By Sjećam se da sam početkom 1980-ih godina poslao urednišvu Društvenih obavijesti kratki tekst, manje od dvije kartice, o jednom Hvaraninu sa živopisnom biografijom koji je pokopan u Švicarskoj.
Nakon nekoliko mjeseci sam sreo viđenijeg člana uredništva i upitao ga zbog čega uredništvo ne želi objaviti člančić. Odgovor, koji sam dobio, nije bio iznenađujući, dapače bio je tipično hrvatski: pa on, Ivan Franjo Biundović nije ništa učinio za nas! Na žalost, ova je izjava, koja je do danas među kavanskim mjeriteljima hrvatstva jako popularna i stoji im uvijek na vrh jezika čim bi nečiji trud mogao biti priznat, proizvod inferiornog duha koji je iznjedrilo, uzgojilo, omogućilo i umnožilo hrvatsko samoporicateljsko JA. U vrijeme jugoslavenske države to JA je doslovce ignoriralo i odbacivalo svako hrvatsko obilježje, da bi u današnje vrijeme to isto JA postalo mjerodavnim sudcem u prosudbi ne samo tko je dobar a tko loš Hrvat, nego tko i što uopće pripada hrvatskoj kulturi i povijesti. JA se poput visočke piramide ispriječilo do neba i zaklonilo pogled ne samo na hrvatsku stvarnost nego i na njezinu prošlost proizvoljnom tvrdnjom „nije ništa učinio za nas“?
Što sadrži sintagma „za nas“ koja nije ni vremenski ni prostorno ograničena? Što ako je Biundović svojima na Hvaru pomogao da prežive i održe obitelj i imanje, te tako najprivlačniji dalmatinski otok danas s ponosom stoji u sastavu hrvatske države? Ne, Hrvat sa svojim JA je u svojim prosudbama kategoričan i apsolutan (ništa!) u odnosu na druge, dok je prema sebi samome jako obazriv! U svojoj inferiornosti on djeluje instiktivno, nerazumljivo, čudno, ridikulozno i zaboravlja da hrvatski narod nije samo hrvatska država, a da Hvatska nije samo grb, stijeg i himna već ukupnost svih stoljeća i života do današnjega dana. Proizvod te inferiornosti i ridikuloznosti su i unosi Wikipedije na hrvatskom jeziku o Hrvatima u Švicarskoj, kao i širenje krivih podataka o hrvatskim velikanima u knjigama, člancima i sl. Ako bi ikome trebalo stati do istinske korektnosti i izbjegavanja pretjerivanja, onda su to Hrvati o kojima se uporno u literaturi, pa i znanstvenoj, ponavljaju neistinite tvrdnje i crne legende.
U Wikipediji na hrvatskom jeziku valjalo bi u natuknici o Hrvatima u Švicarskoj ispraviti slijedeće navode:
U 17. stoljeću u Švicarskoj se skrasio i oženio Švicarkom Hvaranin Ivan Franjo Biundić (1574.-1644.), u to vrijeme vrlo cijenjen pisac a diljem Europe u to vrijeme najviše poznat po svoja dva djela: “Historia delle guerre civili d’Inghilterra tra le due case di Lancastro e Jorc” i po romanu “Eromena”. U Hrvatskoj enciklopediji nema navoda „Biundić“ kao u Wikipediji, nego Biundović, Ivan Franjo (Biondi [bio’~], Blondus, Byondy, Bjundović; Francis), romanopisac, povjesničar i diplomat (Hvar, prosinac 1573 – Aubonne, Švicarska, 1645). Godina rođenja, prema istom izvoru, je 1573. a ne 1574.
„Eugen Kvaternik (1825.-1871.) djelovao je pisanom riječju i osobnim kontaktima više godina iz Züricha prije povratka u domovinu.” Kvatenik je živio u Zürichu točno od lipnja do studenog 1860. godine, dakle maksimalno 5 mjeseci, a ne više godina.
“Književnici Fran Mažuranić (1859.-1928.) i Antun Gustav Matoš (1873.-1914.) također su jedno vrijeme proveli u Švicarskoj.” Matoš je 24. veljače 1898. godine krenuo iz Münchena u Ženevu. Iz Ženeve je doputovao u Pariz 6. kolovoza 1899. Međutim, nema dokaza da je Fran Mažuranić ikad boravio u Švicarskoj. Pripovijetka U lavskoj jami, u kojoj opisuje ruske revolucionarne emigrante u Švicarskoj na čelu s Lenjinom, mogla je biti plod imaginacije.
„MOVIS izlazi neprestance od 1969. godine, danas u nakladi višoj od 14.000 primjeraka.” Točno je da se prvi broj MOVIS-a pojavio 1970. godine i da su te godine izišla samo tri broja.
“Najvjerojatnije prva Hrvatica koja je završila studij medicine u inozemstvu dr. Ema pl. Pavleković (1873.-1945.) studirala je u Ženevi i Lausannei“. Milica Šviglin udana Čavov (1867.- ?), nešto starija od Pavlekovićeve, završava u Zürichu medicinu, vjerojatno kao prva Hrvatica. Ema pl. Pavleković (1873.-1945.) studirala je medicinu u Ženevi i doktorirala u Lausannei. Zdenka Marković (1884.-1985.) je doktorirala u Fribourgu dizertacijom „Pojam drame kod Wyspianskog“.
“Čini se da tragovi javnoga društvenog života Hrvata u Švicarskoj počinju tek djelovanjem hrvatskih katoličkih misija (HKM).” Pored priznanja, poštovanja i zahvalnosti hrvatskim katoličkim misijama na društvenom djelovanju, Hvatsko društvo u Švicarskoj, koje je od 1960. godine mjesečno okupljalo ljude na predavanja, koncerte, akademije, a među posjetiteljima su se nalazili njihovi švicarski prijatelji, čini gornju tvrdnju jako upitnom i donekle neugodnom. Osim tiskanih knjiga i održanih predavanja u švicarskim krugovima, Dječji zbor Društva je primjerice 24. prosinca 1970. godine otpjevao nekoliko hrvatskih božićnih pjesama na švicarskom državnom radiju u Bernu.
“Društvo (misli se na Hrvatsko društvo u Švicarskoj) je organiziralo dva u hrvatskoj emigraciji jedinstvena kulturno-politička simpozija (Luzern, 1968. i 1971. godine) na kojima su sudjelovali vodeći intelektualci iz hrvatske političke emigracije.“ Korektno bi bilo spomenuti da su na simpozijima sudjelovali i neki Hrvati iz domovine, o čemu postoje pisani dokumenti. Nisu oba simpozija održana u Luzernu. Prvi je simpozij održan od 29. VIII. do 1. IX. 1968. u predalpskom selu Granvillard/FR u hotelu Vanil-Noir. Drugi je simpozij održan od 5. do 9. VII. 1971. u hotelu Kolping u Luzernu.
“U Švicarskom seljačkom savezu (Brugg) godinama je djelovao dr. Jure Petričević (Staro Petrovo Selo 1912. – Brugg 1997.).“ Jure Petričević je rođen u Starigradu/Paklenica, a u Starom Petrovu Selu je proveo djetinjstvo.
Ako je uredništvo Wikipedije na hrvatskom jeziku spremno ne samo ispraviti gornje krivotvorine, nego i opisati djelovanje Hrvata u Švicarskoj na političkom, kulturnom i humanitarnom području, preporučujemo mu članak „Hrvati u Švicarskoj: sistematizacija i povijesno-društveni kontekst djelovanja hrvatskih migranata i hrvatskih društava“, koji je objavljen u zborniku radova: Tihomil Rađa – društveni kontekst hrvatske intelektualne liberalno-demokratske emigracije, Zagreb, 2016. str. 105-138.
Kako se ove primjedbe odnose samo na hrvatsko-švicarske veze, spomenimo još neke iz knjiga kojima se navodno promiče hrvatski image (slika) u Švicarskoj.
Tvrditi da je Pavao Skalić (Paulus Scalichius 1534. – 1575.) u svom djelu Encyclopaediae, seu Orbis disciplinarum, tam sacrarum quàm prophanarum, Epistemon, Basel, 1559. (Zbir sveukupnog znanja ili krug kako svetih tako i svjetovnih znanosti) „prvi uveo u svjetsku literaturu i danas nezaobilazni pojam i vrstu pisanog djela zvanog enciklopedija“ je u najmanju ruku neozbiljno (usp. knjigu Hrvatska/Švicarska, 2003., str. 62). Prema podatcima francuskoga leksikona „Le Petit Robert“, na koji me je upozorio prof. Klaus Bartels, pojavljuje se zbirna latinska encyclopaedia najprije 1508. godine – dakle 51 godinu prije Skalićeve, a francuska encyclopédie 1532. godine – dakle 27 godina ranije.
Milka Trnina (1863.-1941.), hrvatska operna diva je fantazijom pojedinih Hrvata spojena s tvorničarom Suchardom i on daje ime obljubljenom proizvodu MILKA po svojoj „ljubavnici“. Ta tvrdnja stoji u knjigama (Hrvatska/Švicarska, 2003.; Četrdeset godina duhovne skrbi o Hrvatima u Švicarskoj, 2001.) Govor je o čistoj izmišljotini. Prema internetskoj stranici tvornice čokolade Philippe Suchard, vlasnik Suchard je čokoladu pod imenom MILKA patentirao 19. ožujka 1901. godine. Milka je kombinacija mlijeka i kakaoa (“Milka” ist eine Kombination aus Milch und Kakao).
Za razliku od čokolade MILKA, čokolada RAGUSA bi se mogla povezati s Hrvatskom, odnosno s Dubrovnikom. Ime obljubljene čokolade, punjene pralinom i lješnjakom, podsjeća na poduzetnika Camille Bloch (1891. – 1970.) koji je 1920-ih i 1930-ih godina provodio divne dopuste na dalmatinskoj obali. Boravak u Dubrovniku ga se tako dojmio da je 1942. godine lansirao svoj vrsni čokoladni proizvod pod imenom RAGUSA – kao vodeći proizvod tvornice Camile Bloch SA, Bern. To je Thomasu Bürgisseru pismeno priopćila 5.8.2014. Regula Gerber. Samo davanje imena je, međutim, sačuvano isključivo u usmenoj predaji. U dokumentima tvornice nema pismenog dokaza za to. (Thomas Bürgisser: Wahlverwandschaft zwei Sonderfälle im Kalten Krieg. Schweizerische Perspektiven auf das sozialistische Jugoslawien 1943–1991. Forschungsstelle Diplomatische Dokumente der Schweiz, Dodis, Bern, 2017. str. 94).
Evo jednog primjera, namjerno ne navodim niz drugih, po kojem je netko nešto učinio za nas u vrlo nezgodno vrijeme. Ovih je dana, točnije 19. ožujka 2018., umro švicarski književnik i glazbenik Jürg Laederach. Knjige mu je tiskala poznata i ponajveća njemačka izdavačka kuća Suhrkamp. Kad je u vrijeme srpske agresije na našu domovinu poznati austrijski pisac Peter Handke svojim srbovanjem izazvao zgražanje svjetske javnosti, Jürg Laederach je javno prosvjedovao zbog Handkeove „igre s javnošću koja nije ništa manje nego oblik fašistoidnog grabljenja moći“ i jedno vrijeme napustio zajedničku nakladu Suhrkamp.
Desetine švicarskih intelektualaca, većinom protestantskog podrijetla, se tada oglasilo na ovaj ili onaj način u korist hrvatske pravedne stvari, ali ostaje da nisu ništa učinili za nas. Da su posjednici hrvatskih parametara u Švicarskoj za mrvicu smanjili svoj JA, mogli su, kao što je bilo predlagano, svake godine za švicarske uzvanike organizirati trajno sjećanje na pad Vukovara u jednoj od züriških crkava, koncertom klasične glazbe s hrvatskim glazbenicima i skromnim domjenkom. Nakon ovih i sličnih promašaja ostaje nam kao utjeha sardonski smijeh, ciničan, zlurad i pakostan smijeh nad samima sobom, to grčevito razvlačenje mišića lica, koje prema praznovjerju uzrokuje otrovna trava s otoka Sardinije (Sardonia herba).
Tihomir Nuić
1 Comment