By U švicarskome kantonu Aargau postoji saga o Jahaču u čizmama. Jahač sjedi na snažnom vrancu, s čizmama i ostrugama, a pored njega trči bijeli psić. Tlo podrhtava, ostruge zveckaju, konj juri naprijed raširenih očiju. Ali jahaču je okrenuta glava naopačke, njegove oči pilje natrag, u noć.
Uzaludno pokušava okrenuti glavu. Neprestance mora gledati natrag kao da bi tamo bilo nešto što ne želi vidjeti, ali on to ipak ne ispušta iz vida. Njegova priča počinje zločinom protiv prava, zakona i protiv ljudskosti; krivo se zaklinjao iz pohlepe za novcem. K tome je bio nesposoban za suosjećanje. Sada pilji u svoju prošlost i ne može je se osloboditi.
Švicarski germanist i književnik Peter von Matt opisuje njegovu tragičnu sudbinu: jahač u čizmama juri noću, s glavom okrenutom unatrag, vidi samo svoju prošlost i ništa drugo i ništa više. On bježi pred svojom krivicom, pred svojim zločinom, pred svojom neljudskošću, a one plešu za njim poput utvara, jednakom brzinom i zajedno s bijelim psićem. Izgubio je slobodu duše i stvaralačku snagu sjećanja, pa što brže bježi, sve se više gubi.
Tako se može dogoditi jednoj cijeloj zemlji s njezinom prošlošću. Trebalo bi gledati unaprijed, slobodno donositi odluke, sa zadovoljstvom u srcu i radovati se budućnosti i ostvarivanju odvažnih planova. Ali strašna sila joj je okrenula svu pozornost u prošlost. Samo vidi što je bilo i ne shvaća kako s time izići na kraj. Morati tako gledati unatrag je prokletstvo, a saga o jahaču u čizmama nije ništa drugo nego priča o čovjeku koji je uklet na sjećanje lišeno svake stvaralačke snage, kako zapisa lucidni profesor von Matt.
Publicisti kao suvremeni poljari
Prošlost je uvijek bojno polje koje se neprestance preorava. Sama je, pak, povijesna znanost posvuda pomalo ideologizirana. Nekad pomoću „dijalektike“ danas snagom „narativa“, ali da je tako, bjelodano pokazuje ona svevremenska i svenazočna, da povijest pišu pobjednici. Drugim riječima, lijepo mjesto u povijesti ne osigurava vam moral, nego – pobjeda. Nažalost, kaljuže u jednom društvu ne nestaju tek tako. Istraživanja i rasprave o historijskim uzrocima i katastrofama uopće, trebale bi voditi k bistrenju pojmova i k otvorenoj, nenasilnoj i zajedničkoj budućnosti koja donosi prosperitet, stabilnost i modernizaciju. Ali neka nevidljiva sila, okamenjena u prošlosti, opstruira svaki pomak i iskorak u budućnost.
Nije mi poznato, je li u hrvatskoj usmenoj književnosti zabilježeno nešto slično Jahaču u čizmama, ali me životno iskustvo uči da su ulogu jahača s glavom okrenutom unatrag preuzeli suvremeni poljari. U mome djetinjstvu i u mome zavičaju poljari su čuvali usjeve i za to ubirali poljarinu. Bili su to većinom siromašni, pošteni i savjesni ljudi sa zemljišnim posjedom premalim za prehranjivanje obitelji, pa su živjeli od poljarine. Svijet se promijenio, polja stoje neobrađena i zapravo je nestala potreba za poljarima: korov ne treba čuvati ni od stoke koje više nema, a ni od ljudi kojih je sve manje. Ali, poljari nisu nestali. Samo nije sasvim jasno, jesu li današnji poljari čuvari usjeva ili korova! U Hrvatskoj su na djelu i jedni i drugi, ali su drugoimenovani glasniji pa je, ilustracije radi, dobro čuti njihove poljarske, nasumce izabrane iskaze.
Nisam siguran je li tko u Hrvatskoj spomenuo jedan švicarski udžbenik koji je, pod naslovom Znamenita prošlost (Denkwürdige Vergangenheit) i podnaslovom „Svjetska i švicarska povijest od prosvjetiteljstva do danas“ 1969. tiskao državni (kantonalni) nakladnik, a dugi niz godina je bila udžbenik za švicarske školarce. U njoj je jedno posebno kratko poglavlje posvećeno Anti Paveliću odnosno Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ni po čemu posebno: pisano u svjetlu već općepoznatih crnih legendi o Hrvatima koje je, kako znamo, jugoslavenska propaganda sustavno širila još otkad smo „pali pod oslobođenje“, a i zbog toga što smo pod oslobođenje doista pali 1945. godine.
Autor tamo opisuje kako Srbi i Hrvati imaju isti jezik, i kako od 1918. žive u istoj državi; Srbi pripadaju, s iznimkom male muslimanske manjine, istočnoj pravoslavnoj crkvi, dok su Hrvati rimokatolici i, dakako – mrze pravoslavce. Jedna hrvatska urotnička banda, pod vodstvom odvjetnika Ante Pavelića, pokušala je osnovati čisto hrvatsku državu, pa kad je Hitler 1941. razbio Jugoslaviju, uspostavio je takozvanu „NDH“ te postavio Pavelića na njezino čelo. Nova je država, osim stare Hrvatske, obuhvatila također Bosnu i Hercegovinu čije je stanovništvo, naravno, bilo pretežito srpsko. I onda započe zločinac Pavelić bez razloga i povoda masovnim ubijanjem Srba koje se može usporediti samo s njemačkim (nacionalsocijalističkim) ubijanjem Židova i turskim klanjem Armenaca. I nitko da zaustavi ovaj jezoviti pomor; štoviše, vrhbosanski nadbiskup dr. Ivan Ev. Šarić objavi za Božić 1941. jednu odu u čast Paveliću kao „krasnom junaku vjere“, koji „našim srcima upravlja i naše duše uzdiže Bogu“. Broj Pavelićevih žrtava (odnosno broj ljudi koje su poklali Hrvati) procjenjuje se na 750 tisuća muškaraca, žena i djece.
Naraštaji nižegimnazijalaca u Švicarskoj, među njima i djeca ovdašnjih Hrvata, sve do 1990-ih su učile ovu, elementarnim neznanjem i mržnjom na katolištvo opijenu pripovijest kao hrvatsku povijest. Nismo imali države, pa nije bilo nikoga da nam stane u obranu, primjerice onako kako turska diplomacija ovih tjedana i mjeseci pokušava izvršiti pritisak na hrvatske školske vlasti, ne bi li u novome školskom kurikulu bilo izbjegnuto spominjanje turskoga genocida nad Armencima. To je, između ostaloga – država: instrument zaštite ugleda jednog naroda čak i unatrag preuzeli suvremeni poljari. U mome djetinjstvu i u mome zavičaju poljari su čuvali usjeve i za to ubirali poljarinu. Bili su to većinom siromašni, pošteni i savjesni ljudi sa zemljišnim posjedom premalim za prehranjivanje obitelji, pa su živjeli od poljarine. Svijet se promijenio, polja stoje neobrađena i zapravo je nestala potreba za poljarima: korov ne treba čuvati ni od stoke koje više nema, a ni od ljudi kojih je sve manje. Ali, poljari nisu nestali. Samo nije sasvim jasno, jesu li današnji poljari čuvari usjeva ili korova! U Hrvatskoj su na djelu i jedni i drugi, ali su drugoimenovani glasniji pa je, ilustracije radi, dobro čuti njihove poljarske, nasumce izabrane iskaze.
U svom iskazivanju počasti preminulomu srpskom književniku i filozofu Radomiru Konstantinoviću, njegov je sunarodnjak, pisac Bora Ćosić, koji se u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku rado ponosio svojim zagrebačkim rođenjem i rovinjskom adresom, izjavio kako je „jedan dio pismohrane netragom nestao iz Konstantinovićeve kuće u Istri koju su u posljednjem ratu opustošili hrvatski nacionalisti“ (Neue Zürcher Zeitung /NZZ/, 4. 11. 2011.). Eto što je kultura i nedostatak predrasuda: u Hrvatskoj se, očito, ne može biti ni tat, a da se ne bude nacionalist! Jedinstvena izlika za lupeže: ukradi i orobi kako bi dobio svjedodžbu hrvatskog nacionalista. I obrnuto, ako si hrvatski nacionalist, onda si, u najmanju ruku, lupež in spe.
Nedavno je u NZZ-u (17. 5. 2017.) prikazan Jergovićev roman Rod koji je na njemački preveden pod naslovom Nečuvena povijest moje obitelji (Die unerhörte Geschichte meiner Familie). Prikazivač Andreas Breitenstein zapisuje kako autor hladno-sarkastičnim pogledom prati „multinacionalni pokolj između fašističkih hrvatskih ustaša, kralju vjernih srpskih četnika, komunističkih partizana i njemačkih SS-ovaca“. I onda nastavlja: „U NDH, kojoj se pribraja i Bosna, spustila se nad sve koji ne pripadaju ‘narodnom tijelu’, a ti su Židovi, Romi i Srbi, izopačenost, poimence Jasenovac. Nakon pobjede obračunaše se Titovi komunisti sa zakletim neprijateljem.“ Iza toga klišea slijedi još jedan: nakon stjecaja neovisnosti Hrvatske, „temom postaje nacionalni šovinizam katolicizmom opijene nove Hrvatske“.
U svojoj najnovijoj knjizi Dvadeset leva ili mrtav (Zwanzig Lewa oder tot, Beč, 2017.) Karl Markus Gauss posvećuje Hrvatskoj četrdesetak stranica. Nakon 1991. Tuđman naređuje, prema piscu, preimenovanje ulica i trgova, rušenje spomenika: „Zagrebu nije samo naređen zaborav, zaborav da je ovdje bjesnio genuin hrvatski fašizam…“ Genuinus znači prirođen, naravan, izvoran, autohton. Treba li reći da samo imbecilnost može četverogodišnju epizodu, ma kako ona bila moralno niska, odvratna i gnusna – ako se ustaštvo uopće može podvesti pod pojam fašizma – protezati na višestoljetnu prošlost i tradiciju jednoga naroda? Potpuno je promašeno htjeti objasniti fašizam, nacizam i komunizam kao specijalnu karakternu, prirođenu sklonost nacije ili kao izraz nacionalnoga karaktera nekog naroda, kaže Hannah Arendt. Ni iz hrvatske tradicije to nije moguće.
Koliko povijesna znanost smije biti politi(č)ka?
Christian Gerlach, podrijetlom Nijemac, profesor suvremene povijesti na bernskom Sveučilištu, općenito se smatra priznatim svjetskim istraživačem nasilja u društvu. Pripada skupini vodećih autora mlađeg naraštaja koji se bave stradanjem Židova u Drugome svjetskom ratu, a 2016. je kod Cambridge University Press objavio knjigu The Extermination of the European Jews. Knjiga dosta neoriginalnog naslova – jer je Raul Hilberg 1961. objavio klasično djelo pod naslovom The Destruction of the European Jews – nedavno je, 2017., u njemačkome prijevodu i s ispravcima, kako naglašava sam autor, objavljena u Münchenu kao Der Mord an den Europäischen Juden. Ursachen, Ereignisse, Dimensionen (Ubijanje europskih Židova. Uzroci, događaji, dimenzije). Od ukupno 576 stranica, njih 131 otpada na bilješke, bibliografiju i indeks. Na dvije stranice autor zahvaljuje osobama, njih preko četrdeset, na suradnji i ustanovama dljem svijeta koje su mu omogućile da javno iznese svoja istraživanja i provjeri njihovu uvjerljivost pred znanstvenom zajednicom.
Ne kanim ovdje prikazati knjigu koja „pruža posebnu perspektivu o uništenju europskih Židova“, kako s poslovičnom skromnošću tvrdi sam autor. Fenomeni nasilnih društava obično su obilježeni širinom sudionika, višestrukim motivima i raznolikošću žrtava. Gerlach želi pokazati da su, pored njemačke, i druge nacije bile sklone ekstremnom nasilju, pa ovu klasifikaciju ne uzima kao cilj nego kao ishodište svojih razmišljanja o ubojstvima, progonima i nasilju. Masovno nasilje, prema autoru, počiva na „participacijskim procesima“ i ptvrđuju ga slučajevi poput „Sovjetskog Saveza od 1930-tih do 1950-tih godina, Osmansko carstvo u kasnijoj fazi, uključujući i pogrom nad Armencima, Kambodža, Ruanda, Sjeverna Amerika u 19. stoljeću“ (str. 12.). Nasilje počinjeno nad Židovima u Drugome svjetskom ratu tragična je povijesna činjenica. To nasilje, prema autoru, nije bilo europskih razmjera samo u geografskom smislu, nego je imalo i europsku političku dimenziju koja je uključivala širi kontekst od njemačkoga. Autorov je naum obraditi sve stradalničke skupine, posvetiti pozornost pitanjima i razlozima zbog čega su različite skupine bile žrtvom masovnog nasilja, što je ove skupine povezivalo i kako je većinsko društvo reagiralo na to što su njihovi sugrađani odjednom postali obespravljeni, neprijateljski elementi prema kojima se postupa neljudski. Autor upozorava i na terminološke promjene te se odlučuje ne koristiti ustaljene termine holokaust i shoah, Endlösung (konačno rješenje), antisemitizam, kolaboracija, počinitelji, marionetska država. Studija je prepuna podataka, nabijena pojedinostima, izložena iznenadnim promjenama mjesta i vremena što vodi k brojnim i nepotrebnim ponavljanjima.
U odnosu na NDH, Gerlachov je uradak metodološki upitan, budući da primijenjene metode i procjene ne uzimaju u obzir sve raspoložive izvore i literaturu, te se tako pojedine tvrdnje i zaključci u studiji daju politički interpretirati i instrumentalizirati. Nije neproblematična ni sama struktura studije koja je vrlo fragmentirana, pa glede NDH ne daje odgovore na neka analitička pitanja. Zanimljivo je da Gerlach u bibliografiji ne navodi ni jedan jedini hrvatski izvor koji je koristio. Među autorima na koje se oslanja za novija istraživanja su navedeni Marc Biondich, Esther Gitman, Randolph Braham, Srđa Trifković, Raul Hilberg, Ashen Cohen, Stevan Pavlowitsch, Ivo Goldstein, Tomislav Dulić, Dragan Cvetković, Narcisa Lengel-Krizman, Đorđe Mihovilović i Jelka Smreka, Marija Vulesica, James H. Burgwyn, Jozo Tomasevich, Alexander Korb…
U studiji ima i hipoteza koje su slabo ili nikako dokazane. U ovome ćemo se prikazu ograničiti na dijelove studije koji se odnose na NDH, kako bismo čitateljima ukratko pokazali, unatoč svim prijeporima, da znanost kao objektivna, sustavna, logična, precizna i provjerljiva metoda prikupljanja, opisivanja, klasificiranja, definiranja, mjerenja, eksperimentiranja, uopćavanja, objašnjavanja i vrednovanja iskustvenih činjenica nije uvijek na razini svojih načela. Pritom treba uvijek imati na umu da historiografija (ne samo politička, nego ni povijest književnosti, glazbe ili uopće umjetnosti) nije egzaktna znanost, i da – kod aksiomatskog polazišta prema kojemu su činjenice svetinja – uvijek uključuje interpretaciju, a ona je neodvojiva od autorovih sklonosti, društvenih, političkih i kojekakvih drugih preferencija i (pred)uvjerenja. Jer, kad ne bi bilo tako, onda bi postojala samo jedna povijest književnosti, samo jedna povijest likovne umjetnosti, samo jedna politička povijest.
O autonomnosti zaposjednutih zemalja
Američki sudci su u postupku protiv generala s jugoistoka („Fall/Slučaj 7“) pred Međunarodnim vojnim tribunalom u Nürnbergu – jednom od najpoznatijih postupaka koji su pobjednici vodili protiv pobijeđenih, a ujedno jednom iz grozda postupaka koji se i po primjeni prava i po poštivanju pravičnosti vrlo često dovodi u pitanje u stručnim krugovima – zaključili „da postupci hrvatske vlade“ bijahu „postupci okupacijske sile“: „Nazora smo da je Hrvatska za vrijeme cijelog ovdje relevantnog razdoblja bila okupirana zemlja i da je za sve izvedene postupke sa strane hrvatske vlade odgovorna okupacijska sila.“ Ovo navodim prema str. 122. knjige Geschichte Jugoslawiens (Povijest Jugoslavije) nedavno preminuloga njemačkog povjesničara Holma Sandhausena, beogradskog učenika koji je i pred smrt dao javnog oduška svom dubokom žalu za Jugoslavijom što su ga dijelili mnogi europski ljevičari njegova naraštaja.
Za razliku od navedene ocjene Međunarodnoga vojnog tribunala, povjesnik Christian Gerlach u svojim znanstvenim istraživanjima dolazi do zaključka da postoje naznake, pa i dokazi, da su vlade pojedinih zaposjednutih zemalja u nekim segmentima djelovale neovisno o Njemačkoj. „Za vrijeme Drugoga svjetskog rata dospjelo je preko 200 milijuna ljudi i 17 zemalja pod njemačko zaposjednuće“, ne računajući zemlje u kojima su bile stacionirane jake njemačke postrojbe, ali bez uspostave režima zaposjedanja, kao Finska, Rumunjska, Bugarska i talijanska Libija. Njemačko zaposjednuće zemalja povezivalo se s političkim, strateškim i gospodarskim razlozima, ali je kontrola nad njima služila vojnoj svrsi i bila preduvjet za njihovo izrabljivanje (279.). Posvemašnji je nadzor bio nemoguć. Sam ustroj država je bio različit. Naime, svaka je zaposjednuta zemlja unutar svojih granica imala drukčije izgrađenu upravu i instance moći. Austrija je u cijelosti anektirana. Neke zemalje su posjedovale nacionalne vlade (Francuska, Danska, Grčka, Norveška od 1942. te osobito slabi režimi u Srbiji, Albaniji i u Češkom protektoratu). Pojedinima su vladale „fašističke stranke u užem smislu riječi“ (Italija, Hrvatska, Slovačka, Norveška), drugima autoritarni, desno orijentirani režimi (Mađarska do listopada 1944., Rumunjska, Bugarska), treće su imale parlamente koji su donekle funkcionirali, pače socijaldemokrate u vladajućoj koaliciji (Danska, Finska) (u izv. „wieder andere [Länder] hatten einigermassen funktionierende Parlamente oder sogar Sozialdemokraten in ihren Regierungskoalitionen /Dänemark und Finnland/).“
Zbog ovih razlika od zemlje do zemlje i unutar samih društava, ističe autor, ne može se govoriti o kolektivnome europskom držanju ili odgovornosti.“ Unatoč svim razlikama, postajala su određena politička obilježja koja su zaposjednute zemlje dijelile s Njemačkom, U taj kompleks spada „žestoki nacionalizam, biološko ili organsko shvaćanje naroda ili vlastite etničke skupine te korporativno shvaćanje društva“ (303.-304.), pri čemu nije sasvim jasno, pravi li Gerlach razliku između fašističke inačice korporativizma i onoga korporativizma koji je bio zaglavni kamen socijalnog nauka Katoličke crkve u prvoj polovici 20. stoljeća. (U izvorniku, naime, piše: „Dazu gehörten glühender Nationalismus, ein biologisches oder organisches Verständnis des Volkes oder der eigenen ethnischen Gruppe (was oft zu Einparteienstaaten, eingeschränktem politischen Diskurs und nichtöffentlichen Entscheidungsprozessen führte) und ein korporatives Gesellschaftsbild (das auch der Vatikan unterstützte.“)
Dana 25. studenoga 1941. Hitler je u Berlinu demonstrirao najveću političku moć, kad su se visoki predstavnici 13 članica protukominternskog pokreta sastali kako bi demonstrirali zajedničku borbu protiv Komunističke inernacionale i uzajamnu političku potporu: Njemačka, Italija, Japan, Mađarska, Mandžukuo, Španjolska, Bugarska, Nankinška Kina, Hrvatska, Danska, Finska, Rumunjska i Slovačka. Od 13 zemalja samo ih je sedam stupilo u rat sa Sovjetskim Savezom. Ova konferencija, tvrdi Gerlach, pokazuje da su nacionalni interesi jače određivali politički kurs negoli interesi Njemačke ili drugih članica. To ponašanje „protuslovi ideji da su vlade Bugarske ili Danske bile samo njemački sateliti“ („Diese Episode zeigt, dass nationale Interessen stärker den politischen Kurs dieser Länder bestimmten als die Interessen Deutschlands oder anderer Partnerstaaten. Das widerspricht der Idee, die Regierungen von Ländern wie Bulgarien oder dem besetzten Dänemark seien blosse deutsche Marionetten gewesen“). Novije studije o frustraciji i relativnom neuspjehu službenih njemačkih savjetnika u Slovačkoj idu u istom smjeru. Ipak su saveznici bili važni Njemačkoj, jer su 1941. poslali oko milijun vojnika na istočnu frontu (s oko tri milijuna njemačkih), a 1942. dva milijuna. Konferencija u studenom1941. pokazuje također da su, unatoč manipulacijama javnim mnijenjem, određeni stavovi vlastitog pučanstva bili važni za dotične režime (302.-303.).
To vrijedi i za politiku i akcije protiv Židova, što potvrđuje i sljedeći primjer. Prema Gerlachu, kad je bugarski ministar vanjskih poslova Ivan Popov u studenom 1941. predložio Ribbentropu i Hitleru opću politiku raseljavanja Židova, Hitler je ideju verbalno podupirao. Mađarska i Rumunjska su već u proljeće 1941. izjavile da je njihov cilj prognati Židove. Norveški njemački saveznik Vidkun Quisling je zagovarao međunarodno, u najmanju ruku općeeuropsko rješenje židovskog problema. Njemačko Ministarstvo vanjskih poslova je na Popovljev prijedlog odgovorilo da Italija, Mađarska i Španjolska odbijaju poželjni europski dogovor o postupku prema Židovima; u najboljem slučaju mogla bi Njemačka računati s Hrvatskom, Rumunjskom, Slovačkom i Bugarskom, ali ni s ovim državama ne će se biti jednostavno dogovoriti (365.).
Hitler je, prema autoru, načelnu odluku o ubijanju europskih Židova donio u prosincu 1941., Göring je u kolovozu 1942. požurivao rješenje tog pitanja, a u lipnju 1942. Himmler je napravio plan za uništenje Židova do sredine 1943. (107). Iz odnosa pojedinih nenjemačkih vlada prema Židovima, Romima i drugim manjinama autor iščitava stupanj autonomnosti pojedinih država. Tako su u studenom 1941. Slovačka, Rumunjska i Hrvatska izjavile da nemaju interesa za svoje građane koji žive na područjima pod kontrolom Njemačke. Pojedine su vlade, tako slovačka, hrvatska i rumunjska u studenome 1941., bugarska i norveška 1942. i mađarska 1944. – dopuštale Nijemcima, da se prema njihovim židovskim građanima, koji su živjeli na području koje su nadzirali Nijemci, postupa kao prema drugim Židovima, što je omogućavalo oduzimanje prava i njihovu deportaciju, a potom i ubijanje.
U svezi s općim proganjanjem Židova, Gerlachu se čini važnim pripomenuti, da hrvatska vlada 1941. nije nastojala protjerati Židove u Srbiju (kako je to činila sa Srbima), „što možda pokazuje da je Zagreb u Srbima gledao veću političku ugrozu“ (368.). „Nakon Njemačke, Rumunjska bijaše država s najviše ubijenih Židova u apsolutnim brojevima, premda je, smatra on, Hrvatska provodila razmjerno najsmrtonosniju protužidovsku politiku. Ona je odvela u smrt najmanje 75 posto od 38.000 Židova u zemlji (pored 300 – 400 tisuća ostalih žrtava). Hrvatske su postrojbe već u svibnju 1941. (prije njemačkog napada na Sovjetski Savez) započele s brutalnim ubijanjem Židova, a u srpnju je Vlada počela s njihovim interniranjem. Pravi vrhunac su ubijanja dosegla u ljeto. Prema interpretacijama mnogih povjesničara i državnog vrhovnika Pavelića, do konca 1941. godine većina je Židova bila mrtva. (Gerlach se ovdje poziva na autore kao što su Raul Hilberg, Stevan Pavlowitch i Alexander Korb). Statistički podaci međutim pokazuju da je 50 posto onih koji su umrli na području Hrvatske, 59 posto Židova iz logora Jasenovac i 75 posto ubijenih iz Bosne i Hercegovine umrlo 1942. godine. To je djelomice objašnjivo smrću zbog gladi, studeni i umorstava u sabirnim logorima u zimi 1941./42.
U ljeto 1942. pojačavaju hrvatske postrojbe iznova nasilje nad Židovima, ali prema savjetu njemačkih predstavnika smanjuju nasilje protiv Srba, dok ustaše preuzimaju logore ministarstva unutarnjih poslova, gdje se našlo još puno uhićenih Židova. Na njemačko traženje otprilike 4927 Židova je u kolovozu 1942. deportirano u Auschwitz, a ustaše su pobile Židove koji su im u Bosni, Hercegovini i u Dalmaciji pali u ruke, nakon što su im Talijani u lipnju 1942. prepustili nadzor nad određenim područjima. Hrvatsko uništavanje Židova se odigralo u više navrata, kao i lokalni valovi uhićenja, sa strane različitih aktera, prije svega članova radikalnih ustaša. Većina je Židova ubijena u logorima. Progon je trajao sve do konca rata – još 1945. je ubijeno najmanje 2.000 Židova (360.-361.). Gerlach ovdje upućuje na autore Dragana Cvetkovića, Đorđa Mihovilovića i Jelku Smreka, Jamesa H. Burgwyna, Stevana Pavlowitcha i Ivu Goldsteina.
Tri su zemlje (Hrvatska, Rumunjska i Mađarska) organizirale masovna ubojstva Židova, nastavlja Gerlach. U više navrata – najgore u 1942. – možda tri četvrtine od 40.000 Židova u hrvatskoj državi je poubijano ili u rijetkim slučajevima deportirano u njemačke logore uništenja. Većina drugih je preživjela u podzemlju; više tisuća ih je pripadalo skupinama koje su bile pod zaštitom vlasti. “Ondašnja Rumunjska slovi kao vrlo antisemitska zemlja, ali broj preživjelih Židova bio je tamo veći nego u Hrvatskoj, Slovačkoj, Mađarskoj. U Zagrebu i Bosni su studenti već 1920. tražili ograničenje broja židovskih studenata, tek 20 godina kasnije je to uvedeno“ (327).
Autor citira svjedočenje preživjeloga jasenovačkog zatočenika Ervina Rosenberga o tom logoru, u kojem „bijahu zatočenici prije svega zaokupljeni mislima na jelo i kako bi ga se mogli domaći“, pa su riskirali da budu strijeljani kad bi se tukli za komad kruha koji je ležao na zemlji. O stanju u logoru navodi citat s Jasenovac Memorial Site: „Prisilni rad Židova u hrvatskim logorima sličio je onom u njemačkim sabirnim logorima nakon 1941., pri čemu za rad nesposobni ljudi bijahu ubijani, a samo ih je malo preživjelo.“ Jasno je da nijednom riječju ne spominje kako su posljednjih godina mnogi „službeni“ podatci s te i sličnih mrežnih stranica o Jasenovcu dokazani kao obične izmišljotine. Ti podatci su, nažalost, ostali izvan Gerlachova znanstvenog vidokruga.
U pojedinim područjima pod njemačkom okupacije, piše on, počela su sustavna masovna ubojstva Židova u mjesecima nakon napada na Sovjetski Savez. U Srbiji su započela masovna uhićenja već u travnju 1941., ali su ubijanja židovskih i drugih talaca uhićenih radi zastrašivanja ili zbog navodnog sudjelovanja u komunističkom otporu, ostala ograničena do konca kolovoza. Ne uočavajući da bi u tom kontekstu relevantan mogao biti hrvatsko-njemački sporazum o iseljavanju Srba iz NDH, koji je sklopljen u svibnju 1941. i primjenjivao se do pred kraj ljeta te godine, ugrožavajući stabilnost okupacijske uprave u Srbiji te remeteći tamošnje prehrambene i uopće socijalne prilike, Gerlach nastavlja: „Prvi veliki masakr na Židovima iz Reicha dogodio se u Srbiji 12. i 13. listopada 1941., gdje je 342. pješačka divizija, a ne SS, ustrijelila 400 muških židovskih izbjeglica i mrtvacima počupala zlatne zube.“ U rujnu ili vjerojatnije u listopadu počeše njemačke vojne jedinice s ubijanjem 6.000 židovskih muževa, a ovo je, smatra Gerlach, bio dio od 20.000 – 25.000 ubojstava pomoću kojih se željelo suzbiti srpski nacionalni ustanak.
Početkom 1942. pobili su sigurnosna policija i SD (Sicherheitsdienst der Schutzstaffeln) ostale srpske Židove koji nisu mogli bježati, većinom žene i djecu. Njemačke vojne jedinice pogubile su tako u Srbiji od kolovoza do početka prosinca 1941. godine 11.522 navodna ustanika te 21.809 talaca, među kojima 7.000 Židova i pripadnika beogradske inteligencije. Pojedini povjesnici interpretiraju početak masovnih ubojstava u Srbiji kao znak zajedničke odluke za uništenjem europskih Židova. Drugi to odbacuju i odgađaju ovu odluku za kasnije. Pitanje je važno, jer nije jasno na čiju inicijativu i zbog kojih interesa su se dogodili ovi masakri, kad nema dokaza da ih je inicirala središnjica iz Berlina. Valja imati na mu da je „vojna uprava u Srbiji obuhvaćala u kolovozu 1941. jedva nešto više od 700 Nijemaca“. Autor pripominje da je u Jugoslaviji 1918./19. bilo više protužidovskih izgreda, među ostalim i napadaja na imovinu, sinagoge i groblja. Neprijateljska (feindselige) odnosno protužidovska propaganda je tvrdila kako su se Židovi za vrijeme Prvoga svjetskog rata obogatili na račun seljaka, premda bi se moglo reći da su seljaci profitirali od ljudi koji su živjeli u gradovima (332.)
Dakako da su režimi s agresivnom protužidovskom politikom izuzimali određene skupine domaćih Židova od proganjanja i masovnih ubojstava. U Hrvatskoj je bilo zaštićeno do 4.000 Židova koji su prešli na kršćanstvo, preko 1.000 Židova koji su bili u braka s kršćanima, „više tisuća“ ljudi i njihovih članova obitelji čije se stručno znanje kao menadžera, inženjera i liječnika uvažavalo, te oko 100 „počasnih Arijevaca“ (377.)
U Zagrebu se ispostavilo da su najbolje prigode za preživljavanje logori, zatvori i ustanove prisilnog rada, a potom bijeg u partizane i život u podzemlju. Neki Židovi su pobjegli u inozemstvo. U Sarajevu je većina preživjelih pretrpjela rat pod talijanskom zaštitom ili prelaskom u partizane. U Srbiji su pojedini ustrajali kod partizana, dok su drugi bježali (mnogi preko Italije), završili kao ratni zarobljenici (u Njemačkoj) ili su preživjeli u skrovištima ili u miješanim brakovima (394.). Slovački, hrvatski, talijanski i mađarski šefovi država uporno su stajali na stajalištu (pače još prije početka deportacija) da se određene kategorije Židova izuzmu od najružnijih progona. U tu kategoriju su često spadali prelaznici na kršćanstvo, osobe u mješovitim brakovima, te pripadnici intelektualne i gospodarske elite (397.)
Gerlach ne propušta spomenuti ulogu Katoličke crkve kako u negativnom tako i u pozitivnom smislu. Prema njemu, pod utjecajem Katoličke crkve službena je politika u zaštitu uzela pojedine skupine Židova i spriječila njihovo proganjanje. On tvrdi da je Katolička crkva u hrvatskoj državi organizirala vjerske prijelaze između 100.000 i 240.000 prije svega uplašenih pravoslavnih kršćana (koji su proganjani kao Srbi), ali i više tisuća Židova. Prijelazom na kršćanstvo spasilo se desetine tisuća života. Međutim, da je u konačnici bilo tako malo vjerskih prijelaza, leži na odgovornosti duhovnika koji su preko volje pokrštavali Židove. U stanovitoj mjeri Katolička crkva u Hrvatskoj je bila iznimka (399.). Istodobno pak autor tvrdi da je u mnogim zemljama protužidovska propaganda dolazila od crkava. U te zemlje spada i Hrvatska u 1930-tim godinama, kad su katolici imali veliki utjecaj na radikalni ustaški pokret, i Bosna gdje su u tom sudjelovali muslimanski duhovnici (350.).
Samo je po sebi razumljivo da su njemačke vlasti vršile pritisak u korist deportacije – od sredine 1942. na vlade Rumunjske, Mađarske, Bugarske, Slovačke, Hrvatske, Italije i Francuske. Vlade Grčke, Srbije i Češke uopće nisu bile ni pitane, kako se čini (371.) Bjelodano je bilo da se njemačkom vodstvu svidjela spremnost za izručenje Židova i da je to moglo donijeti određene prednosti. U svibnju 1942. „obnoviše“ njemački saveznici Rumunjska, Hrvatska i Slovačka „praktično Malu Antantu“, protiv Mađarske upereni pakt iz međuratnog doba. Premda je Mađarska bila njemački saveznik, druge tri države su ju smatrale prijetnjom po njihov teritorij. Daljnja istraživanja traže odgovore na neka pitanja. Jesu li ove zemlje protužidovskom politikom htjele dobiti njemačku potporu, pita se Gerlach, i je li Slovačka poradi suprotstavljanja Mađarskoj u danom trenutku masovno deportirala Židove u logore u dijelu Poljske koji je bio pod njemačkom kontrolom? Zbog čega je Hrvatska u kolovozu 1942. počela s deportacijama; i zašto je Rumunjska svoju spremnost za to izrazila u srpnju, premda se ti vlakovi nikada ne pokrenuše? Osim toga, hrvatska je Vlada iskoristila svoj suverenitet na područjima blizu Jadranskog mora, koja je u lipnju 1942. dobila natrag od Italije, kako bi pojačala proganjanje Židova (372.-373.).
U zemljama pod njemačkim zaposjednućem njemački su progonitelji bili upućeni na domaću upravu i izvršne vlasti. Lokalno znanje je bilo nužno, osobito pri uhidbama. Ipak postupci službenika iz uprave i policije mogli su varirati od zemlje do zemlje, unutar nacije i u različito vrijeme. Gerlach navodi primjere Francuske, Italije, dijelova Grčke i Belgije, država u kojima su se racije i lov na Židove pokazali manje uspješnim zbog nedostatka sustavne koncentracije Židova. „Ovi primjeri ilustriraju da njemačko zaposjednuće neke zemlje nije predstavljalo jamstvo da se tamošnje Židove može uhititi, deportirati i ubijati, ako je ova država posjedovala nacionalnu vlast, a njezina uprava i policija takve aktivnosti nije angažirano provodila i podupirala“ (414.) Kako pokazuje slučaj hrvatskog Splita, diskriminacija Židova je započela malim koracima. Kad su hrvatske vlasti registrirale Židove, prijavljivali su se prije svega stari ljudi, žene s malom djecom i bespomoćni, što je ove skupine izlagalo daljnjim progonima.
Protužidovsko zakonodavstvo
Često se govori da su protužidovski osjećaji u različitim istočnim i jugoistočnim europskim zemljama kao Poljskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj bili jači nego u Skandinaviji, Italiji, Bugarskoj i Nizozemskoj, dok situacija u Sovjetskom Savezu, Hrvatskoj i Francuskoj ostaje nejasnom. Budući da nije produktivno tražiti prevladavajući oblik protužidovstva u pojedinim zemljama i analizirati ga, autor se želi koncentrirati na postupke koji su bili upravljeni protiv Židova ili im katkad bili od pomoći, prije svega na zakonodavstvo i druge državne mjere, kao i na postupke društvenih aktera te interpretirati ideje koje su ih motivirale (305.)
Znanstveno istraživanje nam je dalo solidan inventar protužidovskog zakonodavstva u Europi iz 1930-ih i 1940-ih godina. Ipak ima premalo analiza koje prekoračuju granice. Gotovo u svakoj zemlji se vodi diskusija u kojoj su mjeri protužidovski zakoni i propisi počivali na njemačkoj vladavini, političkom utjecaju ili nacionalsocijalističkim idejama ili su imali domaće korijene. Autori koji su se ovom problematikom bavili, kao što su Raul Hilberg, Asher Cohen, Randolph Braham i Donald Bloxham, naglašavaju kako je intenzitet i oblik progona Židova koje su provodile nenjemačke vlade, ovisio o različitim i promjenjivim interesima, o stupnju njemačkog interesa i o etnopolitičkom kontekstu. Svi autori naglašavaju da su gospodarski aspekti takvih zakona bili važni, ali nema izdašnije studije. Cijela se debata koncentrira na zemlje koje je Njemačka zaposjela, koje su ovisile o njoj ili kojima su vladali desno orijentirani autoritarni ili fašistički režimi: Višijevska Francuska i Norveška; Slovačka, Hrvatska, Mađarska, Rumunjska; Bugarska i Italija (306.).
Protužidovsko zakonodavstvo u Europi je imalo različite pravne konstrukcije i praksu, tako da ga je nemoguće analizirati u jednoj studiji. Primjerice, u Mađarskoj protužidovski zakoni nisu potpuno provođeni. S druge strane bilo je zemalja koje su zakone izdavale, a da Židove uopće nisu spominjale, premda su se ti zakoni uglavnom ili isključivo odnosili na njih. Poneke su pak države posjedovale zakone protiv protužidovske hajke kao Sovjetski Savez, Danska, Grčka, Francuska (1939.- 1940.), a Danska i za vrijeme njemačkog zaposjednuća. Pravni progon Židova u Hrvatskoj, koji je započeo neposredno nakon osnivanja države u travnju 1941., često je opisivan. Manje je poznata činjenica da je prethodna država Jugoslavija već u listopadu 1940. Židove isključila iz trgovine živežnih namirnica i ograničila udio židovskih studenata i učenika na sveučilištima, višim i srednjim školama, što je odmah provedeno. Pripadnici židovskog naroda sa stranim državljanstvom nisu uopće mogli posjećivati takve obrazovne ustanove. Jugoslavenska država je Židovima sa stranim državljanstvom poručila da napuste zemlju. Ove mjere, u sklopu drugih, kao što je uvođenje državne kontrole sindikata te dodatna prava za njemačku manjinu, gledane su kao ideološki ustupci, nadomjestak za savez, u onom vremenu u kojem se Jugoslavija još branila protiv vanjskopolitičkog savezništva s Njemačkom (308.). Manje-više su sve europske zemlje, pa i šire, uvele različita ograničenja Židovima (307.)
Protužidovsko zakonodavstvo je uglavnom donošeno u određenim periodima: Mađarska 1938. do 1942., Italija 1938./39. i 1943., višijevska Francuska 1940.-1942., Bugarska 1940.-1943., Rumunjska 1937. do 1943. „U Hrvatskoj stupa na snagu većina protužidovskih zakona i propisa 1941./42.“, a u Slovačkoj 1939. do 1942. (312.) Kako je Njemačka između 1943. i 1945. slabila, rijetko su donošeni novi protužidovski propisi. S druge strane, jačala je od sredine 1930-ih godina neprijateljska propaganda spram Židova u zemljama kao što su Poljska, Jugoslavija, Litva, Francuska i Austrija (313.).
S tematskog stajališta gledano, propisi religiozne prirode ili rasne motivacije u užem smislu nisu stajali u središtu protužidovskih zakona u Europi. „Od svibnja do kolovoza 1941. hrvatska je država nastojala staviti pod svoju kontrolu prisilni prijelaz na katolicizam, prije svega pravoslavaca ali i Židova, ipak sredinom 1942. prestaje s ovim pokušajima reguliranja.“ U zakone, koji su bili usmjereni na specifično rasističku ideologiju, spadaju i propisi koji su definirali tko je bio Židov, a u rijetkim slučajevima kao u Mađarskoj (prije njemačkog zauzeća), Hrvatskoj, Bugarskoj od 1942. i u zaposjednutoj Norveškoj definicije s išle dalje nego u samoj Njemačkoj. Ženidba i seksualni kontakti između Židova i nežidova u pojedinim su zemljama bili zabranjeni, među ostalima u Italiji, Hrvatskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Bugarskoj i Norveškoj. Broj država u kojima su Židovi morali nositi znakovlje, često zvijezdu, bio je još manji: Slovačka, Hrvatska, i od 1944. Mađarska (314.-315.)
Autor ugrubo razlikuje dvije vrste protužidovskih zakona. U nekim zemljama su proglašeni rasistički propisi a istodobno ili kratko nakon toga propisi s gospodarskim i ksenofobnim težištem, kao u Italiji, Francuskoj, Norveškoj, Slovačkoj i Hrvatskoj te Njemačkoj. U drugim državama proglašeni su najprije zakoni s ksenofobnim i gospodarskim težištem kao u Rumunjskoj, Mađarskoj i Bugarskoj ili uopće nisu postojali rasistički koraci kao u Poljskoj, Jugoslaviji, Čehoslovačkoj, Turskoj i Švicarskoj. Ovo je pak razlikovanje umjetne naravi, jer se u svakom tematiziranju krije rasistička mjera (322.). Zapravo ne postoji model po kojem su propisi pisani. Zakoni i propisi i njihova namjena su jedno, a praksa drugo. Bilo je propisa protiv Židova koji nisu na njih primjenjivani i bilo je onih koji Židove ne spominju izričito, a upravo su protiv njih primjenjivani (323.-325.)
Što se pak tiče židovske imovine, od srpnja 1942. prihvaćeno je teritorijalno načelo prema kojem je imovina dodijeljena državi s čijega područja raniji psojednici bijahu deportirani. U ograničenoj mjeri je ovo vrijedilo pače i za zaposjednutu Srbiju (271.) U Hrvatskoj i Rumunjskoj su novoosnovane državne agencije bile mjerodavne za upravljanje i raspodjelu židovskog vlasništva. A sama nacionalsocijalistička Njemačka nije imala središnje tijelo za provedbu protužidovske politike (316.) „Specijalno izvlaštenje židovskog vlasništva dolazi kasno, osim u Francuskoj i Hrvatskoj“. Kao u Francuskoj i Hrvatskoj, izvlaštenja se događaju u Slovačkoj, djelomice i u Rumunjskoj 1941. (319.-320.)
Odnos prema drugim manjinama
Židovi nisu bili uvijek najveća skupina žrtava (možda u Hrvatskoj) niti ona prema kojoj se najgore postupalo (kao u talijanskim internacijskim logorima u Jugoslaviji) i, mjereno brojem mrtvih, ne uvijek relativno najteže pogođena skupina (kao u talijanskoj Libiji i Finskoj) (428.-429.).
Režimima je dugo nedostajala mogućnost da Židove protjeraju iz zemlje. Tek napadom na Jugoslaviju i Sovjetski Savez otvara se mogućnost ostvarivanja plana etničkog homogeniziranja, koji su slijedile elite u zemljama s većim manjinama kako bi ostvarile stabilnu nacionalnu državu progonom nelojalnih elita, kakvim su ih držale novoetablirani vladajući sloj, a u slučaju Hrvatske vodstvo nove države. Pravno diskriminiranje ovih manjina se razlikovalo od diskriminacije Židova. „Njemačka je htjela u Srbiju i u talijanski dio zaposjednute Slovenije protjerati 260.000 Slovenaca i Srba, a stvarni broj je bio između 50.000 – 60.000, od kojih se je zacijelo 20.000 smjestilo u dio Slovenije pod talijanskim zaposjednućem. Povremeno je hrvatska vlada nudila da će primiti 175.000 Slovenaca, ako može otpremiti 200.000 Srba u Srbiju. Do 200.000 Srba ili je već bilo protjerano u Srbiju ili je tamo pobjeglo, mnogi do listopada 1941. Oduzete su im tvrtke i trgovine. Čini se da je Hrvatska do studenog 1941. naselila 70.000 Hrvata iz drugih područja Jugoslavije.“ Mađarska je protjerala vjerojatno između 30.000 – 60.000 Srba iz Vojvodine od predviđenih 150.000. Njemački vojni zapovjednik u Srbiji je intervenirao kako bi zaustavio mađarski i hrvatski postupak, jer je u tome vidio destabilizaciju Srbije (366.). „Hrvatski plan je predviđao odstranjenje do 2 milijuna Srba, Židova i Roma, jednu trećinu stanovništva“ (369.).
Romi su doduše u Hrvatskoj od sredine 1941. bili obuhvaćeni proglašenim rasnim zakonima (zapravo: zakonskim odredbama!), ali su tek od svibnja 1942. uhićivani i do listopada većinom poubijani. Premda su muslimanski duhovnici svojim intervencijama spasili nemali broj muslimana među Romima, usmrćeno je nožem, umlaćeno ili izgladnjelo njih 25.000 – 27.000 od sveukupno 28.000 – 30.000 (najmanje tri četvrtine) u lokalnim logorima smrti. Postotak smrtnosti je kod njih bio u najmanju ruku (mindestens) visok kao i kod hrvatskih Židova (285.). I kao kod Židova, gotovo 50 posto umrlih su bile žene, a 94 posto ih je ubijeno u logorima (385.). Znakovito je da se valovi progona u Hrvatskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj i Bugarskoj odigravaju 1942., još prije nego što su Nijemci početkom1943. započeli sa sustavnim deportacijama Sintija i Roma u Auschwitz (386.)
Broj nežidova ubijenih od nenjemačkih režima bio je veći od broja pobijenih Židova. „Hrvatske i talijanske vlasti su odgovorne za smrti šesteroznamenkastog broja“ (428.-429.) Hrvatski ustaški režim prognao je i poubijao stotine tisuća (hunderttausende) Srba. „U NDH je postotak ubijenih Roma, kako se čini, isto tako visok ako ne i viši od židovskoga, a Srba je puno više ubijeno nego Židova i Roma (preko 300.000), premda su Srbi imali relativno veće izglede za preživljavanje. Puno Židova, Srba, Roma i hrvatskih oporbenjaka bili su zajedno internirani u logorima kao što je bio kompleks Jasenovac. Službene osobe i građani u Rumunjskoj i Hrvatskoj, zemljama s najsmrtonosnijom protužidovskom politikom nakon Njemačke, poubijali su i najviše Roma“ (390.).
„Godine 1942. Njemačka je ponovno zatražila radnike iz Hrvatske, ali Zagreb htjede poslati poglavito Srbe, osobito iz područja u kojima su partizani operirali, a u kolovozu 1942. posla Vlada gotovo 5.000 Židova u Njemačku. Većinu odaslanih radnika su ipak činili nežidovski Hrvati“, kako se kasnije utvrdilo. U lipnju 1942., kratko prije nego što se Hrvatska složila da se Židove deportira u Njemačku, započela je takozvana akcija Wiking. U ovom su slučaju Hrvati deportirali u Njemačku oko 10.000 zatočenika, većinom Srba (nijednoga Židova) iz sabirnog logora u Jasenovcu, kako bi popunili njemački rezervoar radne snage. „Osim toga poubijaše Hrvati u srpnju sve Rome u logoru Jasenovac i nadomjestiše ih novim srpskim zatočenicima, većinom civilima, koji su uhićeni u velikoj njemačko-hrvatskoj protupartizanskoj akciji na Kozari“ (381.)
Gerlach naglašava da se kod ovih progona, pored rasizma, radilo i o drugim političkim aspektima. Ako su, primjerice, Nijemci primjenjivali nasilje isključivo prema rasističkoj hijerarhiji, zašto je polovica nežidovskih crvenoarmejaca umrla u njemačkom zatočeništvu, dok su gotovo svi Židovi među britanskim, francuskim i jugoslavenskim ratnim zarobljenicima preživjeli? (233.) Gerlach piše kako su Židovi u talijanskim logorima u Jugoslaviji dobivali više jela od Slovenaca (Slowenen), što da je bilo osobito uočljivo u logoru Rab, ali u tom kontekstu ne spominje da bi u logoru bilo Hrvata. Također navodi kako je u tom logoru umrlo do 7.000 Slovenaca (hier starben bis zu 7000 Slowenen). O smrtnom stradanju Hrvata ne piše ništa, ali navodi kako izvješća govore o oskudici ali ne i o smrtnim slučajevima među tamo zatočenim Židovima (235.) Također, rasistički razlozi ne daju dostatno obrazloženje zašto su srpski vojnici 1941. ostali u njemačkom zarobljeništvu, dok su oni drugih jugoslavenskih nacionalnosti, također Slaveni, pušteni na slobodu. Djelomice se ovdje izražava staro protusrpsko raspoloženje („Ebenso gab es keine rassenkundliche Begründung, warum serbische Soldaten 1941 deutsche Kriegsgefangene blieben, während andere jugoslawische Nationalitäten /die ebenfals Slawen waren/ freigelassen wurden. Zum Teil wirkten sich hier antiserbische Stimmungen aus) (166.).
Kršćanska mišljenja o nasilju protiv nežidovskih skupina, prema autoru, često su bila podijeljena. U Hrvatskoj su neki crkveni katolički prvaci još 1943. opravdavali proganjanje Srba koji su u dvije prethodne godine izgubili stotine tisuća ljudskih života. Nasuprot tome puno je imama i kulturnih organizacija u BiH stalnim intervencijama pomoglo kod spašavanja muslimanskih Roma od deportiranja (352.). Važna je spoznaja da postoji povezanost između progona Židova i nežidova, premda je ona od zemlje do zemlje različita. Ova povezanost se svodi prije svega na sljedeće elemente: konsolidiranje nacionalne države, rasizam, etničko homogeniziranje, mržnja prema drugima, gospodarski protekcionizam, pokušaj društvenog uspona srednjeg sloja i inteligencije, borba protiv oružanog otpora i protuljevičarska politika. Ove predodžbe i interesi pridonijeli su tome da su neke od ovih vlasti bile spremne jedan dio svoga židovskog pučanstva izručiti Nijemcima. I unatoč svim razlikama, u puno slučajeva je politika nenjemačkih režima sličila njemačkoj (391.).
Partizani
U Njemačkoj nikad nije podignut ustanak protiv nacionalsocijalističkog režima, dok su u zaposjednutim zemljama stvari stajale drukčije.
Gerlach navodi kako u razdoblju od 1938. do sredine 1941. gotovo da nije bilo oružanog otpora nacistima u cijeloj okupiranoj Europi, ali pritom ne navodi koje su zemlje okupirane 1938. godine. Za vrijeme prvih 18 mjeseci u okupiranom dijelu Francuske se nije dogodilo ni jedno ubojstvo okupatorskog vojnika, a samo je jedan Francuz smaknut. Očito sugerirajući da je otpor trebalo ponajprije očekivati od komunista, on navodi kako se taj mir temelji na njemačko-sovjetskom sporazumu (koji pak datira iz kolovoza 1939.) te politici Moskve koja je sprječavala komuniste diljem Europe, pa i u Francuskoj, da se bore protiv Nijemaca (281.) Faza oružanog otpora počela je njemačkim napadom na Sovjetski Savez, kad se komunisti dižu, pozivajući sunarodnjake na ustanak protiv okupatora (Jugoslavija, Francuska). Jezgru su činile manje skupine komunista, odbjeglih vojnika i ljudi koji su bježali pred rasističkim progonima (283.) U Srbiji i u Hrvatskoj u početku bijaše relativno velik broj Židova među ustanicima i puno ih je u prvim mjesecima uhićeno i osuđeno na smrt ne kao Židovi već kao ustanici, prema izjavama preživjelih. Njihov udio u pokretima je bio veći od udjela u cjelokupnom stanovništvu. Kad autor tvrdi da se „većini nacionalnih partizanskih pokreta pridružuju i Židovi kao u Jugoslaviji, Bugarskoj, Slovačkoj i Litvi“, onda previđa temeljnu činjenicu da se komunisti u Jugoslaviji nisu digli na ustanak za nacionalno oslobođenje nego zbog uvođenja proleterske diktature prema naredbi Kominterne.
Židove se kolektivno okrivljivalo da potiču i podupiru otpor, pa ih se stoga masovno ubijalo bilo kao zajednicu bilo kao taoce (285.). U narodu se proširio glas “Gdje je partizan tu je Židov, a gdje je Židov tu je partizan“ (284.) Pretpostavka da su Židovi podupirali borce otpora i partizane, bila je povezana sa snažnim protukomunizmom. Tako su mnogi 1941. uhićeni Židovi u Hrvatskoj i u Vojvodini, koja je bila pod mađarskom okupacijom, prema izvješćima njihove preživjele rodbine, bili lijevo angažirani ili sudjelovali u aktivnostima otpora (387.)
Ni jedno od prikupljenih sjećanja preživjelih Židova iz Jugoslavije ne spominje da su postojali protužidovski nasrtaji među lijevo orijentiranim partizanima ili da bi netko bio prisiljavan skrivati svoj židovski identitet. Među jugoslavenskim partizanima bilo je puno Židova i partizani su zaštitili najmanje 5.000 Židova te su mnogima pomogli pri bijegu u Italiju, kad je fašizam slomljen u jesen 1943., ili u druge zemlje. Desno orijentirane partizanske skupine ili milicija u Jugoslaviji i Grčkoj stajale su spram Židovima manje pozitivno; srpski četnici bijahu jako opasni (353.). Nije posve jasno, koji su to lijevi, a koji su desni partizani u Gerlachovoj kategorizaciji. A za razliku od drugih istočnoeuropskih zemalja, piše on, preživjeli jugoslavenski Židovi rijetko spominju denuncijacije. Umjesto toga, u vijestima iz prijašnje Jugoslavije se navode četnički napadi kao glavna opasnost po Židove u ilegalnosti. Čini se da su tamo denuncijacije bile rjeđe, premda je prihvat Židova bio zabranjen pod prijetnjom smrtne kazne, barem u okupiranoj Srbiji (403.-404.).
Partizanski pokreti otpora skrivaju u sebi tendenciju građanskih ratova. I velika većina ustaša u Hrvatskoj su počele kao anarhističke „divlje skupine“ poput partizana. Put u građanski rat bijaše kratak. „U Jugoslaviji, koja je okupacijom i ad hoc stvaranjem novih država bila podijeljena, borile su se radikalne hrvatske ustaše, komunistički partizani, nacionalističko-srpski četnici, bosansko-muslimanske milicije, slovenski domobrani, srpska i kosovsko-albanska milicija jedni protiv drugih i protiv njemačke, talijanske, bugarske i mađarske okupacijske sile. Tako je grad Foča promijenio deset vlasti: ustaše ubijahu Srbe, četnici muslimane (većina katoličkih Hrvata se spasila bijegom), a komunisti četnike, imućne seljake i žandare. Njemački i talijanski promatrači procjenjuju da su samo hrvatske jedinice poubijale između 200.000 – 600.000 ljudi, prije svega Srba“ (295.). Oko milijun je partizana, koji su po autoru bili antifašisti, poubijano prije svega na okupiranome sovjetskom području, u Jugoslaviji i Grčkoj (13.). Nigdje spomena o Staljinovim progonima Židova kao ni činjenice da su upravo ti antifašistički pobjednici, koji su navodno štitili Židove ne samo kao lijeve suborce, u najmanju ruku ignorirali novonastalu Državu Izrael.
Nekoliko dodatnih primjedaba uz Gerlachove opservacije
Uvjerenje autora ovih redaka je da je čovjek najveće dobro na našem planetu i da je nepovrjedivost njegova dostojanstva vrhunska etička i pravna odrednica naše civilizacije. Iz toga proizlazi da korektan odnos prema svakoj ljudskoj žrtvi živi jedino i isključivo u poštovanju. Za nj nije odlučujuće, hoće li se ideologije XX. stoljeća kao komunizam, nacionalsocijalizam i fašizam interpretirati kao revolucionarne ili reakcionarne, što ovisi o ideološko-političkom svjetonazoru, nego činjenica da su ove ideologije neljudske i da gaze slobodu i dostojanstvo čovjeka. Pritom stoji na stajalištu da brojevi ne ublažavaju zločinačke strahote niti ekskulpiraju individualnu krivnju. Zbog krivtvorenja brojeva, jer jedan čovjek ne može dva puta na dva mjesta poginuti, brojevi i imena pogubljenih u Jasenovcu podliježu stalnoj mijeni. Tako Gerlach, iza kojega stoji velika skupina znanstvenih pomoćnika i savjetnika, ne obrazlaže zbog čega na jednom mjestu navodi 40.000 tisuća Židova u hrvatskoj državi (356), a nekolko stranica dalje piše o 38.000 Židova u toj istoj državi (360.). Prebrojavanje poginulih Židova je također u suprotnosti s onim što Gerlach tvrdi o broju zaštićenih (377.). Pozivajući se na procjenu njemačkih i talijanskih promatrača, bilježi da su hrvatske jedinice poubijale 200.000 – 600.000 ljudi, prije svega Srba (295.), a na drugom mjestu navodi broj od 300.000 – 400.000 pobijenih nežidova u NDH (360.), te netremice izlazi s podatkom da je poubijano preko 300.000 samo Srba (390.), da bi završio s neodređenom brojkom o stotinama tisuća prognanih i pobijenih Srba (428.). Nigdje nema objašnjenja tih neobjašnjivih razlika, niti igdje ima podatka o poratnim (zatajenim) jugoslavenskim popisima i suvremenim demografskim istraživanjima.
S pravom se autoru može postaviti pitanje, zbog čega u knjizi nije barem u kratkim crtama obrađen razlog i uzrok nastanka ustaškog pokreta? Čitatelj je mogao biti upućen da je temeljni cilj ustaškog pokreta bio rušenje Kraljevine Jugoslavije (na koncu kao i komunistima za preuzimanje vlasti, a ne radi oslobođenja naroda), i uspostavljanje hrvatske države, za razliku od komunista. Nije sasvim razvidno zbog čega Gerlach tvrdi da je Hrvatskom, u čvrstoj ustaškoj ruci, vladala fašistička stranka u užem smislu riječi (303.), a ustaše označava isključivo radikalnim (295., 361.). Pojmovi fašistički i radikalni ipak nisu istovjetni! Što se pak tiče rasnog zakonodavstva, njegov sadržaj svatko može provjeriti u Narodnim novinama iz tog doba. U posjedu sam preslika dokumenata o rasnom zakonodavstvu u NDH na njemačkom koji potječu iz ostavštine Antona V. Lipinskog (Schwezerisches Sozialarchiv, Zürich). Svih 19 dokumenata s nadnevkom 30. travnja 1941. do 23. listopada 1941. ili su zakonske odredbe ili odredbe ili njihovo tumačenje. Uopće se ne radi o „zakonima“ niti se igdje u njima propisuje mučenje, ubijanje ili odvođenje u logore. Ti se zakonski propisi odnose na nearijevce kao Židove, Cigane i ine. U njima nema ni spomena o Srbima. Postoje, naime, situacije u kojima je sve što se čini krivo, kaže Hannah Arendt. To su situacije u kojima nepravda ovlada čovjekovim životnim prostorom. U takvoj situaciji je preporučljivo ništa ne činiti, jer svaka pravda postaje nepravdom. Uzmimo primjer Lorkovićeve kuće na Tuškancu. Vlasnici su 1945. protjerani, uselili su se drugi ljudi. Danas, kad bivši vlasnici traže povrat nepravedno oduzete kuće, suočeni su s ljudima koji su tu rođeni, odrasli i umrovljeni. Nikad nisu ni čuli da žive u tuđoj kući.
Je li hrvatska država problem?
Bog je, prema Bibliji, Židove pustio da 40 godina lutaju pustinjom s dobrim argumentom: Nužna je bila smjena generacija da se izbriše sjećanje na egipatsko ropstvo i započne novi život. Komunizmu je trebalo 45 godina da kod Hrvata na račun agresivnog kolektivizma izbriše čovjeka, to samosvojno biće sa slobodnom vljom, savješću i dostojanstvom. Pri tome strašnom projektu latio se četverogodišnje epizode ustaškog zlosilja i koristio ga za kompromitiranje, zastrašivanje i ušutkavanje, kako bi skrenuo pozornost sa svoga zlosilja. Ustaška epizoda je pretvorena u kozmički događaj, a u to vrijeme počinjena nepravda nasljednim grijehom. S permanentnim teretom nepravde na leđima hrvatskog naroda, koju su drugi prouzročili, počinjena nepravda dobiva obilježje kontinuiteta i postaje krivicom. Umjesto pomirbe, koja za razliku od oprosta znači jednakost, uvedena je „apsolutna pravda“ za revolucionarni establishment, dok je sve ostalo živjelo u kaljuži i šikari i kaosu propasti. Nestala je razlika između počinjene nepravde i stvarnog krivca. Zemlja je ostala bez sjećanja, tradicije i zastave.
To je prošlost. Početkom 1990-ih godina mogle su još hrvatska politika, pedagogija, kultura i priopćivala živjeti od lošeg glasa i ugleda komunizma. Nakon 1995. godine trebalo je kod ljudi izgrađivati smisao za vlastitu državu i osmišljavati ulogu moderne države u suvremenom društvu. Kad je Belgija 2011. ostala mjesecima bez izabrane vlade, državne su ustanove funkcionirale tako da se uopće nije moglo primijetiti kako nedostaje parlamentalno legitimirana vlast izbornim rezutatima. Državom se upravljalo via facti i pravna država nije postala upitnom. Država nikad ne smije napustiti ćudoredni temelj i svoju zadaću, niti kad uvodi red niti kad se obračunava sa zločinima iz prošlosti. Skretanje pozornosti na ono što je bilo, nije opravdanje za ono što se ne čini. Hrvatske politike, a ne hrvatski narod, odgovorne su za sve današnje slabosti hrvatske države, pa i za njezinu međunarodnu neprepoznatljivost. Čak i za odnos prema tradiciji. Tradicija ne može biti utemeljena na nepravednom režimu. Tradicija, kao predaja o vrijednostima i normama, treba povezivati naraštaje, pridonositi oblikovanju i jačanju identiteta te biti most između prošlosti i budućnosti. Ustaše su daleka prošlost kao i njihovi duhovni prethodnici, neretvanski gusari, uskoci i hajduci. Nekome su, možda, mogli poslužiti kao učinkovito sredstvo za mobiliziranje u obrani svojih domova i njiva protiv srpske agresije. Pojedinci se njima i danas posluže kako bi iskazali svoju nemoć, svoj prkos i svoj inat prema neučinkovitoj i korupcijom zatrovanoj politici. Ni jedna europska zemlja nije izuzeta od tih pojava, što opet nije poziv da ih se ne treba suzbijati. U Hrvatskoj vlada još uvijek ona „drž’te lopova“. Dobro umreženi relikti komunističkog mraka drže sve konce u svojim rukama i potežu poteze ocrnjivanja kao bi zadržali svoje povlastice. Trebalo bi provjeriti, je li i jedna europska država imala sva četiri dosadašnja predsjednika države i većinu predsjednika vlade koji su bili članovi komunističke partije ili dolazili iz tih revolucionarnih krugova. I to bi mogao biti razlog za apatiju koja je ovladala hrvatskim narodom, a njegovu državu pretvorila skoro u trajni provizorij.
Iz naprijed navedenih primjera vidimo da je zapadna javnost još uvijek slijepa na „lijevo oko“, osobito u odnosu na Hrvatsku. Što se pak tiče četnika, slijepa je i na „desno oko“. Problematičnije je što je sve što se o Hrvatskoj ima reći, gotovo uvijek upereno protiv same novonastale hrvatske države kao takve. Ta politička homeopatija dolazi ponajprije iz same Hrvatske, uz veliku potporu susjeda koji se nikako ne mogu pomiriti s postojanjem hrvatske države. I vjerojatno ne će još za dugo vremena i zbog toga valja i njih i njihova podmetanja ignorirati. Naslanjanje današnje Republike Hrvatske na NDH ili na bivšu socijalističku republiku je plod samoporicanja. U svibnju 1991. godine sudjelovalo je na referendumu o neovisnosti Hrvatske 83,56 hrvatskih građana, a za samostalnost je glasovalo 93,24 posto. To nije samo povijesna činjenica, nego nezanemarivi podatak o volji naroda. Hrvati moraju konačno shvatiti da sloboda nije samo sloboda nacije. To je staro komunističko podmetanje. Pretpostavka za slobodu nacije je individualna sloboda. Samo slobodan pojedinac može biti odgovoran dužnosnik na političkome, gospodarskom i kulturnom polju rada. Hrvati se vole ponositi svojim katolištvom, a zaboravljaju da upravo pojedinac strši u njemu. Katolištvo, naime, propovijeda da nepravda dolazi od pojedinca, kao grijeh ostaje u njemu i truje mu već potencijalno zaraženu dušu, te mu treba ispovijed, ne da bude rasterećen, nego očišćen. Put u prepoznatljivost suverene hrvatske države i njezina percepcija u inozemstvu popločan je ne samo nacionalnim identitetom, ekonomskom snagom i političkom kompetitivnošću, nego u istoj, ako ne i većoj mjeri odnosima i životom unutar same zemlje.
Tihomir Nuić
Izvor: Politički zatvorenik, broj 271 (svibanj/lipanj 2017.)
