By Ovih se dana naveliko piše kako je dijeceza Gurk-Klangenfurt uskratila dozvolu za održavanje ovogodišnje mise na Bleiburgu.
Nadalje, navodi se kako su se naši biskupi navodno bunili itd… Kao laiku nisu mi tu potpuno jasne neke stvari, pa molim da me poduči netko stučniji te mi odgovori na ovih nekoliko pitanja. Kako može jedna biskupija, odnosno dijeceza uskratiti nekome održavanje mise? Na primjer, dođe jedan hrvatski svećenik i kaže: Ja ću na ovom polju služiti misu za sve nedužne Hrvate koji su pali u sveopćem ludilu koje je vladalo koncem II. svjetskog rata. Kako mu to lokalna Crkva može zabraniti? Hoće li poslati (svoju) vojsku te mu oduzeti kalež i hostije, a njega i puk protjerati? Drugo pitanje: Ako je to privatni posjed, a u više navrata je to tako rečeno, kako može lokalna Crkva zabraniti nešto što se dešava na privatnom posjedu? Znamo da se svete mise često (posebno u dijaspori) održavaju na raznim piknicima, zabavama u sportskim dvoranama itd… Znači, to je “tehnički” izvedivo i bez “logističke podrške” lokalne Crkve, sve što je potrebno stane u jedan manji kofer, a svaki svećenik ponese svoje ruho. Njih valjda neće provjeravati.
Treće pitanje vezano je uz željezanskog (Gradišće u Austriji) biskupa Egidija Ivana Živkovića. Ima li to kakve veze s njegovom propovijedi u Vukovaru sredinom studenog prošle godine? Uz to jedno potpitanje, što je učinio on osobno da se ukine ta “zabrana” dijeceze Gurk-Klangenfurt? Naime, naši su ga mediji tada nahvalili kao gorljivog Hrvata, eto sad prigode da to i dokaže. Imao bih još jedno kratko pitanje. Jesu li voditelji dijeceze Gurk-Klangenfurt slične mjere poduzimali i sredinom svibnja 1945.? Bilo bi lijepo da javnosti pokažu sve njihove dekrete i “zabrane” kojima se bar pokušali “zabraniti” masakr nedužnog hrvatskog puka.
I na koncu, dopustit ću sebi malu slobodu i zaključiti kako je veći problem kod naših svećenika nego austrijskih. Kad bi u našoj Crkvi sve funkcioniralo, do tih problema ne bi došlo. Potrebno je samo nekoliko odvažnih i hrabrih svećenika koji će se tamo pojaviti i skupa s vjernicima dostojno obilježiti sjećanje na žrtve bleiburške tragedije. Vjerojatno je to i jedina želja mnoštva ljudi koje je na tom polju izgubilo svoje očeve, djedove… Njihovu želju da tu oplakuju svoje najmilije ne može im zabraniti nitko, a posebno ne Katolička crkva. Međutim, ako neki naši svećenici budu i dalje pričali bajke o gradnji nekih restorana, hotela i duhovno-kulturnog centra na Bleiburgu, to će se okupljanje opet pretvoriti u instrumentalizirani dernek, koji služi za skupljanje jetinih političkih bodova.
