By „Suradnicima i prijateljima Nove Hrvatske koji nisu doživjeli uspostavu hrvatske države, ali ni naše razočaranje zbog neostvarenih ideala za koje smo se desetljećima borili.“
Posveta iz knjige „Bitka za Novu Hrvatsku“
Ništa mi se nije činilo prikladnijim za početak ovoga tužnoga in memoriam od ove Kušanove znakovite posvete svoje knjige. U domovini se ugasio jedan plodan život koji je u emigraciji nastojao „oplemeniti političku aktivnost“ i Hrvatsku svijetu prikazati kao zemlju modernoga društva, u kojemu različita mišljenja, pogledi i svjetonazori ne vode diobi nego slobodi kao zajedničkom cilju svih. Kušanov ignorirani povratak u domovinu, njegova osuda na šutnju i jedva primijećena smrt, govore o dezorijentiranom društvu s poremećenim sustavom vrijednosti. Matičin Vijenac jezgrovito upozori: „Nije nagrađivan i nije odlikovan“ (Vijenac, 25. siječnja 1996.). Cijelu sudbinu je vezao uz Hrvatsku i dobio nezahvalnost. Kušanov grob će ostati spomenik svijetu koji više gotovo i ne postoji u Hrvatskoj.
Dugogodišnji hrvatski politički emigrant, novinar i publicist Jakša Kušan preminuo je u 89. godini u Zagrebu. Studirao je pravo u Zagrebu. Kao apsolvent isključen je s Pravnoga fakulteta, jer su mu vlasti predbacile da je prekršio braniteljska prava branćei kolegu s Veterinarskoga fakulteta zbog političkih izjava. Bio je idejni začetnik ilegalne organizacije Hrvatski pokret otpora, koju su osnovali zagrebački studenti. Da bi nastavio studij prava, otiša je u Beograd. Godine 1955. bježi s krivotvorenom putovnicom preko Austrije i Italije u Englesku. U Londonu je studirao međunarodnu politiku na slavnoj London School of Economics. Tu je godine 1958. pokrenuo nestranački mjesečnik Hrvatski bilten. Već u siječnju 1959. počeo je izlaziti mjesečnik (a od 1974. dvotjednik) Nova Hrvatska kao nastavak godinu dana ranije pokrenutoga Hrvatskoga biltena. Članovi prvoga Uredništva Nove Hrvatske su bili Gojko Borić (Austrija), Marija Korenić (Engleska), Zdenka Palić (Engleska), Aleksandar Perc (Engleska), Tihomil Rađa (Švicarska) i Tefko Saračević (Njemačka), a glavni i odgovorni urednik je bio Jakša Kušan. S vremenom se urednišvo mijenjalo a novi članovi su bili Vladimir Pavlinić, Branko Salaj, Zlatko Markus, Bruno Bušić, Bogdan Radica, Mate Meštrović, Boris Maruna, Gvido Saganić, Željko Toth i brojni drugi, dok je glavni i odgovorni urednik do posljednjega broja ostao Jakša Kušan. Dvotjednik Nova Hrvatska, s natpisom na Fleet Streetu, vjerojatno je bila najčitanija i najriširenija politička tiskovina u hrvatskom iseljeništvu, a prema Kušanu „nije bilo važnije ustanove koja se nije pretplatila na Novu Hrvatsku“. Posljednji broj je izišao u Londonu u prosincu 1990. Nakon punih 35 godina života u izbjeglištvu, Kušan se 1991. vraća u Hrvatsku, u roditeljski stan, živi s majkom i čeka 65. rođendan s kojim bi trebao dobiti pravo na englesku mirovinu. Ni pomišljao nije na kapitalizaciju svoga političkoga angažmana „u vremenima kada je politika tako vulgarno poistovjećena s novcem, grabeži i materijalnim probitcima“, kako zapisa Davorka Vukov-Colić u već spomenutom Vijencu.
Izabrati emigraciju kao prostor djelovanja za ostvarenje političkih ciljeva pregorak je izbor, većinom iz očaja zbog nedostatka alternativa. Onaj tko u tuđini želi predano i isključivo djelovati za više dobro svoje narodne zajednice, nije se samo odlučio na spartanski tegoban život, nego se često izvrgava ruglu, optužbama, klevetama, prijetnjama, difamacijama i diskvalifikacijama. Cijela je obitelj Kušan u Hrvatskoj patila zbog njegova političkoga angažmana. Otac je bio sveučilišni profesor i direktor zagrebačkoga Botaničkoga vrta, a dobio je putovnicu tek 1980-ih godina. Braća su mu zatvarana i morali su otrpjeti česte premetačine. Demokratske države su takve emigrante nevoljko trpjele – kako bi pokazale da uvažavaju ljudska prava, ali teško da su nešto ozbiljnije poduzele da ta ista prava vrijede i za zemlju iz koje prognanici stižu. K tome je emigrant bio izložen jakom pritisku, prijetnjama i povremenim likvidacijama suputnika sa strane totalitarnih režima iz njegove napuštene domovine. Riječi Vladimira Bakarića s X. sjednice CK Saveza komunista Hrvatske 1970. to jasno poručuju: „Hrvatsku još nešto karakterizira. Ona ima najveću i najgoru emigraciju. Najveću po broju, pa i kad izuzmemo staru emigraciju, imade i najveću i političku emigraciju, emigraciju političku iz vremena ovoga rata. I najgoru po tome što nitko nije tako surov, tako neprijateljski raspoložen od svih drugih emigracija kao naša emigracija prema Jugoslaviji.“
Jakša Kušan je pobjegao iz zemlje u vrijeme kad je jugoslavenski komunistički režim iz upitnih geostrateških razloga sve više uživao potporu Zapada. Hrvatska je bila ne samo politički nego i kulturno podvrgnuta beogradskoj oligarhiji; dovoljno se samo prisjetiti iznuđenoga „Novosadskoga dogovora“, i punih tamnica od Nove Gradiške, preko Zenice do Gologa otoka. Da bi se oslobodio ovoga smrtnosnoga zagrljaja i izišao iz nemoći u koju je upao, malom hrvatskom narodu je valjalo slati poruke da je vlastita država jedini obećavajući čimbenik da se izađe iz bezizgledne situacije. Za ostvarenje cilja, potrebna je bila sloga svih državotvornih protujugoslavenskih snaga. Kušan, i ne samo on, pozivo je i hrvatske komuniste na suradnju u ovom projektu. Cilj je, međutim, jedno, put do njega nešto sasvim drugo. Na tom putu je bilo nesporazuma i posrtaja pa i među samim suradnicima koji su se bezuvjetno slagali oko cilja. Valja napomenuti da je UDBA krivotvorila pojedine brojeve Nove Hrvatske i dijelila ih Hrvatima u inozemstvu, što je dodatno unosilo nervozu u osoblje okupljeno oko lista i unosilo nesigurnost među čitatelje. Najveća kriza lista Nova Hrvatska nastala je krajem 1977. godine kada su se odvojili iskusni novinari Tihomil Rađa, Vlado Pavlinić, Branko Salaj i Gojko Borić osnovavši list, također u Londonu, Poruka Slobodne Hrvatske (1978. – 1983.). Različiti pogledi na ulogu emigrantskoga tiska (oblik informativnoga glasila ili programatskoga političkoga lista), Kušanov pristup HNV-u i vjerojatno još pokoja nesuglasica, doveli su do petogodišnjgega razlaza. Nakon toga razdoblja, suradnja je uspješno nastavljena. Nesporazum nastao zbog dobra Hrvatske i nesporazum izglađen poradi dobra Hrvatske! Miroslav Krleža je u razgovoru s američkim profesorom Antom Kadićem, nekako u vrijeme progalsa Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika godine 1967., ocijenio Novu Hrvatsku slijedećim riječima: „Imao sam u rukama Kušanovu Novu Hrvatsku. Ne slažem se s onim što on piše, stanje u domovini nije onakvo kakvim ga on prikazuje, ali svojim demokratskim i mirnim nastupom on zadaje našim vlastima više brige nego svi ti nedoučeni teroristi. Jedna organizirana vlast, kao što je Jugoslavija, lako obračunava s onim grlatima, ali teže joj je boriti se protiv onih koji razumno i legalno brane ljudska i narodna prava“. (Citat iz knjige „Bitka za Novu Hrvatsku“, str. 76/7).
Jakša Kušan nije samo tiskao Novu Hrvatsku koja je bila temelj njegove političke poruke. Naši mlađi naraštaji možda ne znaju da je godine 1971. u Zagrebu tiskan Hrvatski pravopis u 40 tisuća primjeraka. Autori su bili ugledni hrvatski jezikoslovci Stjepan Baić, Božidar Finka i Milan Moguš. Nakon Karađorđeva 1. prosinca 1971. smjenjeni su hrvatski vodeći komunisti i pozatvarani hrvatski proljećari, a cjelokupna naklada Hrvatskoga pravopisa doslovce spaljena. Godine 1973. objavljen je popularni „londonac“, kako smo zabranjeni pravopis zvali. U uvodniku stoji izemđu ostaloga: „Nama je uspjelo doći do jednog sačuvanog primjerka (kao što je „HRVATSKA RIJEČ“ primila prva u emigraciji zabranjeni „HRVATSKI TJEDNIK), i stoga objavljuemo ovaj HRVATSKI PRAVOPIS u izvornom obliku, sa svim nedostatcima, koji su slika jednog diktatorskog režima, kako bi ga sačuvali za hrvatski narod. Istovremeno želimo pomoći naše hrvatske radnike razasute diljem slobodnog svijeta, kako bi što pravilnije pisali hrvatskim jezikom, jer pravopis je temelj jezične kulture, a jezik je najbitnije obilježje jednog naroda“.
Godine 1976. Nova Hrvatska je objavila knjižicu pod naslovom Jezik za zube. Zapravo je to ilustrirana knjižica s političkim šalama i hrvatskim smijehom na račun Jugoslavije. Tako netko pita:
- Koji je danas službeni jezik u Hrvatskoj?
- Srpskohrvatski.
- Ne, nego: Jezik za zube.
Osim toga isti je nakladnik pod imenom United Publishers objavio 1981. brošure sa suđenja hrvatskim disidentima Franji Tuđmanu, Vladi Gotovcu, Marku Veselici, Dobroslavu Paragi. Brošura Na suđenju dr. Tuđmanu sudilo se Hrvatskoj objavljena je i na engleskom.
Povratakom u Hrvatsku 1991. Kušan doslovce ušutkan. Kušanov londonski suputnik Vladimir Pavilinić to stanje opisuje: „Trideset i dvije godine on je, u osami i oskudici izgnanstva, bio slobodan glas za suvremenu demokratsku državu. Kad je država bila ostvarena, prostor za slobodan glas on je izgubio, stjeran je u šutnju.“ Uistinu je doživio neuspjeh u Hrvatskoj pokušavši oživjeti Novu Hrvatsku kao i proljećarski Hrvatski tjednik. Sjećanje na novinarski rad u emigraciji sabrao u knjizi Bitka za novu Hrvatsku (Rijeka, 2000.).
Godine 2001. smo Jakšu Kušana uspjeli dovesti u Švicarsku, nakon što ga je Račanova Vlada 2000. imenovala predsjednikom Upravnog odbora (počasna funkcija bez plaće) Hrvatske matice iseljenika. Boris Maruna je u istom odabiru postao njezinim ravnateljem. Željeli smo da nam predstavi svoju knjigu Bitka za Novu Hrvatsku te progovori o novonastaloj hrvatskoj državi i njezinom odnosu prema iseljenicima. Na pozivnici su bili navedeni organizatori ovim redom: Ogranci „Hrvatske kulturne zajednice“ (tada već u dubokom stadiju raspadanja!) Baden-Zürich i Zürich-Winterthur, Radna skupina „Za Hrvatsku, za poštenje, za parlamentarnu demokraciju“, „Hrvatsko inženjersko društvo“ i humanitarna udruga „Pro Croatia“. Kušana smo tom prilikom predstavili publici kao pravoga hrvatskoga emigranta, što je značilo „da je sam morao svjedočiti vlastitim primjerom kako se valja boriti za slobodnu Hrvatsku. Morao je živjeti jako disciplinirano i sa spartanskim odricanjima, svako jutro se pri napuštanju kuće obazirući oko sebe je li neki udbaš uperio smrtonosnu cijev iza nekog kuta. I u toj samozaštiti uvijek je morao još više štitjeti druge (suradnike, potajne dostavljače vijesti, čitatelje) i misliti na ugroženost svojih u domovini. (…) Nova Hrvatska je bila list starčevićanske državotvornosti i radićevskoga prosvjetiteljstva. U tom se listu nikad nije zagovaralo nasilje, nikad poticalo ljude na bezumne akcije, nego se gajio i njegovao duh zajedništva hrvatskoga naroda koji je jedini, u čvrstoj slozi, bio sposoban obračunati se s komunističkim totalitarizmom i sa srpskim vojno-političkim militarizmom.“
Kao što ratna pobjeda može biti pretvorena u poraz, tako isto se može niskim smicalicama i visokim stupnjem taštine dobronamjerno promicanje Hrvatske pretvoriti u zlonamjernost. Najpogodniji primjer za ilustraciju ovoga fenomena je Franjo Tuđman. Kušan i njegov emigrantski krug su u Franji Tuđmanu vidjeli zanimljivu ličnost koju su kao disidenta pomagali preko Amnesty International i drugih međunarodnih organizacija. Koristio im je pred međunarodnom javnošću „jer nije bio ustaša, nije pripadao režimu zbog kojeg su se u svijetu razvile tolike crne legende, nego je bio na komunističkoj strani, partizan, Titov najmlađi general. Na tome smo mogli graditi uvjerenje da je nepravda i iskorištavanje u Hrvatskoj toliko, da čak i svaki pošteni komunist s vremenom mora postati nacionalist, jer nema drugoga izbora. Izdavali smo njegove govore i brošure, preveli smo i objavili prvu knjigu na engleskom, iako je u Americi teško naći nakladnika…“ Ipak su u novonastaloj državi važna politička mjesta zauzeli ljudi iz iseljeništva koji su nam ranije predbacivali da „ističemo i branimo Titova generala, dokazujući na temelju toga naše jugoslavenstvo, čak ljevičarstvo i povezanost s vlastima u komunističkoj Jugoslaviji. Uzimali su to kao dokaz nedovoljno čistog hrvatstva, naše sklonosti kompromisu i nekoj trećoj Jugoslaviji. Ti su ljudi nevjerojatno brzo načinili salto, shvativši da i hercegovački franjevci, utjecjni u Ameici, Kanadi, Istočnoj i zapadnoj Europi zagovaraju istu osobu“. (Citirano prema naprijed spomenutom Vijencu).
Tuđman se nakon svega naprijed rečenoga pokazao nesklonim Kušanu, jer je Kušan nakon osnivačke skupštine HDZ-a, na kojoj su se pojavili neki suosnivači u „U insignijama na hrvatskim zastavama“ u svom uvodniku u Novoj Hrvatskoj označio kao provokaciju koju je tada još vladajuća komunistička partija mogla zlorabiti protiv prava hrvatskoga naroda na svoju demokratsku državu. Detaljniji izvještaj o toj epizodi prepuštamo Vladimiru Pavliniću: Nekoć korisni Kušan ”izgorio” je kod Tuđmana i prije nego što se, pun nada i planova, preselio u Hrvatsku. Kad je Tuđman u lipnju 1990. bio mene pozvao iz Londona u Gornji grad na razgovor o osnivanju hrvatske novinske agencije, u jednome trenutku oštro me je pogledao i upitao: ”Što to tamo taj vaš Kušan u Londonu piše?!” Nisam shvatio na što cilja. ”Piše neprijateljski o meni i HDZ-u. To što govori u svome uvodniku nedopustivo je!” Poslije sam potražio o kojem je tekstu riječ. U ožujku 1990., u broju 5 Nove Hrvatske opširan uvodni komentar bio je osvrt na upravo održani Prvi opći sabor HDZ-a, i tu među inim stoji: ”… Dva mjeseca prije izbora, na tako brojnom skupu hrvatskih političkih aktivista, najmanje je vremena posvećeno pravim političkim pitanjima. Sabor je završio bez određenog predizbornog programa, a oni rijetki govornici koji su imali što reći i takvom programu mogli nešto doprinijeti ostali su u sjeni govornika kojima je glavno bilo da izazovu pljesak u dvorani.” I dalje: ”Jedna jalova i sasvim primitivna nazovipolitička utakmica o tome tko je ‘veći Hrvat’, utakmica koja je već dosadila i u emigraciji, preselila se eto na domovinsko tlo”. U zaključku je riječ o međusobnim napadajima i suparništvima: ”Glasači očekuju da taj nacionalni preporod političari dočekaju sa što umjerenijim stranačkim i osobnim zahtjevima”. Takvo slobodno razmišljanje, koje je Jakša Kušan profesionalno slijedio svih dugih godina protivljenja komunističkom diktatu ujednačene misli, bilo je dovoljno novoobraćenom demokratu Tuđmanu da Kušana munjevito opečati kao neprijatelja naroda. Spužvom su prebrisane one godine kad se osjećao slabim i nesigurnim te su mu Kušan i njegov krug bili potrebni za intervencije i osobnu promociju u slobodnom svijetu. Od toga pečata Kušan se nije oslobodio do smrti. Što su zorno pokazali urednici HRT-a s prozirno prijezirnih pet riječi kojima su izvijestili naciju o odlasku velikog sugrađanina. (Vladimir Pavlinić, 31.07.2019.)
Hrvatski se narod uspostavom vlastite države uistinu uspio osloboditi totlitarističkih i komunističkih okova jugoslavenskoga režima. Poslužimo li se diferenciranijim pojmom slobode prema Erichu Frommu, ustanovit ćemo da hrvatsko društvo nije shvatilo da je postizanjem slobode OD, tek stvoren preduvjet da se krene ka slobodi ZA ostvarenje pravne države, časnim i poštenim djelovanjem, poštivanjem drugoga i drukčijega mišljenja. O tome se, na žalost, u Hrvatskoj ne može govoriti, dok njezinim društvom vlada ponašanje iz staroga sustava. Ni Kušan kao ni mnogi drugi u tuzemstvu i inozemstvu nisu dokučili duboki komunistički primitivizam koji se u odlučnom času udružio s istovjetnim elementima iz emigracije i umjesto pravne instaliraše ortačku državu, a demokrate otpiriše.
Korektnosti radi valja čitatelje obavijestiti da mu je sadašnja Vlada Republike Hrvatska odala dostojno priznanje svojom izjavom 31.07.2019., koju prenosimo u skraćenom obliku:
Nova Hrvatska više je od tri desetljeća bila glasnikom slobodne i demokratske hrvatske države koja je, zagovarajući i braneći pravo Hrvatske na neovisnost, pridonijela očuvanju hrvatske nacionalne svijesti u inozemstvu i time dala velik obol osamostaljenju Hrvatske početkom 1990-ih. Svojim kritičkim osvrtima na prilike u domovini Nova Hrvatska je omogućavala mnogim hrvatskim iseljenicima da u svojim sredinama objektivno informiraju o tadašnjem položaju Hrvatske. Svojim je domoljubnim i angažiranim djelovanjem na očuvanju hrvatske nacionalne svijest Jakša Kušan dao izuzetan doprinos borbi za uspostavu demokratske hrvatske države, na čemu mu odajemo dužno priznanje.
Gojko Borić je u svom in memoriam suborcu Kušanu upozorio „kako je biti emigrant u prvom redu moralna, a tek onda politička kategorija.“. Ova bi se distinkcija smjela očekivati od Vlade RH, za razliku od onih što sa strašću donose negativne sudove o ljudima, koje uopće ne poznaju, i uživaju u tome što imaju priliku suditi!
************************
Nek mi je, na koncu, dopušteno priopćiti nešto osobno. Na mom primjerku knjige Bitka za Novu Hrvatsku Kušan je vlastoručno napisao „prijatelju Nuiću sa zahvalnošću za zajedničku suradnju“. Da me proglašava svojim prijateljem, jako mi je godilo i još uvijek godi, premda je moja suradnja bila gotovo zanemariva. Upoznali smo se 1974. gdine na sajmu knjiga u Frankfurtu, gdje je Nova Hrvatska bila stalni sudionik s hrvatskim štandom. Već u slijedećem broju Nove Hrvatske se pojavila moja fotka s drinovačkim kolegom, naravno sa zacrnjenom crtom preko očiju. Bio sam pretplatnikom Nove Hrvatske i pokatkad sam s Uredništvom vodio zanimljivu korespondenciju. Jedan neobičan događaj, zahvaljujući djetetu s neopreznom majkom, mogao je njegovo povjerenje prema meni samo ojačati. Kad bi se mojoj kući navraćali ljudi iz domovine s kojima je želio komunicirati, nazvao bi ih telefonom iz Londona. Bila mi je velika čast i povlastica uživati povjerenje takvoga Hrvata. Možda je gospodin Kušan osjetio moj odnos prema slobodi koja me je uvijek fascinirala. Kroz život sam iskusio da postoji i moralna i fizička sloboda i da obje mogu biti velike, ako se ne zlorabe. A možda je u svemu tome važnu ulogu odigralo moje višegodišnje iskreno prijateljevanje s Tihomilom Rađom!?
Posljednji put sam mu se javio, nakon što sam na veliko iznenađenje početkom srpnja dobio iz Zagreba knjigu Hrvatski pokret otpora koju je napisao i netom objavio mladi istraživač hrvatske emigracije Wollfy Krašić. Kad sam autora upitao otkud meni ova povlastica, odgovorio mi je da mu je moj natpis dao gosp. Jakša Kušan i zaželio da i meni dostavi jedan primjerak. Na to sam 3. srpnja 2019. poslao slijedeću poruku u Zagreb i nisam dobio odgovor, nisam ni mogao dobiti odgovor, jer je pokojnik umirao:
Dragi gospodine Kušan, poštovani gospodine Krašić,
ovim putem najiskrenije zahvaljujem na iznenadnom daru – knjizi “Hrvatski pokret otpora”! Dirnut sam činjenicom što se neizbrisivo zalaganje gospodina Kušana ostvarilo u neovisnoj i demokratskoj hrvatskoj državi i što se našao povjesnik poput Vas, gospodine Krašić, koji je to zalaganje uspio konačno prezentirati hrvatskoj javnosti. Što bude više ovakvih izvornih priznanja, to će naša domovina biti bogatija i plemenitija. Hrvati poput gospodina Kušana su autoriteti koji pokazuju put u hrvatski boljitak mukotrpnim radom, racionalnim pristupom svjetskom okružju, živom nacionalnom sviješću, nesalomljivom voljom i bezgraničnom ljubavlju prema zemlji podrijetla. Potrudit ću se u ovom svjetlu osvrnuti se na knjigu.
S najboljim željama i srdačnim pozdravima.
Tihomir Nuić
R.I.P. (requiescat in pacem – počivao u miru).
