By Kad sam se nakon dva i pol mjeseca ponovno vratio u Švicarsku, našao sam sljedeće izvješće u novinama. Prema podatcima Savezne službe za statistiku, u Švicarskoj je 2016. godine živjelo 7 milijuna odraslih osoba.
Od toga 4,4 milijuna državljana izvornih Švicaraca. Čak 36,8 posto švicarskih državljana starijih od 15 godina imaju određeni oblik useljeničkog podrijetla. Tu skupinu čini prva generacija migranata koja je rođena u inozemstvu kao i oni koji su primili švicarsko državljanstvo. Ovom postotku se pribraja i druga generacija koja je rođena u Švicarskoj, te rođeni u Švicarskoj s najmanje jednim roditeljem rođenim u inozemstvu.
Ovi su mi podatci pomogli odgonetnuti naljepnicu prije ljeta viđenu na jednom autu „Du Schweizer – Ich Eidgenosse“ (koja bi se mogla prevesti kao: Ti švicarski državljanin – Ja prisegnuti Švicarac). U stanovitim krugovima se danas počela praviti razlika između švicarskog državljanina i izvornoga, „prisegnutog“ Švicarca. Naime, zajednica kantona Schwyz, Uri i Unterwalden, koji su, prema mitskoj predaji, prisegnuli vjernost jedni drugima 1291., obilježava začetak današnje švicarske države.
Drama Friedricha Schillera Wilhelm Tell iz 1804. i žilavost naroda da odlučuje sam o svojoj sudbini te pogodne svjetske okolnosti pretvorili su ovaj mit s ledine Rütli na Vierwaldstättensee u stvarnost. Službeno se švicarska država još uvijek zove „Die schweizerische Eidgenossenschaft“ (Švicarski prisegnuti savez). Ova razlikovna pojava – differentia specifica – među švicarskim državljanima, premda se statistika odnosi samo na novije doba, uistinu je smiješna uzme li se u obzir činjenica da je njome pogođen i novi ministar vanjskih poslova, a i, s nešto većim vremenskim odmakom, ideolog najjače, desno orijentirane političke stranke s teškim ksenofobnim samarom na leđima. To potiče na duboko razmišljanje o suvremenoj politici, o zavičaju, domovini i državljanstvu.
Zavičaj
Divio sam se suncu, onom snažnom suncu, koje zapeče kao zvizdan. Kao dijete sam hodao bos prašnjavim putovima, stazama i stazicama posutim grubim kamenčićima, koji su probadali i pržili mladu kožu. S takvim se ranama i ranicama nosilo. Blistao sam u sivilu puta, kovitlanju prašine, znoju na tijelu, tim jedinstvenim raskošima banalnosti. Ovoga ljeta me ta toplionica zamarala, gotovo dokrajčila. Strah me obuzimao da ću se raspasti. Promijenio sam se. I moji zavičajni Drinovci su se promijenili. A što je zavičaj kojemu sam 2017. godine darovao toliko vremena?
Postoje mjesta koja nosimo sa sobom. Zavičaj je jedno od njih, a jezikoslovci ga izvode od riječi učiti se i povezuju s običajem, tradicijom i osnovnim kulturnim zasadama. Zavičaj je rodno, ishodišno mjesto, mjesto postanka, prisnosti, povrataka, koje „svaki renegat nosi kao nečistu savjest, a svaki prognanik kao davno mjesto svoga suglasja sa svijetom“. Zavičaj nije samo mjesto koje je tek tako dano. Ono iziskuje vještinu i sposobnost uspostaviti odnose s okružjem koje čini priroda, kultura, ljudi. U tom je smislu zavičaj krjepost. Zavičaj ima svoju povijest i čovjek je povijesno biće po zavičaju. Povijest zavičaja nije isto što i njegovo značenje. Ta povijest je mjesto sučeljenja, polje prokušanosti i kristalizacije identiteta. Ignorirati tu povijest značilo bi oduzimati identitetu njegov genetički značaj. Zavičaj nije samo prošlost, nego je tvornica identiteta, prisnost u vremenu i prostoru.
U vremenu kojim se često mijenjaju mjesta boravka, zavičaj nije više istovjetan s mjestom boravka niti mjestima gdje se čovjek dobro osjeća, inače bi odredišta ugodnog i udobnog odmora postajala zavičajima. Drinovci su za me važni jer su moj zavičaj, a ne zbog toga što bi bili slavno hrvatsko mjesto. Novi naraštaji žive tu, nastaju novi odnosi, novi način života, novi putovi i kuće. Ostala su sjećanja, poznati jezik, mirisi, šumovi, oranje s konjima, slaganje sijena na plastove, branje, nizanje, sušenje duhana i, pri lućerdi, njegovo slaganje u denjke i, na koncu, vožnja na vagu.
Nekad su kuće bile nagomilane, poput stada, po brežuljcima da bi se sačuvalo njive za preživljavanje. Danas niču kuće po njivama i što bliže prometnicama. Stare kamene kuće su zapuštene, djelomice porušenih krovova, obrasle bršljanom, unutar zidina buja kupina i ruj. Izvrsne nastambe za ptice, zmije i miševe. Polje, ta nekadašnja hraniteljica brojnih tisuća, prepušteno je korovu i konopljici. Doci, nekad blagodat zemljoradnika, obrasli šumom. Klanci posvuda razoreni. Njive se pretvorile u nove ledine. Ne čuje se više zveket motika o kamen, ganga, cika djece, škripa zaprežnih kola. Motorizirana divljina ovladala je prostorom.
Krenica, ljepotica kraja pored Modrog i Crvenog jezera, povukla se u jezero do kojega se sad može samo glibavim priobaljem. Obližnji stanovnici su napravili nelegalni vodovod kako bi samo plaćali struju za crpni motor. Voda je besplatna i troši se i prolijeva bezpoštedno. Ne misli se na sutra niti na ravnotežu prirode.
Peć-Mlini su prepušteni prirodi. Oronule vodenice su porušene, potočići, prepuni kamenog taloga, zarasli, stazice okićene divljim smokvama i kupinom. Pomalo je tužna ova uvala plodova, vinograda, duhanjaka, voćnjaka, ledinica. Vrane kruže i grakću po okomitim brdolomima. Golubovi u jatima zadovoljno prelijeću s obronka na obronak. Vrutci su postojano aktivni i veselo žubore kao da prkose posvemašnjoj suši. Ravlića pećina se nalazi na zapadnoj glavici masivnih brda koja okružuju pećmlinsku dolinu.
Arheološki nalasci iz nje svjedoče o životu u mlađem kamenom dobu. Među brojnim arheološkim nalascima pronađen je vrlo rijedak i neobičan predmet pintadera. „Radi se o keramičkom predmetu valjkastog oblika dugom oko 5 cm s promjerom od oko 3 cm, s perforiranom dužinom cijelog korpusa čija je površina bogato ukrašena dvjema spiralnim zavojnicama izvedenim tehnikom urezivanja.“ Pintadera iz Ravlića pećine, zaključujući prema motivima i izvedbi uresa, pripada hvarskoj kulturnoj grupi i vjerojatno se rabila pri ritualnoj praksi najstarijih stanovnika Drinovaca.
Više desetaka stećaka, nadgrobnih spomenika, svjedoče o srednjovjekovnom životu i pismenosti u Drinovcima. U blizini moje roditeljske kuće nalazi se 31 stećak (sanduk, ploča i jedan sljemenjak s urezanim motivom čovjeka s križem na prsima). Tada se pisalo na papiru, drvetu i kamenu – natpis na križu u Blaževićima iz 1676. godine pisan je bosančicom. Stećci potječu, kao i na širem hercegovačkom području, iz 14. i 15. stoljeća.
Toponim Drinovci izveden je iz jako tvrde biljke drijen (ikavski drin) koji je rasprostranjen u ovim krajevima. Sam naziv drijen nije, kako se čini, slavenskog podrijetla. U svoj voljeni Varoš (Imotski) Drinovčani opet moraju preko granice, a nekad su Drinovci bili jedna od ukupno četiri župe (Podbila, Sovići, Drinovci i Kamenmost) koje su bile u sastavu Imotskog samostana do 1717. Požarevački mir, kojim se između Mlečana i Osmanskog Carstva prvi put u povijesti dijeli ovaj zemljopisno jedinstveni prostor Imotskog polja, ostavio je trajnije tragove. Dio područja oko Imotskog polja (Gorica, Drinovci, Sovići, Grude, Ružići), iako je oslobođen 2. kolovoza 1717. godine, ponovo ostaje de jure i de facto od 1721. godine u Osmanskom Carstvu s promijenjenim imenom Bekija (tur. beki = ostatak). Legenda kaže da je ova neprirodna granica povučena turskim podmićivanjem mletačkih službenika s 200 tisuća dukata. Nakon stoljeća i pol carstva i države se smjenjuju, a Drinovci ostaju gdje su oduvijek i bili. Nek’ je tako, ako je na dobrobit naroda s obje strane granice.
Domovina
Domovina je jedna od ljepših riječi hrvatskog jezika. Hrvati su je spojili s domom (kućom, stanom, lat. domus). U suvremenom njemačkom jeziku taj je izraz sve popularniji kao Heimatland za razliku od Vaterland (lat. patria – otčeva zemlja, otčevina, kod nas didovina). Domovina nije istoznačica sa zavičajem koji je jedan i jedinstven. Ona se sastoji od mnoštva zavičaja i okuplja narod na određenom povijesno-zemljopisnom prostoru u okviru državnih granica. Ona može biti zemlja u kojoj je čovjek rođen, iz koje potječe, kojoj pripada po svojim osjećajima, zapravo zemlja s kojom se čovjek može identificirati. Domovinom može postati i zemlja u koju se čovjek uselio i ostvario svoja prava, kao ja u Švicarskoj. Domovina je složevina čiji se konstitutivni dijelovi zavičaji sa svojim ljudskim potencijalima razlikuju, što od nje iziskuje napor da te razlike pojmovno izrazi i sadržajno uvaži. Ljudska težnja k jednostavnosti, da motri svijet kao nešto jedinstveno i previđa njegove sastavne dijelove, nije ovdje na mjestu.
Bosna i Hercegovina
Moja zavičajna domovina je Bosna i Hercegovina kojom sam ljetos, nakon višedesetljetne odsutnosti, prokrstario uz pomoć autobusa i vlakova. Iz Čapljine put u Stolac vodi preko neobično plodne i začudo dobro obrađene Dubravske visoravni s voćnjacima, vinogradima, i rjeđim duhanjacima. Kao i sva gradska središta u Zapadnoj Hercegovini, osim Širokog Brijega, i istočnohercegovački Stolac se doimlje poprilično zapušteno. Nije ni čudo nakon bezumnih razaranja. Pojedine kuće i kućna pročelja čekaju na popravak. Bregava, na čijim je obalama nastao Stolac, jedva gmiže. Planina Hrgud je kamena pustinja koja se nadmoćno nadvila nad gradom kao njegov zaštitnik. Šipci, smokve, masline i Vidovo polje daju krajoliku mediteransku ljupkost, pitomost i prirodni sklad. Politički je Stolac krajnja istočna naseobina Hercegovačko-neretvanske županije s relativnom hrvatskom većinom.
Povijesno gledano Stolac je grad s najduljom tradicijom gradskog života u Bosni i Hercegovini – preko 3.500 godina. Kroz to razdoblje Stolac su naseljavali Iliri, Grci, Rimljani, Istočni Goti. Nakon propasti hrvatskoga narodnog kralja i njegova dvora, piše don Ante Škobalj u svojoj knjizi Obredne gomile (Čiovo, 1970.), Hrvatska crkva je izgubila svoj jedini materijalni oslonac te se Hrvatski biskup sa svojim pristalicama morao „povući u ostatak i prežitak hrvatske narodne države, u Bosnu“. Bosanska Crkva je „nastavak Hrvatske Crkve i Djed Crkve Bosanske u stvari je duhovni baštinik i nastavak Hrvatskog Biskupa“, tvrdi Škobalj. Osmansko Carstvo će u XV. stoljeću, kako je znano, uništiti što se nije dalo spasiti, ali kamene tragove nije moglo izbrisati.
Nakon objeda na samoj obali Bregave, pod krošnjama starih lipa, topola, brijestova i smokava, sa sažalnim pogledima na Bregavu, koja se vidno muči, krenuli smo k najpotpunijoj i najzanimljivoj nekropoli srednjovjekovne Hercegovine, Radimlji. Ograđena ledina nasred polja vrvi kamenim položenim i uspravnim monolitima različitih oblika i veličine. U ukusno uređenoj kućici pozdravlja nas pristojna gospođa. Oko ulaza posađeno je nekoliko stabala čije kratke sjene pozivaju na predah. Rano je popodne. Sunce grije i peče. Nebo se zamodrilo poput čivita. Zemlja ugrijala. Iz razvučenih crijeva sikću mlazovi vode po nekropoli. Svjetlost prožima cijeli krajolik sjajem, vjerojatno nešto jedinstveno u svijetu.
Kameni spavači doduše šute, ali je njihov govor zapisan u kamenu. Motivi, kojima su ukrašeni, šalju nedvojbene poruke. Po obilju i ljepoti simbola kao što su sunce, polumjesec, čokot, biljni i životinjski svijet, štit, svastika, vrata, ruke, ravni su onima po Dalmaciji kod Ciste, Lovreća i Slivna Ravnog. Svakako su bogatiji od onih u drinovačkim Šprljinama, stotinjak metara od moje rodne kuće. Pasionirani zaljubljenik u stećke, hvatski pjesnik Mak Dizdar, rekao bi: „vidim da se divim, divim se kad vidim“. Oni koji su ih koristili nazivali su ih bilig, kâm (kamen), zlamen, kuća i vječni dom. Drevne gradine, gomile, stećci, crkvice i grobnice su kameni spomenici o ljudskoj civilizaciji i prolaznosti. Bez kamena, te ovozemaljske neprolazne tvari, malo bismo ili ništa znali o svojim pretcima.
Don Ante Škobalj posvećuje u svojoj vrijednoj studiji stećcima oko dvije stotine stranica. Škobalj svrstava stećak u razvoj starohrvatskog groba, „počevši od nadgrobne gomile pa do sljemenjaka i križa, koji je ostao kao konačno obilježje hrvatskog groba uopće“. Ornamentika na stećcima, koja se po svojim uzorcima slaže s ornamentikom na hrvatskim spomenicima te rasprostranjenost stećaka na hrvatskom i bosanskohercegovačkom području, koje se podudara s najširim granicama nekadašnje bosanske države, „na kojemu je nesmetano cvala hrvatska, narodna, samonikla kultura u vrijeme, kad su se stećci po zakonima promjena, razvili iz nadgrobnih gomila kao drugi, savršeni stupanj nadgrobnog spomenika i zaštićivanja groba“. Stećci su „skamenjena kob hrvatske povijesti“.
Malim trošnim busom za desetak osoba krenuli smo u rano popodne iz Imotskog i stigli u Mostar. Usput sam se, iznerviran bukom, neugodnim vonjem i propuhom koji je bio nadomjestak hlađenju, pitao, hoćemo li s ovim vozilom ikada stići na odredište. Kad smo stigli u Mostar, zbunjeno sam upitao vozača zašto ne vozi na autobusni kolodvor. Odgovorio mi je da je to novi kolodvor i posljednja postaja. Kasnije ću saznati da u Mostaru postoje dva autobusna kolodvora i da je onaj drugi, stari, ujedno i željeznički.
Bez problema smo se se smjestili u obližnjem hotelu, na samoj obali Neretve. Duboko sam uzdahnuo i hitro uletio u kupaonicu da sperem sve neugodnosti. Odmah se odlučimo za šetnju gradom. Tȁ, u Mostaru sam prvi put nakon punih 37 godina. Emocije ključaju, sjećanja naviru, udovi dršću, oči trepere. Više ni ne osjećam uzavrelost kotline nad kojom su nadvite kamene litice i krute hridi. Krenuli smo prema istočnom dijelu Mostara i s mosta osluškujemo šum smaragdne Neretve. Možda šapće lijevoj i desnoj obali istu poruku koju je rimski povjesnik i političar Salustije (Gaius Sallustius Crispus, 86. -34./5. pr. Krista) u svom djelu o ratu s numidskim kraljem Jugurtom poslao svojim Rimljanima: „Slogom rastu male stvari, neslogom se i najveće raspadaju“.
Zapadni dio Mostara je novi grad, pogotovo oko Rondoa sa školama, domom kulture Stjepan Kosača i veličanstvenim parkom Zrinjevac na kojemu je svaku večer korzo. Na istočnoj strani toga nema. Tamo se opet po starom običaju trguje svim i svačim, a najviše nekvalitetnom robom. Doživjeli smo ljubazne, uslužne i susretljive ljude. U pošti, na istočnoj strani, pronašao sam telefonsku razgovornicu, što je danas rijetkost, da se javim doma. Upravo kad sam završio razgovor i htio platiti, ustade prijazna službenica i vidim da ima samo jednu nogu. Lijeve nema. Bio sam dirnut. Inače su, osobito na rubovima grada, još vidljiviji grubi ožiljci rata.
Već me je ranije poznanik iz Münchena upozorio da je Mostar u njemačkoj literaturi više zastupljen nego ijedan drugi grad u Bosni i Hercegovini. Godine 1891. Carl Peez je u Leipzigu objavio knjigu Mostar und sein Culturkreis (Mostar i njegov kulturni krug) s ushitom da je Mostar „poput bisera u ljušturi školjke“. To subjektivno viđenje grada, glavnog grada Hercegovine, zamagljuje stvarnost. U Mostaru su smještene bolnice, tamo se nalazi sveučilišno središte, cijela Zapadna Hercegovina je upućena na Mostar. A prometna povezanost nikakva. Autobusi doduše povremeno prolaze kroz općinska središta, ali sela izvan ovih prometnica upućena su na automobile, pogotovo za vrijeme školskih odmora. Time je većina sela postala zabačenim i nepristupačnim mjestima, među koje spadaju i moji Drinovci. Narod služi političarima za beriva, skupljanje glasova i ništa više.
Nakon nekoliko dana napuštamo Mostar u smjeru Sarajeva. Dan ranije smo kupili autobusne karte na starom kolodvoru, jer novi nema veza za Sarajevo. Došli smo na vrijeme. Kad je autobus stigao, mnoštvo je navalilo u nj. Budući da smo imali karte s označenim mjestima, nismo se htjeli gurati. Pri ulasku vidimo da su gotovo sva mjesta zauzeta. Pitam konduktera zbog čega su na ovim kartama uneseni brojevi sjedišta, rekao mi je da to pitam onoga tko mi je karte prodao. Bez riječi dadoh se u potragu za slobodnim mjestom.
Krivudava i nepregledna cesta prema Jablanici i Konjicu dolinom Neretve nije se promijenila otkako sam njome putovao zadnji put, a ni autobusi, barem ne onaj kojim smo putovali. Stigosmo na sarajevski kolodvor u rano popodne. Nakon iscrpljujuće vožnje, osjećao sam neku mučninu u želudcu i htjedoh popiti pelinkovac. Mlada i zgodna konobarica mi reče da se na kolodvoru ne prodaju alkoholna pića. Uzmemo taksi sa zamolbom da nas odveze u jedan pristojan hotel. Smjestio nas je u jedan mali, uređeni i čisti hotel na samoj Baščaršiji. Za uslugu je zatražio 20 KM. Kad smo napuštali hotel, isti je put stajao 7 KM.
Skoro 40 godina nisam bio u Sarajevu. Kroz to vrijeme sam se dosta naslušao i pročitao o tragediji koju je grad preživio. Sad sam tu, na licu mjesta. Obnovljena Baščaršija u stilu kakva je i bila, ostala je orijentalni bazar. Ali se nije samo roba promijenila, nego i njezina kvaliteta. Nema više originala. Pitamo jednoga starijeg gospodina zašto su mu fildžani dvostruko veći od bakrenih posudica u koje se polažu pri ispijanju kave, kako se ruka ne bi opekla od vruće kave. Odgovara da su fildžani kineski proizvodi. U Bosni ih nitko više ne proizvodi. Sretam umotane žene, same, međusobno, s djecom u kolicima ili ih drže za ruku, u pratnji muževa i ne vidim ništa od tijela osim očiju.
Uvjerih se da ima više vrsta globalizacije. Moje duševno stanje u tom trenutku me je podsjetilo na lik Jure iz istarske predaje „Dobar svijet, slab račun“, objavljene u knjizi Joze Vrkića Hrvatske predaje. Jure se zaljubio i oženio. Dan prije vjenčanja skeptični Jure stane na vagu. Dan poslije vjenčanja učini isto. Utvrdi da je izgubio nekoliko grama, pa počne računati. Nastavim li tako mršaviti svaki dan, nestat će me za dvadeset godina. S tim uvjerenjem dade se Jure u svijet i stigne u vilinski svijet. Kad je prošlo opakih dvadeset ljeta i nestala opasnost od smrti, Jure se poželi vratiti doma. Zamoli vilinskog gospodara za nagradu za dvadesetgodišnje vjerno služenje. Ovaj ga pita, želi li novac ili savjet. Jure se odluči za savjet. Gospodar mu podijeli tri savjeta koji su glasili: prvo, idi starim putem, drugo, brini samo o svojim stvarima i treće, promisli prije negoli štogod učiniš. Na putu kući Jure je sretao razbojnike i dva prva savjeta su mu pomogla da spasi život. Kad je stigao u selo, uputi se kući i na putu sretne svoju ženu s dvojicom mladića pod ruku. „Tako li ti, nevjernice, sad ću te ubiti svojim rukama“. Htjede ženu uhvatiti za grkljan, ali mu u tom trenutku pade na pamet vilenjakov savjet: „Dobro promisli prije negoli štogod učiniš“. Odustane od nauma i krene prema kući. Na putu sretne prolaznika i upita ga – čija su ona dva mladića ? „A, to su nekog Jure, ostavio on ženu i otišao u svijet, a malo za tim rodili mu se dvojci“. Na to Jure promrmlja u sebi „dali mi dobar savjet, ali mi bio slab račun“. Otrči ženi i sinovima, izljubi se s njima, poživi sretno s obitelji i nikad više nije stao na vagu. I predaja zaključuje: „Mišljaše žalostan, ako ga nije nestalo u dvadeset godina, nestalo mu je bilo cijelih dvadeset godina“. Pomislih da sam i sam neki Jure.
Po Sarajevu sam počeo tražiti ono što mi je ostalo u sjećanju. Nikle su nove zgrade, novi hoteli, nove džamije, sve s novom arhitekturom koja ne odaje plansko oživljavanje grada. Osjeća se zadah novog svijeta, nove kulure, i ne usuđujem se prosuditi je li ljepši od staroga. U Sarajevu mi je uvijek bio najljepši dio grada od Marijin Dvora do katedrale. I danas sam dobio potvrdu za to, zahvaljujući klasicističkim zgradama iz vremena Dvojne Monarhije. U gradu se mogu još uvijek vidjeti ulice Marulićeva, Boškovićeva, Kranjčevićeva, Radićeva, Franjevačka… I Ilidža je nova. Vrelo Bosne je, s alejom do njega, netaknuta prirodna pojava. Čisto je i uređeno, čemu pomaže i ograda kojom se regulira vrijeme posjeta. Veselje djece, cvrkut ptica i šumovi vode govore o složnom odnosu prirode i čovjeka.
Nakon posjeta franjevačkoj crkvi sv. Ante na Bistriku, krenusmo nekim skalinima uzbrdo prema Trebeviću. I ovdje sunce peče, a vlažni zrak dodatno otežava disanje i potiče znojenje. Spuštamo se prema zaobilaznoj prometnici i dolazimo na cestu „Put Mladih Muslimana“. Iz sporedne ulice se pojavi vitalni gospodin u godinama. Pitamo ga jesmo li na dobrom putu prema židovskom groblju. Kaže da će poći s nama, jer se svakako mora spustiti u grad, a svejedno mu je kojom ulicom. Odmah je otvorio dušu. Objašnjavao je odakle su sve Srbi napadali grad i kako mu je u to vrijeme bilo teško preživljavati.
Otvaramo vrata na ogradi i ulazimo u goblje. Jedan psić skače po usnulim lavovima, njuši po pokošenoj travi i ne osvrće se na nas. Nestane, pa se opet vrati. Groblje je čisto, trava pokošena, nema otpada. Negdje sam pročitao da je ova nekropola, nakon praškog groblja koje sam posjetio prije petnaestak godina, najveći sakralni kompleks na svijetu. Datira ga se oko 1630. godine, premda su se sefardske izbjeglice iz Španjolske dosta ranije skrasile u Sarajevu. Oblikom i motivima ovi impresivni nadgrobni spomenici podsjećaju na stećke i jedinstveni su među židovskim spomenicima u svijetu. Kao i stećci, i ovi usnuli lavovi sadrže priču o vremenu i narodu, o ljudima, njihovu zanimanju, obiteljima i prijateljstvima. Zapisi su na hebrejskom, španjolskom (ladino) i jeziku kojim su ovladali u Bosni. Nisam vidio ćirilicu ni na jednom spomeniku. Groblje je bilo isključivo sefardsko. Negdje 1950-ih u nj su preneseni posmrtni ostatci Aškenaza. U groblju su sagrađene i spomen-kosturnice, a jedna od njih u obliku Mojsijevih zavjetnih ploča. Židovsko groblje u Sarajevu je impresivno svjedočanstvo o narodu bajoslovne svijesti koji ne zaboravlja tko je i što je, pri tom poštujući zakone zemlje u kojoj živi i govori njezin jezik.
Navratili smo u knjižaru. U gradu ih, kako se čini, nema puno. Ali ova je prostrana i nabijena knjigama. Iznenadila me ponuda hrvatskih knjiga, osobito literature. Olakšanje nakon što sam na brojnim kioscima bio uskraćen za hrvatske tiskovine. Kupili smo nešto rječnika i knjiga, a pri polasku opazih na jednom stolu knjigu o Sadiku Sadikoviću, slavnomu ljubuškom travaru. O njemu se u mom djetinjstvu pripovijedalo s velikim poštovanjem i njegov mi je lik ostao neizbrisiv. Bio je „dobri Bošnjanin“, jedan od posljednjih izdanaka te vrste ljudi. U knjizi nađoh epizodu kako je 14 dana liječio Hrvata, Dubrovčanina iz Amerike. Nakon uspješnog liječenja upita pacijent za dug. A Sadiković mu uzvrati: „E, pa znate, nama su potrebni novci za obnovu crkve sv. Kate u Ljubuškom, to nam je sad najvažnije!“. Nije samo crkva obnovljena, nego je i dobila novi zvonik, kako stoji u knjizi.
U Visokom sam proveo gimnazijske dane. Živjeli smo veselo u jako stiješnjenu prostoru, jer je dio zgrade bio zaposjednut. Druga zgrada je 1947. nasilno oduzeta i pretvorena u vojarnu. S druge strane žice smo bili izloženi provokacijama vojnika. U tim sam prilikama naučio razlikovati riječi „Bošnjanin“, „Bošnjak“ i „Bosanac“, kad se radilo o neetničkom spominjanju bosanskog puka. „Bošnjani“ je najstariji oblik iz srednjovjekovnih izvora. „Bošnjaci“ se rabi tek nakon osmanskog osvajanja Bosne. A „Bosanac“ je vulgarni izraz koji je važio i za vola. Danas se ovi nazivi koriste u drugom značenju.
Bivša je vojarna vraćena franjevcima na korištenje, a ne kako pravednost zahtijeva u vlasništvo. Unatoč tome franjevci su ju obnovili i u njoj ponovno otvorili konvikt, sredili park i stvorili ponovno jednistveni prostor za vanjske i unutarnje đake klasične gimnazije. Ta oaza je najsređenije mjesto u cijelomu obamrlom gradiću, i simbolizira ljubav i otvorenost prema bosanskom puku najstarije živuće bosanskohecegovačke ustanove uopće. Kasnije sam saznao da se ista nepravda dogodila i sa zgradom Provincijalata u Novom Sarajevu, smještenom znakovito u Zagrebačkoj ulici. Franjevci su dobre dvije trećine zgrade obnovili, ali im vlast ne dopušta obnoviti cijelu zgradu, jer je zgrada u vlasništvu države. Mora li moćna država, koja je zamijenila nepravnu državu, ostvarivati svoje nečasne ciljeve, koji su u suprotnosti s iole pravnom državom, pljačkom nemoćnih i časnih? Za tridesetak kilometara između Visokog i Sarajeva vlaku trebaju gotovo dva sata vožnje. Novi vlakovi su čisti, uredni i udobni, što se ima zahvaliti čuvarima koji svako malo kontroliraju ponašanje putnika. Ali nedostaje im odgovarajuća pruga da bi iskoristili svoj potencijal brzine. Isto vrijedi i za vezu prema Mostaru.
Na povratku u Sarajevo vidimo da je trg ispred katedrale prepun ljudi. Violončelistica Ana Rucner predstavlja Hrvatsku na 22. Baščaršijskim noćima. Bio je to multimedijalni format s vrsnom glazbom i slikopisima. Svirala je Beethovena, Bacha, Ravelov Bolero i Sunčana polja Blagoja Berse. Pratnja joj je bilo veliko platno na pozornici u kojem su se blistali hrvatski krajolici od Smiljana do Kopačkog rita. Taj netaknuti komad prirode, kao da je nekoć bio nadahnuće skladbi Bolero. „Nisam bitna ja, bitno je ono što je iza mene – harmonija i moja Hrvatska“, ushićeno pozdravi publiku glazbenica Rucner i dobi gromoglasni pljesak oduševljene publike. Bio je to trenutak kad se u meni probudio snošljiviji zadah Sarajeva s porukom „mea res agitur, paries cum proximi ardet“ (o mojoj se stvari radi kad susjedov zid gori).
Hrvatska
Autobusom smo krenuli iz Imotskog preko Trilja, Sinja, Splita u Trogir. Vozač je na svakoj postaji morao vraćati limeni poklopac oko prednjih svjetala u odredišni položaj, a imao je pred sobom noćni put do Osijeka. Odjednom negdje oko Ciste kći mi kaže: „Tata ovdje se uočava drukčija kultura nego u Hercegovini“. Odgovorih: „Da, kćeri, radi se o istom podneblju i istom narodu. Dalmacija je doduše stenjala pod Mlečanima i kasnije postala habsburškom krunskom zemljom, dok je naša Hercegovina sve do pred konac XIX. stoljeća zdvajala pod osmanskom vlašću. Ni svi tuđini nisu isti i ne donose sa sobom istu kulturu.“
Spuštamo se prema Trilju i kažem joj da je ovo glavna rimska cesta od Salone do Narone (od Solina do Vida kod Metkovića) koja je prolazila kroz Drinovce. Zašutjeli smo, dok je sunce izgledalo poput usijane čajne šalice i slalo svoje posljednje plamene zrake na izmučenu i ispucalu zemlju, i pretvaralo je u parni kotao. Spuštali smo se prema Splitu i gledali omamljivu modrinu mora; pokazujem joj klišku tvrđavu i objašnjavam povijest toga monumenta, pred nama u dolini grad u kojem se stidljivo pojavljuju ulična svjetla. Uočili smo drukčije nebo nad nama; pokrivala ga je tmina u kojoj se gubila njegova modrina. Jata galebova igraju svoju večernju igru. Hercegovačku svjetlost kao i onu Dalmatinske Zagore ne može ništa nadoknaditi, pa ni more. To sve nisam samo promatrao nego istodobno i osjećao da svemu pripadam. Iz zakrčenog Trogira se valja prebaciti do Mastrinke na Čiovu, oko 2 km, za što nam je trebalo 3 sata.
Želite li objasniti dugu, oduzet ćete joj čar. Isti je slučaj s Hrvatskom. Kao što je Bosna, prema Maku Dizdaru, zemlja prkosa, Hrvatska je zemlja inata (inada). Jedva zamjetljiva razlika koja upućuje na iste korijene. Hrvatska je ono što me se tiče, zemlja s kojom sam se srodio. Ona je moja domovina izborom, jezikom, voljom, kulturnom baštinom. S njom se mogu identificirati po stvarnoj i emocionalnoj povezanosti s narodom iz kojega potječem. Ona više nije ideja, nego životna zbilja, ona je država, koja jamačno, kao i u ranijim vremenima, ne može zadovoljiti sve potrebe a još manje sve taštine. Odatle potječu drevni i današnji bolni, katkad i surovi hrvatski nesporazumi, koji se najbolje očitiju u posvemašnjoj uporabi riječi „protiv – anti“.
Španjolski filozof José Ortega y Gasset objašnjava tu pojavu kao „praznu gestu nijekanja“ koja ne pruža ništa novoga. Ako netko kaže da je protiv (antifašist, antikomunist, antijugoslaven), objašnjava filozof, to znači da je on za svijet u kojemu nema tih pojava. Taj svijet je postojao prije nego su se pojavili fašizam, komunizam, jugoslavenstvo. Umjesto da se vremenski pojavi nakon ovih zlogukih patvorina, protivnik (antifašist, antikomunist, antijugoslaven) se prebacuje u vrijeme prije fašizma, komunizma, jugoslavenstva i time ponovno započinje vrtjeti film na onome starom mjestu s kojega su krenule te nemilosrdne ideologije. Valja živjeti s vremenom i istančanim osjećajem za historijske datosti. „Sve bi bilo jednostavno, kad bismo mogli s jednim Ne pokopati prošlost. Ali prošlost je prema svom biću sablast. Ako ju se odbaci, ona se vraća nepromijenjena. Stoga ju se doista može otkloniti, ako ju se ne odbaci nego s njom računa… Prošlost ima pravo, svoje vlastito pravo. Ne dade li joj se to pravo, ona će ponovno doći i to pravo tražiti i zahtijevati ga možda i tamo, gdje ga nema.“ Strašna je hrvatska prošlost dvadesetog stoljeća: jugoslavenstvo, ustaše, jugoslavenstvo, komunizam i stalni ljudski i teritorijalni gubitak. Ni negacija niti afirmacija te prošlosti nisu lijek za tragičnu stvarnost. Prošlost može biti povod za ozbiljno znanstveno istraživanje i plodnu osobnu refleksiju.
Godinama čitam i skupljam o Hrvatskoj ovdašnje kritične, rijetko i pohvalne tiskovine. Povremeno ukucam i hrvatske stranice. Novinari nemaju vremena ni potrebu za objektivnom obradom tema, pa se sve svodi na površne puke senzacije. Stoga uvijek kažem da iz ove udaljenosti nije korektno prosuđivati hrvatsku svakodnevicu. Ovaj sam put u Hrvatskoj. Čitam, promatram i razgovaram.
Iz tiska razabirem da je javni prostor postao borbenim područjem. Spomenici se uklanjaju, ulice preimenuju. U Zagrebu je donesena odluka o uklanjanju Tita s kazališnog trga. Novo ime je Trg Republike Hrvatske – nadam se ne jedini u državi. Ta višegodišnja bitka pokazuje različito shvaćanje povijesti. Njemački povjesnik Götz Aly u svezi s ovakvim promjenama govori o „usirenoj povijesti“ koja dokumentira nekadašnje naklonosti, mode i zablude. Kad je Sveučilište u Lausannei odbacilo posthumno oduzimanje počasnog doktorata Mussoliniju, dodijeljenog mu 1937., obrazložilo je to da taj čin može biti trajna opomena kako se duh vremena i slika povijesti brzo mijenjaju. Povijest bez trenja nije ništa drugo doli mit.
Na Čiovu je velika vreva i domaćini gundraju. Neki su pak sretni. Što više turista, više koristi. Zimnica je u pitanju. Nedjelja je normalni radni dan. Gostioničari se šire na drugu stranu ceste i na samoj obali prave improvizirane točionice. Sredovječna gospođa žurnim koracima poslužuje večeru. Na pitanje zašto žuri, odgovara mi da se od nje traži brzina. Tuži se. Dnevno mora nebrojeno puta preko ceste. Radno joj je vrijeme četrnaest sati. Noge više ni ne osjeća. Ni po noći ih ne može odmoriti. I u obližnjoj prodavaonici je nelagodno. Blagajnice stoje satima na blagajni, jer poslodavac ne dopušta da sjedeći upisuju račune.
Na starome mostu u Trogiru mlada djevojka prodaje knjige. Utržak ide za vukovarski vodotoranj. Dolazi iz Vinovca, sela dvadesetak kilometara zapadno od Trogira. Nabroji mi više sela kroz koja prolazi do svog sela Vinovac. Vožnja tamo i natrag traje preko dva sata. Pitam ju, može li se usput negdje nešto pojesti, jer je već ručeno doba. Odgovara mi da ni u jednom od nabrojenih sela nema gostionice. Vodovod nam je obećan prije 15 godina. Do danas nema ni projekta. Bez vode je nemoguće držati gostionicu. U Starigradu (Paklenica) sam. Temperatura je oko 40 stupnjeva, a gospođa prodaje ribu u zatvorenom hladnjaku. Pitam je bi li mi mogla očistiti oradu i brancin, budući da tome poslu nisam vičan, odgovori mi da hoće, ali ni sama ne zna hoće li je ruke poslušati. Jedva pokreće prste, izgubila snagu. A mora izdržati da bi zaradila zimnicu. Brijačnica u Zadru je puna. Padaju priče o podjelama u hrvatskome društvu, o lijevim, desnim, progresivnim, liberalnim, konzervativnim i reakcionarnim, uglavnom lošim političarima koji se brinu samo za sebe, a ne za narod.
Teško da se u Hrvatskoj može naći politička stranka na nacionalnoj razini kojoj se može pripisati jedan od navedenih atributa, ali nek’ se narod tješi. To je proizvoljnost koja podliježe vremenskim mijenama i mjesnim interpretacijama. Tko je ozakonio neoliberalno gospodarenje u Hrvatskoj, ako ne dosadašnji upravitelji države koji su se samoprozvali „desnima“ i „lijevima“? Daleko dublji problem je priča o stvarnim hrvatskim podjelama. Hrvatsko drušvo se prema don Anti Škobalju dijelilo od samih početaka naseljavanja u hrvatske krajeve. „Narodna stranka“ je nastojala sačuvati glagoljicu u liturgijskim obredima, te je označena „konzervativnom“ i „tradicionalističkom“. „Latinaška stranka“ je pak bila za latinski jezik u liturgiji što ju je u to doba činilo progresivnom. Nakon Drugoga vatikanskog sabora i općeprihvaćenog korištenja narodnog jezika u liturgiji, „latinaška stranka“ je postala tradicionalističkom, a „narodna stranka“ naprednom. Za taj ispravak trebalo je sačekati 1000 godina. Vjerojatno su obje stranke u svoje vrijeme bile za autonomnu hrvatsku državu, koja je postala kraljevinom, ali su nesporazumi nastali ne samo glede kakvoće te države nego i glede njezina europskog konteksta. Ti drevni hrvatski nesporazumi prate narod do današnjeg dana.
U kolovozu se u Hrvatskoj, sasvim nepotrebno, rasplamsala rasprava o (ne) sekularnosti hrvatske države. Hrvati su bili stoljećima bez države i naciju je držala Katolička crkva na okupu, pa se može govoriti o stanovitoj simbiozi između naroda i crkve. Suvremene pravne države su većinom nekonfesionalne. Danas u Europi ne postoji „kršćanska država“ niti „kršćanska nacija“, premda su europski temelji kršćanski. Crkva i država su odvojene veličine čiji se suživot temelji na partnertstvu, osim u laicističkoj Francuskoj. Crkva se ne miješa u unutarnji ustroj i funkcioniranje države i obrnuto. „Upravo je kršćanstvo to koje sa svojim resursima stvara temelj za sekularnost i pluralističku civilizaciju. Religija, koja na temelju svog vjerskog nauka omogućuje sekularnost, ima druge zadaće i potencijale nego religija koja se temelji na monističkom sustavu koji sve stavlja pod jedno temeljno načelo“, zapisuje Martin Grichting, generalni vikar biskupije Chur. Crkva ima pravo javno nastupati i očitovati se u svim religioznim, moralnim i etičkim raspravama. U Hrvatskoj se, nažalost, uloga Katoličke crkve ili precjenjuje ili podcjenjuje. Primjera za to ima dosta od očuvanja naroda preko ozakonjenog pobačaja do biblijskog sedmog dana počinka.
Braniti pravo na religioznost, znači braniti ljudsku slobodu. Ako se religiozni čovjek odriče ideje o božjoj državi, nereligiozni nema pravo nametati ateističko društvo. Osobna uvjerenja ne smiju postati mjerilom za sve ljude. Pri tome valja razlikovati moral od političke moći, odnos između osobnog svjetonazora i političke moći, između osobne moralne predodžbe i pravnog poretka. Naravno da se u našim pravnim normama krije moral primjerice o građanskim i ljudskim pravima. Ali što je s društvima koja ne poznaju odvajanje morala i moći? Ugrožavaju li oni slobodu pojedinca? Klasični primjeri za to su islamski kalifati i komunističke diktature. U njima su moral i moć jedno. Svi su ljudi podređeni istom neizbježnom mjerilu. Tko to izbjegava, prijeti mu državni aparat nasiljem. Ovdje se pokazuje da su religiozni fundamentalizam i ateistički totalitarizam srodni. Oba ne respektiraju slobodu drugoga. Samo društva koja priznaju razliku između osobnog svjetonazora i politike, kadra su podnijeti razdvajanje države od religije, moći od morala.
A. G. Matoš je 1906. zapisao: „Hrvatska je simpatičnija od Hrvata“. Moram priznati da sam dugo nosio u sebi ovu zagonentnu tvrdnju hrvatskog velikana pisane riječi i čini mi se da sam, nakon ljetošnjih doživljaja, u stanju odgonentnuti ju. Sličan cinizam je ponovio rečenicom: „Zagreb je prekrasno, pitomo mjesto, ali ljudi, moralna atmosfera ne da disati čovjeku, naviknutu na slobodni zrak inozemstva“. Hrvati su postali jako nepovjerljivi međusobno i prema državi u koju su solidarno uložili toliko života i muke. Posljedica nepovjerenja je njihova opća dezorijentiranost i pasivnost. Naviknuvši na totalitarnu „besplatnu državu“, u kojoj se moralo samo slijediti zaključke centralnih komiteta, demokratska država im se doimlje kao strano tijelo u kojem je nemoguće ostvariti životne ciljeve.
U demokratskim zemljama država je izraz nacije i ona zahtijeva stalni napor svih političkih i društvenih aktera da postane sve boljom pravnom državom. U tu svrhu postoje izbori, inicijative, referendumi, pa i uljuđeni prosvjedi. Lošemu hvatskom ozračju doprinosi svakako destruktivno ponašanje političara, zakonodavnih i sudbenih tijela, priopćila, kao i izjave branitelja „nismo se borili za ovo“. Svjesno ili nesvjesno „ovo“ se odnosi na državu, a dosezi takvih izjava i ponašanja su poricanje onoga što je ostvareno. Ispada da je osnovni problem hrvatske države što ju narod ne voli, a osnovni problem naroda što ne zna što zapravo hoće. Ako je država preskupa, ako je slabo organizirana, ako su nameti preveliki, svakako te činjenice destimuliraju, ali Hrvati ne mogu računati s novom nego s primjerenijom postojećom državom. Propadne li gradnja jednoga povijesnog svijeta, bit će pokopane i misli koje su ga zamislile i snovi kojima je bio protkan, zapisa neki mudrac.
Nedavno preminuli francuski znanstvenik bugarskog podrijetla Cvetan Todorov opisuje istu problematiku: “Moja vlastita prošlost u totalitarnoj zemlji (odrastao sam i školovao se u Bugarskoj do svoje 24 godine) učinila me je otpornim prema napastima moralnog relativizma. Znam da političko zlo postoji i da se ne može brkati s nedostatcima političkog sustava u kojemu danas živim u Francuskoj. Također znam da je ovo zlo apsolutno zastrašujuće. Ali, ono nam ujedno nije toliko strano, koliko bismo mi, slobodni podanici liberalne demokracije, to željeli. Općenito govoreći, u akterima ovog zla nema ništa monstruozno ili divlje. Zato mi se čini da je utješno manihejstvo jednako tako štetno kao moralni relativizam…. Ne možemo se umiješati u povijest i dokinuti ono što se dogodilo, ali u najmanju ruku možemo pokušati razumjeti protekle događaje tako da besmisao ne dodajemo užasu.”
Domovina kao motiv je posljednjih godina doživjela renesansu. To je reakcija na razantnu globalizaciju, taj veliki svijet u kome se čovjek osjeća malim, neznatnim i izgubljenim, tuđim, marginaliziranim. Sjetimo se brojnih hrvatskih političkih emigranata koji su bili prisiljeni živjeti izvan domovine. Domovinu su im oduzeli komunisti i uskratili sva prava. Ali im nisu mogli oduzeti hrvatski identitet koji je definiralo vrijeme a ne prostor. Hrvatsku svijest se može posvuda ponijeti. Jedan od izraza suvereniteta zemlje je i dodjela državljanstva kao temeljne poveznice s domovinom. Time se jamče sva prava i preuzimlju sve obveze prema zemlji. Ta činjenica, međutim, ne znači da su sva državljanstva istovrijedna, što u pojedinim slučajevima relativizira vrijednost domovine.
Državljanin Bosne i Hercegovine, a sličan odnos bi bio i prema hrvatskom državljaninu da Hrvatska nije članica EU-a, može na svoju zemlju biti ponosan koliko mu drago, ali će na svakom graničnom prijelazu osjetiti drukčiju kontrolu, možda čak i šikaniranje, nego netko sa švicarskom putovnicom. Ljudi se rađaju u zemljama i na područjima na što ne mogu utjecati niti to promijeniti. Ali svijet je tako umišljen da je neko državljanstvo važnije od drugoga i od svega što je čovjek postigao, od svega u što vjeruje da je važno i korisno. Stoga se 1990-ih godina i trgovalo s hrvatskim putovnicama, pa i u Švicarskoj.
Bosna i Hercegovina i Hrvatska su moje domovine. Bio sam ponosan na njih kad su smogle snage da se uljuđenim referendumom odluče za samostalne države. Potom su postale poprište srpske agresije, izručene barbarizmu i divljaštvu. Sa svih se strana na njih počelo pucati. Čim puca, svijet postaje jednostavnijim. Tada nestaju prijepori. Sva problematika i njezina isprepletenost, riješena je u tom trenutku. Sva pitanja su odgovorena. Svakodnevni teret, što treba znati, što treba činiti, što se hoće i može činiti, pao je s leđa kao da nije ni postojao. Samo se još valjalo obraniti i ništa više i ništa drugo. Obje su uspjele i postigle cilj. Na opću žalost, došlo je i do međusobnog prolijevanja krvi. Cui bono? Nastao je mir, zemlje su međunarodno priznate i ponovno se nametnuo teret, dnevni teret, koji su agresorski pucnjevi bili stavili u drugi plan. Sad se valja okrenuti prema pozitivnom, preuzeti odgovornost za narod, omogućiti da procvjeta život, koji će državama dati tako nužni sadržaj, i dopustiti da raste ono što treba rasti – najbolje u korelaciji.
Politički zatvorenik, br. 273. listopad/studeni/prosinac 2017.
