By 
Osvrt na životopisno djelo Marijana Karabina: TRAGOM JEDNOG SJEĆANJA
TRAGOM (NAŠIH) SJEĆANJA
Ovo nije naslov nove knjige, niti nove zbirke pjesama, nego preinaka naslova jedne izvanredne knjige – autobiografskog djela jednog hrvatskog putnika, koji je bosim nogama po blatu i po trnju zabilježio svoje djetinjstvo, te tek nakon odraslih godina i uspješnog životnog osmišljenja uvrstio te svoje dječačke uspomene u jednu cjelinu, u knjigu TRAGOM JEDNOG SJEĆANJA. Naime, na prvi pogled što bismo nas dvojica, on čistunski Zagorac i ja tipični Hercegovac, imali zajedničkog u našem djetinjstvu? Ali čitajući Karabinova sjećanja i ja sam se prisjetio mnogo čega iz svojega djetinjstva jer smo obojica u najmlađim godinama osjetili tegobe neimaštine, rata, on još i tragediju gubitka voljenog brata, ja tragediju progonstva, te najbolje godine naših života proveli u tuđini – Marijan doživotno u “privremenoj pečalbi”, a ja – u izgnanstvu.
(Dugo sam mislio da ću i ja jednoga dana uspjeti posložiti svoja sjećanja i osvrnuti se na zbivanja u mojem djetinjstvu i izgnanstvu, nakon što sam i ja prerano napustio svoj rodni kutak. A, evo se šezdeset godina spremam na povratak, kojeg su životne prilike odgađale i još uvijek odgađaju, kao što odgađaju i objavu mojih uspomena).
Moram, istine radi, odustati od uobičajenog klišeja kako sam knjigu pročitao „na dušak“. Knjiga je jako zanimljiva, i lijepo pisana čistim hrvatskim jezikom, bez tuđica, ali s ubacivanjem riječi i izraza iz zagorskih žargona, što su, poput neke poslastice, u najboljem skladu sa sadržajem, pa nije isključeno da bi sve to čitatelja moglo „povući“ da knjigu poželi pročitati odjednom! No, ja sam ju namjerno htio čitati postupno, stavljajući ju poslije svakih nekoliko desetaka stranica na stranu. Ipak, ni jednom za dugo, jer ona ni tada nije ostavljala mene; dojmovi su postajali sve jači i jasniji, a potreba da dođem do kraja sve izrazitija. Knjiga je pisana gotovo leksikološkim načinom, jer sjećati se nije ništa drugo nego slikanje istine, makar i samo osobne.
Doduše, bio sam malo i iznenađen skromnošću autora, kada u svojem predgovoru kaže: “Bit će to (knjiga), dakle, probrane crtice i sjećanja iz jednog tako običnog života, da bi se u njemu mogli prepoznati mnogi od mojih suvremenika”. Jer, u ovoj knjizi nema ničeg običnog! Posebice ne u onim ranim danima autorova života. U prvih desetak godina njegove životne dobi toliko se toga dogodilo, da je, eto, morao čekati daljnjih šest desetaka godina, kako bi svoju životnu zbilju mogao pojasniti na način kako je to učinio sada, bez tračka žuči i krivljenja bilo koga, kako to i dolikuje čovjeku istinskih duhovnih, intelektualnih i moralnih vrijednosti.
Ni knjiga, kao edicija, kao predmet, nije baš obična. Sa svojih 240 stranica, uvezana u tvrde korice, grafički je upadno dopadljiva, te ju se teška srca ispušta iz ruke, jer slika na naslovnici kao da zove na šetnju alejom između starih lipa, koje nukaju na sjećanja iz daleke prošlosti, ali isto tako izazivaju i zabrinutost za budućnost, nakon što se praznina aleje gubi u nedogledu.
Uobičajeno je, rekli bismo, da memoare pišu značajni ljudi, koji su svojim životom i djelatnošću u nasljeđe čovječanstvu ostavili velika djela. I sâm sam pročitao priličan broj takvih životopisa, ali se, bez i najmanje primisli da uspoređujem značenje osoba o kojima se u tim životopisima radi, ne sjećam da bi ikoji na mene ostavio tako snažan dojam kao što je ostavila knjiga Marijana Karabina TRAGOM JEDNOG SJEĆANJA.
ZBIR TRAGIČNIH SJEĆANJA
Autor nas već na samom početku knjige gotovo “šokira” ne baš uobičajenim priznanjem kada veli da je već pri samom rođenju bio “nepoželjan”. Ne možda zato što je bio treće dijete svojih siromašnih roditelja, nego jer je bio – treći sin, dok si je njegov tata zaželio da mu treće dijete bude – kći! Neposredno poslije toga slijedi još jedno uzbuđenje: Već u njegovoj drugoj godini života drvena kućica navrh Školskog brijega u kojoj se je rodio, do temelja je izgorjela (str. 18), a njega, mališana u zagorskoj drvenoj zibači, u onoj općoj panici, u posljednji je trenutak iz goruće kuće izvukao tatin prijatelj. I na stranicama koje slijede čitatelj ne može ostati ravnodušan prema dječjim nestašlucima i neganut siromaštvom i ambijentom u kojem su odrastala trojica braće: Vladek, Mladen i Marijan. Kada su bili zločesti teže su im padale tatine prijetnje “Priredite se za večeras”, nego po koja packa. Tako je najstariji među njima Vladek “od velikog straha pred najavljenim obračunom” jednoga dana od kuće jednostavno – nestao” (str. 29). Majka, kao majka, nije ga prestala tražiti ni onda kada su već svi odustali. Tek nakon nekoliko tjedana, ili možda i mjeseci, pronašla ga je na jednom seoskom imanju u mjestu Ivanja Reka, nedaleko od Zagreba, ali dobrih pedesetak kilometara daleko od njegova doma.
Tijekom Drugog svjetskog rata, autorov otac, kao iskreni prijatelj nastanka NDH, neformalno postaje “vojni bjegunac“ jer ne želi ni u ustaše, ni u partizane; u ustaše ne, jer i oni progonima i nevinih ljudi, čine neoprostive zločine, u partizane ne, jer se bore protiv vjere i Hrvatske kao države. U tim tragičnim vremenima, poslije ničim opravdane partizanske likvidacije petorice civilnih čelnika općine Gornja Stubica, dolazi do odmazde ustaških vlasti iz Zagreba, kojom prilikom, više nesrtenim slučajem nego nečijom zlom namjerom, ali ipak i ponesen svojom dječačkom neustrašivošću kao i prevelikom sklonošću prema svakovrsnom oružju, kao trinaestgodičnji dječak pogiba i autorov najstariji brat Vladek. Opet ga je tražila i “našla” – majka. Na povratku kući, u grabi uz put, “na svoj je užas spazila svojega predragoga ali – mrtvoga Vladeka” (str. 52). I kamen bi se ganuo na plač majke nad njezinim mrtvim trinaestgodišnjim dječakom. “U boli koja nadilazi snagu jedne sitne i ispaćene žene i u nemjerljivoj tuzi, majčino je srce, ne za sebe, nego za njezinoga mrtvoga Vladeka, pokušalo naći onu još samo jednu i zadnju utjehu u odgovoru na pitanje, da li je dugo patio, prije nego je izdahnuo…”(str. 53).
Primjera za to kako govor istine može biti jednostavan, a uz to ipak i dojmljiv i zanimljiv, u ovoj knjizi ima na pretek. Od autorova sjećanja kako je jednom kao dječak produžio na ponoćku unatoč tome što je usput pao u hladni potok, i kako je otišao na daljnje školovanje u Dječačko sjemenište u Zagreb, preko opisa odlaska u vojsku, povratka iz vojske i dvoipolmjesečnog studija teologije, kao i ponovnog polaganja ispita iz svih predmeta svih viših razreda gimnazije, pa sve do prodavanja voća na zagrebačkoj tržnici da bi kao student njemačkog i psihologije imao – barem za kruh! Slijedeći sva ta autorova zanimljiva i većinom prilično neuobičajena sjećanja, često sam pomišljao, hoće li ikad prestati te njegove nizbrdice(?), za koje sam ja bio više zabrinut od njega!
Autorov privremeno-trajni odlazak u Švicarsku bitno je promijenio njegov život, u kojem pored oblikovanja obiteljske zajednice i školovanja dviju kćerki, dominira težnja za rodnim zavičajem, kojeg je opjevao u mnogim svojim pjesmama. Uslijedili su dolasci i odlasci, prolasci stazama i puteljcima, na kojima se nadao naći barem još pokoji ocrtani otisak bosonogog dječaka. Tim je stazama nerijetko vodio i svoje kćerkice i na taj im način u njihova mlada srca usađivao ljubav prema svome kraju i cijeloj Hrvatskoj. Na tim su tragovima iznikla i ova njegova sjećanja.
DA OSTANE ZAPAMĆENO
Takav podnaslov nosi drugi dio ove Karabinove knjige, u kojem je na temelju svojih dječačkih sjećanja i na same događaje kao i na ono što je o tim događajima čuo od drugih, iako bez ulaženja u znanstveno-povijesna dokazivanja, kronološki i statistički, ali opet razborito, obradio ono najgore i najtragičnije doba iz hrvatske povijesti – ratna stradanja i pogibiju velikog broja Hrvata te uspostavu Jugoslavije i njezinog komunističkog društvenog poretka. Iznoseći nekoliko posve konkretnih, uglavnom poslijeratnih zločina komunističkih pobjednika, za nas je posebno zanimljiva autorova konstatacija zbog čega za takve zločine sve do danas nije nitko odgovarao; (jer su ih) “njihovi izvršitelji lukavo (ali i nepošteno i drsko) prikrivali gotovo nedodirljivim velom antifašističke borbe” (str. 170). Ovdje nam se nameče stih “Victrix causa diis placuit, sed victa Catoni” koji se danas rado citira kada se govori o nekome koji radi za pravednu stvar, iako je nestalo svake nade u uspjeh. Stoga autor i naglašava: neka bude zabilježeno da bi ostalo zapamćeno!
KNJIŽEVNO STVARALAŠTVO MARIJANA KARABINA
Na posljednjih desetak stranica u knjizi, koju kao desetu po redu smatra “jubilarnom”, autor iznosi osnovne podatke o svim svojim dosadašnjim knjigama. Tu čitatelj saznaje i za dvije autorove knjige koje su izašle iz tiska neposredno prije ove. Radi se o ovećem eseju o pozadini srpske agresije na Hrvatsku, objavljenom u dvije zasebne, također tvrdo uvezane knjige, i to na njemačkom (“Entscheidung für den Idiotismus”) i na hrvatskom (“Opredjeljenje za idiotizam”). Sve te tri knjige objavila je unutar samo nekoliko mjeseci izdavačka kuća Naklada STIH iz Zagreba. Tu je i dobar informativni pregled o tome koji su sve autori i u kojim glasilima, medijima i edicijama objavljivali svoje osvrte na Karabinova književna ostvarenja, kao i podatak o trima njegovim uglazbljenim pjesmama. Na tim sam stranicama, na svoje ugodno iznenađenje, naišao i na svoj osobni svojedobni osvrt na njegov roman VJENČANJE U CRNINI u kojem sam između ostaloga bio napisao da se “autor bavi naizgled neobičnom tematikom… a zapravo ulazi u psihološke dubine poimanja, razglabanja i prihvaćanja iskrenog prijateljstva, grijeha i oprosta…(i) “ulazi u dušu mladih, razotkriva njihove pobude i osjećajnost…”. Ove svoje misli o romanu ovdje sam ponovio samo zato da bude što vidljivije, da autor ima i romantične inspiracije, ali ih je u ovoj knjizi sjećanja, nažalost, zanemario. Ne možemo se oteti dojmu da književnik Karabin u poglavlju “Autobiografija bez ljubavnih doživljaja” namjerno “hoda po prstima”, ne želeći ni dirnuti, ni povrijediti osjećaje, ni svoje, ni tuđe. Mislimo da je šteta što je čitatelje, a i knjigu, na taj način osiromašio i uskratio im to poglavlje, koje bi zacijelo bilo isto tako zanimljivo i vrijedno kao što su i sva ostala poglavlja u ovoj njegovoj, u mnogočemu, izvanrednoj knjizi. U želji da u toj svojoj prosudbi ipak ne budemo prestrogi, zadovoljavamo se autorovom isprikom u stihovima, koji su mu očito trebali da – ne dirajući ni u što – sačuva svoj ljubavno-duševni (ne)mir!
Ni riječi
o suzama što sreću su klele
bolima što srce su stezale
o noćima što bez sna su bdjele
nadama što mrijeti nisu smjele
čežnjama što tlapnjom su ostale…
Nasuprot ovom našem “prigovoru”, na kraju želimo istaknuti da iz ove knjige, iz mnogih njezinih stranica, proizlazi vapaj za istinom i pravičnošću, kako se nikada više ne bi povratile nedaće, ne samo one kojima je autor bio svjedokom, već i sve one koje su zadesile njegov hrvatski narod, kojemu prof. Marijan Karabin i svojim književnim djelima predano služi.
Piše: Rudi Tomić, Kanada
PS: Cijena knjige izvan Hrvatske je CHF 38, odnosno Eura 25, uključujući i troškove poštarine, a naručiti se može najbolje na e-mail: m.karabin@gmx.ch
Cijena u Hrvatskoj je Kuna 180. a nabaviti se može u mnogim knjižarama kao i kod izdavača:
Naklada STIH, Republike Austrije 11, HR-10000 Zagreb, mobitel (0)91 788 30 14, e-mail: nakladastih@yahoo.com
