (predsokratici) oslobodili ovisnosti mitološkog svijeta bogova i odvažili na samostalno promišljanje prirodnih pojava, a da se pritom nisu pozivali na nadnaravne sile i bića.
U tome prijelaznom vremenu koje je iznjedrilo duhovno-religiozne, materijalističke i cjelovite vizije, nastali su europska filozofija i znanost. Trojica velikih klasičnih grčkih mslilaca Sokrat, Platon i Aristotel posvetili su se nutarnjoj prirodi čovjeka i njegovu životu u društvu te su utemeljili etičko-idealističku tradiciju filozofije. Treći korak na putu prema modernoj zapadnjačkoj slici svijeta čini kršćanstvo s naglašenim monoteizmom. Duhovno dobiva primat nad materijalnim i iz grčkih i židovskih duhovnih stremljenja nastaje koncept kršćanske duše. Pojavom renesanse u XV. stoljeću nastaje prirodnoznanstvena slika svijeta koja do danas dominira zapadnim svijetom. Astronomsko nebo nadomiješta predodžbu o rajskom nebu, duh gubi primat nad materijom. Upravo u to vrijeme pojavljuje se Giovanni Pico della Mirandola sa svojim govorom „O dostojanstvu čovjeka“ u kojem postavlja pitanje o čovjekovu biću i njegovu položaju u svijetu, ističući slobodnu volju kao karakteristično obilježje čovjeka. Ovaj govor je među suvremenicima naišao na veoma pozitivan odjek i potakao ih na promišljanje.
Koliko god Srednji vijek bio prijeporan sa svojom dualističkom kozmologijom, na kršćanskoj podlozi nastaje „ius naturale“ čiji je rezultat osposobljavanje prirodnog razuma da razlikuje pravo od nepravde. Nastaju pravna načela koja vrijede bez obzira na volju moćnika i religioznih autoriteta. Kršćanstvo je tako čovjeku omogućilo razlikovati između Boga i cara kojega je desakraliziralo, između religije i države te dugoročno osigurati ljudska prava. Crkva prva osniva sveučilišta kao akademske znanstvene i istraživačke prostore. Hans Hattenhauer, profesor u Kielu, drži srednjovjekovnu crkvu „majstoricom svjetovnog prava“, a Larry Siedenton, profesor u Oxfordu, pripisuje kršćansvu „izum individua“, što pojedine liberale ne raduje osobito. Ideja o jednakosti ljudi, koja potječe iz vjere o jednakosti ljudskih duša, često se pripisuje prosvjetiteljstvu. Ali prosvjetiteljstvo nije palo s neba. Sekularna i slobodarska država je izrasla na humusu kršćanstvom oplemenjene civilizacije, a prosvjetiteljstvo je zreli plod ovog razvoja. Ono je bilo razložan prosvjed protiv netolerantnog i represivnog saveza države i Crkve, a Crkva se je, nakon žestokih okršaja, u konačnici pomirila s novim oblikom države i društva, nastalima zaslugom prosvjetiteljstva. Sekularna i slobodarska država je nastala iz napete suprotnosti između svjetovne moći i Crkve kao ustanove koja propovijeda vječno spasenje. Koliko je ta odvojenost važna za ljudski rod, pokazuju nam bolni primjeri iz XX. stoljeća u kojemu su država i politika preuzele crkvenu ulogu i sebe samoproglasili nositeljima spasonosnog obećanja. Obožavanje države dovelo je do apsolutnog totalitarizma, a čovjeka do gubitka ljudskih prava i sloboda.
Neujednačenost slike o čovjeku
Jednu od optimističnijih slika o čovjeku ponudio je bretonski redovnik i asket Pelagije (4. st. p. Krista) koji je zbog svog uvjerenja o nepostojanju istočnoga grijeha od strane Rimokatoličke crkve bio proglašen heretikom. On je tvrdio da čovjek raspolaže sredstvima pomoću kojih se može sam spasiti. Čovjek se može bez Božje milosti popraviti. Pelagije je smatrao apsurdnim da se Adamovim padom opterećuje cjelokupni ljudski rod.
Slično stajalište je zastupao Francis Bacon (16. st.) koji je u znanosti vidio sredstvo kojim se čovjek sam može osloboditi od materije i očistiti od posljedica Adamova pada. Cilj znanosti i filozofije je, naime, unaprijediti tehnički napredak i opskrbiti ljudski život novim pronalascima u medicini, poljodjelstvu i na drugim područjima. Tehnički pronalasci najavljuju novo vrijeme koje će biti lišeno većine patnji koje zasjenjuju njegovu epohu.
Za razliku od tih pozitivnih postulata, Splićanin Marko Marulić je bio duboko uvjeren u bitnu grješnost čovjeka (“međutim, kako smo se rodili od pokvarena korijena…”) poput sv. Augustina i Blaisea Pascala, te je predlagao obnovu koja se sastoji u povratku na iskonske kršćanske vrjednote. Marin Držić, koji je ponajprije gledao svijet onakvim kakav jest, vođen koristoljubivošću i opterećen svim mogućim ludostima, dvoji nad čovjekovom prirodom i naglašava razlike da postoji „čovjek nahvao (i) čovjek nazbilj“. Čovjek nema samo dar vida nego i pogleda. On vidi ono što odgovara njegovom pogledu. Svaki čovjek vidi ponaprije svoj svijet koji se slaže ili protivi njegovim uvjerenjima, njegovim svjetonazorima, njegovoj logici. To je ispravno dokle god nije apsolutno, irevirzibilno, dok ostaje u okvirima ljudskog razuma, dokle god ga se ne pretvara u nestvarne idole ili omražene ništarije.
Suvremena slika o čovjeku kao homo oeconomicusu
Prosvijećeni čovjek je čovjek razuma. On je proračunat, a njegova racionalnost oštra poput noža kad mora odvagnuti i kalkulirati da treba samo ono učiniti što mu donosi korist. U svojim modelima homo oeconomicus poznaje i priznaje samo egoizam kao ideju vodilju. Profesor ekonomije, emeritus, Hans Christoph Binswanger, djelomice odrastao u Dalmaciji, naziva svoje kolege ekonome, ne bez razloga, „zajednicom vjernika“. Ekonomska znanost počiva na premisama koje se mogu pretpostavljatiali se ne mogu obrazložiti. Binswanger uvodi u svoja ekonomska razmišljanja pojam beskonačnosti i time se približava teologiji. Čovjek nije prema njemu stvorio život, ali je stvorio novac iz ništa. Ako se gomila novca može protezati u beskonačnost i k tome još čovjekove potrebe, kao što je težnja za dobiti, rastu u nedogled, a zemaljski resursi na zemlji ograničeni, ne mora li ova konstelacija nužno voditi u kolaps? Ne radi li tako čovjek na svojoj vlastitoj propasti? Ne bi li izvorna ekonomija trebala čovjeka podsjetiti na njegovu oholost i opasnost? Rast traži daljnji rast, a rast nije isto što i razvoj.
Profesorica ekonomije iz Chicaga, Deirdre McCloskey, tvrdi da bogatstvo zapadnog svijeta počiva na građanskim krjepostima. Ona tvrdi da suvremena ekonomija počiva isključivo na razboritosti. Mlade se na školama uči da je pohlepa dobra. Ako postoji poticaj za dobru zaradu, onda to valja slijediti jer je to dobro za cjelokupno gospodarstvo. A pohlepa je izolirana razboritost. Krjeposti su poroci ako su bez povezanosti s drugim krjepostima. Izolirana ljubav je požuda, izolirana jakost je bijes. Stoga McCloskey pledira za humanu ekonomiju u kojoj će se krjeposti uvažavati. Iako kršćanka, McCloskey kaže da su nada i vjera ljudske vrline. Nada znači imati projekt. Vjera znači imati identitet. „Ništa se ne mijenja na stvari, ako se vjeru definira kršćanskom ili nadu kao život nakon smrti. Sedam krjeposti o kojima govorim su poprilično dobra filozofijska psihologija.“ Unatoč veliku utjecaju protestanske etike, i na Zapadu nastaju pukotine koje valja začipati te se pojavljuju pohlepnici koje valja krotiti. Ova dva glasa, bez dvojbe autentična i časna, pozivaju na krjepost umjerenosti s kojom je čovjek tek božansko biće.
Suvremena slika o čovjeku Hrvatu
U Hrvata je sve politika, a do nedavno je vladalo načelo „što dalje od politike“, i sve što čine je „po zakonu“ koji je izraz te političke volje. Po zakonu se ne čini ništa ili se čini svašta. Zakon je postao nešto samosvojno, izolirano od tradicije, običaja, morala, etike, lišen svakog društvenog konteksta. U stvarnosti zakonom bi se trebali regulirati međuljudski odnosi, ali ako pozitivni zakoni, čiji je izvor država, zanemari podlogu prirodnog prava, čiji je izvor transcedentni princip (Bog), onda im se oduzimlje trajnija dimenzija i svodi ih se na privremenost.
Hrvati su ponosni na svoje katolišvo i svoje hrvatstvo, i dobro je da je tako. Pitanje je samo kakvi su sadržaji toga katolištva i hrvatstva. Bit katolištva/kršćanstva je milosrdni Bog koji je pojam istine, pravde, pravičnosti, zakonitosti i uvažavanja čovjeka, a ne nasilni gospodar čiju srdžbu neprestance valja ublažavati. Kršćanin/katolik je, pod utjecajem slike Božje, ponajprije uljudan čovjek koji svoju vjeru povezuje s domicilnom kulturom i pravom. Katolička crkva jest sol, ali sol je dodatak jelu a ne jelo. Postoji i svjetovni vid kršćanstva koji vjerničkom duhovnošću prožimje čovjekovu svakodnevicu i olakšava mu život. To je zračenje, očito, nedostatno.
Može li se biti Hrvat, ako se bit hrvatstva ne nalazi u dotičnom hrvatstvu? A u čemu je bit hrvatstva? Teško je na to pitanje ukratko odgovoriti, budući da se po rođenju a ne po moralnim, svjetonazornim, etičkim, znanstvenim i sociokulturnim pretpostavkama postaje Hrvatom. Stoga bi jedan od odgovora mogao glasiti: Svome narodu i svome sunarodnjaku ne činiti ono što ne želiš da se tebi samome čini. Možda bi to moglo popraviti današnji neprimjereni suodnos rodoljubnog hrvatstva sa stvarnim hrvatskim identitetom!
A o hrvatskim politiziranim migrantima, među kojima već četvrt stoljeća vlada tihi građanski rat zbog prestiža u hrvatskim medijima, a ne zbog djelovanja u sredinama u kojima žive, mogu progovoriti samo u metaforama. Jedna od njih bi mogla glasiti: Lijepa žena dolazi slikaru i moli ga za portret. Slikar se danima trudio, bez uspjeha. Na koncu joj je rekao, gospođo vama ne nedostaje ljepote, ali vam nedostaje biće! Ne mogu naslikati vaš portret. Hrvatsko getoizirano lice bez bića!
Kao ograničeno ljudsko biće, slažem se s tvrdnjom Flamanca Toma Lanoyea, da stvarnost ima tri polovice: ono što se vidi, ono što se iz toga napravi i ono što se želi!
izvor: Politički zatvorenik, br. 272
ilustracija: Eho i Narcis (John William Waterhouse, 1903, Walker Art Gallery, Liverpool)
