By Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj ove godine slave dvostruki jubilej – 50. obljetnicu utemeljenja Hrvatske katoličke misije za Švicarsku i 50. obljetnicu hrvatskih molitveno-pokorničkih pohoda Majci Božjoj u Einsiedeln. Cjelovit program jubilejskog slavlja i sve informacije možete pogledati na prigodnom letku kojeg ćete dobiti kod vašeg misinara, a najosnovnije informacije možete pogledati niže u tekstu.
Inspiriran ovom važnom obljetnicom Fra Karlo Lovrić, dugogodišnji misionar, bivši koordinator i nacionalni delegat za Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj, opjevao je neke najznačajnije detalje iz života naših misija ovdje u Švicarskoj. Cijelu pjesmu pročitajte niže u prilogu.
CJELOVIT PROGRAM JUBILEJSKOGA SLAVLJA
Subota (11. lipnja 2016.)
15.30 – Prigoda za proslavu sakramenta pomirenja (sveta ispovijed)
17.00 – Križni put uz Kalvariju pored svetišta
19.00 – Svečano euharistijsko slavlje u Gospinoj bazilici – kardinal Josip Bozanić s misionarima (sadašnjim i bivšim)
i brojnim uglednim gostima
20.30 – Kulturno-zabavni program – nastupi hrvatskih KUD-ova i glazbenih skupina (Gradska dvorana Zwei Raben Kultur- und Kongresszentrum, Hauptstrasse 20)
Nedjelja (12. lipnja 2016.)
10.00 – Jubilejska akademija u gradskoj dvorani (Zwei Raben Kultur- und Kongresszentrum, Hauptstrasse 20)
11.30 – Prigodna procesija s misijskim i hrvatskim nacionalnim obilježjima dvorištem Marijina svetišta
12.30 – Svečano euharistijsko slavlje u Gospinoj bazilici – kard. Josip Bozanić s misionarima (sadašnjim i bivšim) i brojnim uglednim gostima
Hrvatske katoličke misije
I Hrvati pečalbari biše,
Knjiga o tom već odavno piše.
To počelo sto godina prije,
Premda sunce k’o naše ne grije.
Oni prvi… Ameriku traže,
Ostat kući…, bilo bi im draže.
Među prvim otočani biše,
„Bodulski“ se preko mora diše.
Plovilo se mjesecima, više ,
Bi dosadno, u kronici piše.
Kad stigoše, ne bi tamo raja,
Kraj sa krajem jedva tu se spaja.
I Ličani, Hercegovci… stigli,
I Zagorci… kuće su podigli.
Tuđa zemlja i jezik je tuđi,
Bože dragi, tko je od nas luđi?
Prilagodba trajala je dugo,
Glava boli, a ne puše jugo.
I hrvatski svećenici stižu,
Grade crkve i škole podižu.
Mise slave, sakramente dijele,
Prate ljude, obitelji cijele.
Oni prvi pomrli su davno,
Praunuci već govore javno:
„Istina je, hrvatskog smo roda,
Mi smo dio Ameri naroda“.
Europa zanimljiva biše,
Tako barem u kronici piše:
Poslije rata četrdeset pete,
Nakon grozne po Hrvatsku štete.
Mnogi prema Mariboru pošli,
I poneki do Bleiburga došli,
Traže zapad, a našli su metak,
Tu zemaljski njima bi svršetak.
Oni biše na Križnome putu,
Pješačili…, nisu u autu.
Predali ih, čekaju Englezi,
Vraćaju ih, štekću mitraljezi.
Neki mlađi imali su sreću,
Izabrali opciju su treću.
Iz kolone bježali u šumu,
Italija biše im na umu.
Preživjeli, koji Boga mole,
Zločinci su, jer Hrvatsku vole.
Radno mjesto nikad dobit neće ,
mogu zatvor il’ kupiti smeće.
Pedesetih, nekako pri kraju,
U Njemačku Udba pušta raju,
Nek je nema, neka ide dalje,
Neka radi i novac nam šalje.
HRVATSKA KATOLIČKA MISIJA ZA ŠVICARSKU ZÜRICH
A početkom šezdesetih biše,
U Švicarskoj, u zakonu piše,
Neka dođu… što imaju struku
I pomognu švicarskome puku.
U početku oni prali suđe,
Premda stručnih na tisuće uđe.
No, vidješe da Hrvati kuže,
Nek ostanu boraviti duže.
Šeset sedme, sredina je ljeta,
Novi fratar po Švicarskoj šeta.
On hotele, gradilišta traži,
Za pastira svaki Hrvat važi.
To je Krasić, fra Ljubo mu ime,
On ne uze baš lagano brime.
Kako pronać…, susresti Hrvate,
Švicarska je brdovita, znate.
Fra Lucijan… smjernice mu dao,
Popis ljudi… koje tad je znao.
Malo biše tih azil-hrvata,
Gdje su drugi, njega zelus hvata.
Gdje Ružička i Dolinar žive,
Tim Hrvatim Švicarci se dive.
Gdje je Prelog, gdje Tihomir Rađa,
Njih pronaći, ugodnost je slađa.
Je li Matuš u Zürichu igra?
Prije njega Ico Hitrec čigra,
Grassopersa igrač važan bio,
Hrvatsku je iz duše volio.
Mnoge nađe, i Misija raste.
Oni prvi… biše samo laste.
Prostor fali da se ljudi sretnu,
Za središte Krasić Zürich metnu.
Želja njemu biše ipak veća,
Ako Bog da i poprati sreća,
Da mu drugi pomoćnici dođu
I u njemu prepoznaju vođu.
Tri mjeseca fra Bosiljko bio,
Kratko osta, nije više htio.
Vratio se, nostalgija vuče,
Švici pusu on šalje od kuće.
Došli su mu… fra Zlatko i Rade,
Fra Lucijan, otprije se znade.
Fra Andrija na studij je stigo,
A fra Karlo k’o treći pristigo.
U Fribourgu studenata biše,
Tu Hrvati studij nastaviše,
Kako već su svećenici bili,
Nedjeljom su Ljubi koristili.
Bilo bijelih i braun fratara,
Nedjeljom su služili oltara.
Svijeta malo u Fribourgu bilo,
Iz daljega tu se dolazilo.
U Fribourgu slavili su misu,
A ponekad bili u Wallisu.
Iz Njemačke studenata biše,
U misijskoj kronici to piše.
Dugandžić je u posjetu bio,
To fra Ljubo nije nikad krio.
A Tomislav iz Schwaza je došo,
Mladu misu u Zürichu prošo.
Ljubo Krasić čini dobre stvari,
Da Hrvate Zapad ne iskvari.
On uvodi i sekcije razne,
Nisu više prostorije prazne.
Il’ se glumi il’ se tenis bira;
Ili netko na orguljam svira.
A nogomet prati ovacija,
Osniva se NK Croatia.
Kad Proljeće ugušeno bilo
I s Hrvatskom ono dogodilo,
Croatia iz Misije bježi,
Bojali se posljedica teži (h).
Dva se kluba poslije osnivaju
I rivalstva potajno snivaju.
U Zürichu: „Ajmo, naprid Bili!“
U Schaffhusi: „Plavi dečki mili!“
To rivalstvo u granicam biva,
Poslije tekme zajedno se piva.
Poniziti.., to je njima strano,
U fair play-u sve je odigrano.
Hajduk veze sa Misijom gaji,
Mate Dedić to nikad ne taji.
U Misiji volontira rado,
Nedjeljom je uz misijsko stado.
Nikolinje i Majčini dani,
Za reći je, to su bogomdani.
Stari s djecom dolaze i vele,
Bilo dobro, tu smo i odsele.
Folklor bio Misije je kruna,
O tome se vodilo računa,
Pogotovo, dok fra Rade biše,
Nakon njega jedva folklor diše.
Kad odoše Dragica i Janko,
Tko god dođe, bit će bome tanko.
Zato nitko ne pokaza volje,
Neka drugi…vodit će to bolje?
I to ima opravdanje neko,
Netko, možda, ovako bi reko:
A folklor je obaveza bio,
Preuzeti, nitko nije htio.
Šesetsedme pred Božić je bilo,
Hodočašće prvo se je zbilo.
Einsiedeln okupi Hrvate,
Bi, po snijegu, petstotinjak, znate.
Drugo već je u jeseni bilo,
Više svijeta tad se okupilo.
Iz Njemačke stizali su naši,
Bit zajedno…, nitko se ne plaši.
Hoće li se to ponovit više,
Da u tisku otprilike piše:
Deset tisuć’ skupi se Hrvata,
Brat do brata, to je vrijedno zlata.
Dv’je tisuće šesnaestog ljeta,
Tad će doći i mlađega svijeta.
PEDESETO hodočašće biva,
Ispod skuta Gospina se skriva.
Einsiedeln opet je u žiži,
Neće doći samo oni bliži.
I Hrvati iz Švicarske cijele;
Hoće doći da radost podijele.
To bi pojam, drugi čine isto,
Traže Gospu, traže Božje misto.
U Birnau Hrvati se druže,
S Bogom lakše, svi odreda kuže.
I Glasilo Ljubo Krasić hoće,
To je MOVIS, tako zvat ga poče.
On ga šalje Hrvatima svima,
Ak’ Misija adrese im ima.
MOVIS naziv, skraćenica, stoji,
Organ veze i služenja broji.
Tada MOVIS bilo pisat mučno,
Sve se skoro radilo je ručno,
Danas MOVIS pisati je šala,
Tu mogućnost tehnika je dala.
Broj božićni devedeset pete,
Bože, dragi, što godine lete,
U boji je naslovnica bila
I u boji MOVIS zatvorila.
Ne smije se zaboravit ovo,
Viktor Nuić sve stavi u slovo:
desetljeća četiri on složi,
kao knjigu koricam obloži.
Mnogo biše sezonaca tada,
Prema njima režim čudan vlada.
Čim u Buchsu iziđu iz vlaka,
Svi na pregled na mjerenje tlaka.
Jedva netko njemački je znao,
O tom Ljubo vlasti upoznao.
On otvori Ured na granici,
Službu daje on Lukač Anici.
Anica je kratko vrijeme bila,
Magdalena nju je zamijenila.
Kada Magda udaju najavi,
Iz Ticina Blagica se javi.
Još i danas u Buchsu je ona,
Hrabra žena, veoma smiona,
Sada služba Mintegra se zove,
Danas ima nove izazove.
Vod- tribina biše tad u modi,
Ljubo želi svima da ugodi.
Jonke jezik hrvatski veliča,
A Gotovac o Proljeću priča.
Zajednica kulturna se rađa,
sloga živi, nitko se ne svađa,
domoljublje ističe se marno,
Proljeće je, kad će ono stvarno?
Zvonko Čičić i drugi Hrvati
Croatii obol htjeli dati.
Jakopović bio uvijek blizu
I sakristan godinam u nizu.
A godine sedamdeset prve,
Ljubi misli svakojake vrve.
Dvije nove misije on želi
I Švicarci okom su zapeli.
Dva kantona za sjedište bira,
Misija će biti nešto šira.
Gallen s više kantona je meta,
Fra Karlo će imat više svijeta.
Fra Lucijan, on u Basel ide,
Ljudi sretni, poznatoga vide.
Pedesetih on u Švicu stiže,
Emigrantim hrvatskim je bliže.
Rufin Šilić Ljubu u Rim šalje
Da fra Ljubo još studira dalje.
Zürich spremno preuzima Rade,
Već on obol toj Misiji dade.
Fra Zlatko je sad njemu pri ruci
I pomogne u nevolji, muci.
Premda udar on srčani ima,
Ne libi se da pomogne svima.
Kad u svibnju dva udara dobi,
Slabo srce palo je na probi.
Ne izdrža, liječnik veli ovo:
Nichts zu machen, sada je gotovo.
Na Brijegu mu počivaju kosti,
Gdje k’o dječak u svojoj mladosti,
Pohađao gimnaziju, školu,
Smrt fratara doček’o u bolu.
Četrdeset i godine pete,
Brijeg doživi neslućene štete.
Metak spreman, oko vrata korda,
Fratre pobi partizanska horda.
Sad fra Rade pomoćnika traži,
Privremeno… i to njemu važi.
Kutleša je u prolazu bio,
U Afriku on je naumio.
Pomoći ću dok čekam na vizu,
Rađe ovdje, nego u Parizu.
Brkić čeka k’o ozeb’o sunce,
Neću Švicu i Alpske vrhunce.
U to vrijeme jedan fratar želi,
Iz Madrida on u Zürich seli.
Marijić je, fra Branko mu ime,
Emigrantsko nosio je brime.
U Zürichu poživi on kratko,
Ode brzo k’o pokojni Zlatko.
Bog ga pozva u naručje sebi,
Tu proživjet suđeno mu ne bi.
Sedamdeset godine i treće,
Četvrta se Misija pokreće.
Bern je mjesto te Misije nove,
Šimun Oreč voditelj se zove.
Kad fra Ante u Afriku ode,
Dva mlađarca dođoše, narode:
Kamo oni, dosta je fratara,
Nije Bosna da ima katara.
Fra Berislav i fra Ivan to su,
Još su mladi, nisu baš u štosu.
Fra Ivan se u Zürichu kali,
A fra Beru, Baselu su dali.
Andrija se uključio više,
Slavi mise i za MOVIS piše.
Dao ruke, priznati se mora,
Znao pisat, bio faca, fora.
A godine sedamdeset šeste,
Započele i nove su fešte.
List Rumeni u Badenu biva,
Mnogo toga novoga otkriva.
To se zbilo, kada bi rošada,
Hodočašće ode s listopada.
Sada biva u toplije doba,
Lipanj mjesec, to je zadnja proba.
Nešto poslije dogodi se važno,
U misijam naglašeno snažno:
Uveden je Misnistrantski susret
CROMIN djece kao cvijeća buket.
Sedamdeset devete pri kraju,
Ivo šalje mlađe fratre, raju:
Bagarića, fra Mirko mu ime
I fra Antu, Medić je prezime.
Medić kratko u Zürichu osta,
U Luzernu on Misije posta
Voditeljem, on je tamo prvi,
Za Misiju ginut će do krvi.
Ipak, neka se ne zaboravi,
U Luzernu skupina boravi.
Skupina je klerika fratara,
budućih službenika oltara.
Neki od njih svećenici biše,
A neki se sretno oženiše.
K’o đakoni sad dvojica služe,
Stipe, Stanko i rado se druže.
Fra Mirko će biti pomoć Radi,
Prilika je da pokaže mladi,
Je li spreman pokazati volju,
Bit vjernicim na dobrobit bolju.
Osamdeset četvrte je bilo,
Nečuveno tada se je zbilo:
Stiže dekret, Pejić Radi piše,
U Zürichu nećeš biti više.
Slično pismo i fra Mirko dobi,
K’o delegat bi kratko na probi.
Puk se buni, dlanovi im bride,
Iz Mostara sve drukčije vide.
I Fra Rade i fra Mirko, oba
Biše dobra pastoralna „roba“,
Njemačka im otvorila vrata,
Nisu sami, ima još Hrvata.
Stiže dvojac, oba bez iskustva,
Ipak oni dobiše uputstva.
Pastoralci premda doma biše,
U Zürichu… tražilo se više.
Ivan Bebek voditelj je novi,
K’o direktor pastorala slovi.
Ante Pranjić dat će njemu ruke,
za početak bit će dosta muke.
U Misiji, trudili se, dašta
Uvijek budna mora biti mašta.
Sve se mora obavljat k’o prije
I još više, novi pos’o zrije.
Nakon četri provedena ljeta,
Stiže dekret, ta zapovijed sveta.
U Lausanneu fra Ivana šalju,
A Pranjića… na distancu dalju.
Nakon skoro dvadesetak ljeta,
Zürich Karlu ponovo je meta.
U Misiji fra Iliju nađe
Opet bit će pastoralne rađe.
Crkva mala u Hottingerstrasse,
Bez parkinga i još štošta, zna se.
Sveta misa poslije podne bila,
Mnoge zamke u sebi je krila.
Pronašli su odmah crkvu novu,
Sveti Josip jamstvo za obnovu.
Do podne se sveta misa slavi,
U jedan’est to je termin pravi.
I u drugim mjestima, kantonu,
Tražit ljude da duhom ne klonu:
Horgen, Bulach, Affoltern i Uster
Mise slavit, to će biti muster.
Wettingen i Winterthur su dio,
Reklo bi se, Misije predio.
Misna slavlja u kapelam bila,
Ubrzo se crkva otvorila.
To je jamstvo svećenika trećeg,
Mise slavit, ima l’ posla većeg?
Milan Lončar iz Njemačke stiže,
Kvalitetu on Misiji diže.
Provincijal Tolj ga predložio,
Fra Karlo se, dakako, složio.
U Münchenu na studiju bio,
Nikad nije svoju želju krio:
Pastoralom baviti se želi,
Biti s pukom uvijek ga veseli.
Ljeto jedno u Zürichu osta,
Misionar St. Gallenu posta.
Sam će biti, otišli su stari,
Kuda koji, odnijeli su stvari.
Nakon njega osta mjesto prazno,
tko će doći? – govori se razno,
Petar Topić iz domaje stiže,
U Zürichu, on godine niže.
Petnaest ljeta u Zürichu radi,
Željan posla, pastoralne gladi.
Basel čeka raširenih ruku,
Drag će biti hrvatskome puku.
To je vrijeme perestrojke bilo
I štošta se drugog dogodilo,
Zid berlinski bi srušen do poda,
Prusima je svanula sloboda.
Mnogi nisu znali što se zbiva,
Netko bježi, a netko se skriva.
Fra Ljudevit Zürišanim stiže,
Htio, kaže, biti njima bliže.
Četri ljeta u Zürichu osta,
Misionar on je umah posta.
Sad priliku koristi on ovu,
Drugdje otić, ako ga pozovu.
Pri rušenju Berlinskoga zida,
S komunizma i maska se skida.
Lice mu je kao u fažizma,
Istog broja njihova je čizma.
A Hrvatska u dahu se digla,
Mlado, staro… na noge podigla.
Odvaja se od umjetne Juge,
Balvani se prevrću od tuge.
Tad Hrvatska samostalna posta,
Jugoškole… Hrvatim je dosta,
Hrvatske se osnivaju škole
U Švicarskoj, Hrvati ih vole.
Prva škola u Genevi poče
i u drugim mjestima je hoće.
U Zürichu u Sumatrastrase,
odmah potom škola otvara se.
U početku biše škola jaka,
Dv’je tisuće imala je đaka.
Ta idila dugo ne potraja,
Sva je tužna ta hrvatska raja:
Jugovojska sve razara,ruši,
Hrvatima teško je pri duši.
Uniformu tad Tuđman oblači
I hrvatske čete on novači.
Stvara ZNG-u, on Hrvatsku brani,
Potrebni su njemu domobrani.
I demo (stracije) se po Švicarskoj šire,
Hrvati se, to znači, ne mire,
Da Europa Jugo-kulu štiti,
Dok embargom Croatiu „kiti“.
Shvatili su, sad još bolje kuže,
U klubove masovno se druže.
Zavičajni klubovi sad niču,
Sloga vlada, granice se miču.
Novac kupe, domovini šalju:
Dubrovniku, Petrinji i Dalju.
Klub1000 i Dar Hrvatskoj moj,
Lijepo zvuče poput „U boj. u boj…“
Pomoć ide prema bojnom polju,
Zaustavit s druge strane zolju.
Kad u Bosni krv se poče liti,
Ljude, sela, jedva netko štiti.
Oni bježe, zavežljaj u ruci,
Bože, dragi, u kakvoj su muci.,
Sela gore, zgarišta se dime,
Neki nisu pobjegli na vrime,
Smaknuti su na ognjištu svome,
Škabrnjani svjedoci su tome.
Tri mjeseca Vukovar se brani,
Ne daju se hrabri domobrani.
Kak’ se branit, goloruki bili,
Kak’ se oprijet toj aždaji, sili.
A radio Vukovar se glasa,
Oj, Hrvati, za vas ima spasa,
To Siniša Glavašević veli.
Vojsku hrabri, da se ne iseli.
Kako mogla bolnica se branit,
Kako svoje ranjenike hranit?
Njih do dvjesta podiglo je ruke,
Mitraljezom „spasiše“ ih muke.
Nekima je kuća bila groblje
Ili su ih odveli u roblje.
Neki su se i vratili, možda,
Ako biše dobra volja Vožda.
Da se opet na početke vratim,
Nekim sljedom zbivanja da pratim.
Nije lako, mnogo tog se zbilo,
Bitno reći, što se dogodilo.
Mnogi novi stigli su Hrvati,
Prognani su, svatko mora znati.
Od Konavla do Ravnih Kotara,
Jugovojska tenkovima hara.
Kad u Bosni krv počela teći,
Posavina najprije će leći.
Ljudi bježe, pale njima kuće,
Svatko svoga u Švicarsku vuče.
Misije se otvaraju nove,
Glas pridošlih neumitno zove.
Njima treba odjeće i kruha,
Ponajviše traže Svetog Duha.
Duha Božjeg treba njima više,
Da se rane duševne im zbriše.
S oltara se opraštanje zove,
Uvode se duhovne obnove
Mržnja nikog ozdravila nije,
Ona bolest svake vrste sije.
Ako joj se ne podrežu krila,
Ruši, pali ta đavolska sila.
Osim Crkve, stručnjaci se traže,
Izbjeglicam da rane ublaže.
Otvara se takvo utočište,
Markotića mnogo ljudi ište.
U Zurichu njegov ured bio,
Mnogima je vrlo koristio.
Kad Ilija u Aarau „sleti“
Bilo zimi, nije bilo ljeti:
Tad Ljubičić u Misiju dođe,
Vrijeme s njime vrlo brzo prođe.
Uprava ga u Ticino šalje,
On radije išao bi dalje.
To mu biše, ajmo reći, mana,
Ipak, osta tri godine dana.
Jer Misija ozbiljna je kuća,
Pastoralna potreba je vruća.
Tad Uprava napismeno veli:
Stojko Mamić k vama sada seli.
Četri ljeta radio je dobro.
A kada se umorio pobro,
Zahvali se, kratko tu je bio,
Naš’o bolje gdje se udomio.
Nakon Stojke brzo Dinko stiže,
Osta kratko i on sidro diže.
U Njemačkoj on Misiju dobi,
Singen-Konstanz nije sad na probi.
Dvi tisuće godine i pete,
Stare snage iz Züricha „lete“:
Fra Karlu se Međugorje smije,
Petru, Dinku daju se misije.
Stipe Biško iz Njemačke stiže,
On Luzernu sad će biti bliže.
U Luzernu godinama bio,
Bi uslužan i za pos’o čio.
Dvojicu će imat kapelana,
Jake volje i punog elana.
Prvi Niko, Leutar se zove,
Ima rejting, ima i osnove.
Mjesecima bez trećega biše,
Iznenada Slavko Soldo piše:
Luku šaljem, dat će vama ruke,
Zorić fratar, ne zadaje muke.
Kad četvrta godina je prošla,
Stipi transfer-ponuda je došla:
Na Široki da župnikom bude,
Župu vodit, posluživat ljude.
On prihvaća, na Široki ide,
Nasljednika u Prusini vide.
Ameriku i Njemačku proba,
U Ticinu bi u dobra doba.
A voditelj Züriške misije,
Ko delegat on se upisuje.
Provincijala izvješćuje marno,
Što u Švici događa se stvarno.
Nakon Luke ujak Stjepan dođe,
U Švicarskoj ima mnoge rođe.
Mnogo ih je iz travničkog kraja,
Njemu sva je ta poznata raja.
Kad fra Niko u Aargau pođe,
Tad Ledušić u Misiju dođe.
Ima mota, Vinu vole ljudi,
Lijepo čuti, fratra se ne kudi.
Svi se fratri spominju po redu,
Kako oni svoj pastoral predu.
Da laika ne biše pri ruci,
Fratri jadni, bili bi u muci.
Kirchgemeinde sv. Josip piše:
Svakim danom vas je u nas više.
Dajte nama predstavnika svoga,
Da bi s nama razgovarat moga’.
Drago Mišić uvijek spreman bio,
Te dužnosti on se prihvatio.
A što radi Zajednica žena,
Kol’ko samo pokrije terena?
Sve što važno u Misiji biva,
Zajednica žena to pokriva.
Hodočašće…, List rumeni bio,
Nikolinje…, Majčin dan se zbio,
Žene tu su, poslužuju kavu,
Nude kolač i ne dižu glavu.
Što za žene… i za druge vrijedi,
Povjerenje uvijek je posrijedi.
Suradnici, kad „osjete“ nešto,
Povuku se i čine to vješt
Da ne dođe časna sestra Zora,
Vladala bi u Misiji mora.
Uči djecu i odrasle pjevat,
Sad u crkvi nema više zijevat.
Ako nije u školi, na satu,
U misiji na drugome katu,
S. Zora negdje probu ima,
Ona želi zadovoljit svima.
Prije Zore skoro tridest ljeta,
Trag ostavi mnogo ženskog svijeta:
Fräulein Krieger, Ivanka i Gabi,
Davno bilo pa pamćenje slabi.
Bešlić Ana kućanica bila,
Kako samo kuću je vodila!
Svedrovićka u uredu biše,
Čini ono što za ured piše.
Kad Anica u penziju uđe,
Mlađa dođe sad „prati posuđe“.
Vrijedna dama, Mirjana je bila,
Štošta drugo još je razumila.
Htjela učit, znati nešto više,
Teološki fakultet upiše.
Blaževićka zamjena je prava,
U kuhinji pomaže joj Slava,
Još dvi žene pomoćnice biše
Ica kratko, Marija pak više.
A Katicu nakon mnogo ljeta,
Zamijenila Đurđica je teta.
Osamdeset druge ili treće,
U Misiji dijak s poslom kreće.
Andrija je, Luburić se zove,
Crne puti i ima brkove.
Radilo se , nema praznog hoda,
U školu se dopunsku prohoda:
Sva tri fratra, ponajviše, Zora,
Vjeru uče, malo je odmora.
Prije Zore volonterke bile,
Zbor, pjevanje one su vodile,
Bi ih više, hvala njima svima,
I Katica biše među njima.
Imena im spomenuti treba:
Ljuba Capek došla nam je „s neba“.
Ljubica se Pernar pridružila
I Davorka mnogo je kužila.
Orguljaša bilo nešto manje,
Otprilike, ‘vako biše stanje:
Željko Žalac i Maduna Ivo,
Kos Krešimir njih je zamjenjivo.
Winterthur je zbilja priča za se,
Zajednicu volonteri krase,
Jozo, Vlatka, Klaudija…vele,
Probe pjevat petkom su odsele.
Na početku logistika loša,
To je stanje svaki Hrvat proša.
Lako sada u Švicarskoj biti,
Onda teško auto kupiti.
Plaće bile dakako su manje,
Otada se promijenilo stanje.
Kanton Zürich utočište daje
Mnogo u njem hrvatske je raje.
Deset tisuć otprilike ima,
Putovnica nije ista svima.
Koliko ih u Švicarskoj ima?
Tko će znati, kad ih uvijek prima!
Četrdeset tisuća i više,
S putovnicom hrvatskom se piše.
Još toliko i više ih ima,
smatraju se oni „Švicarcima“.
Državljanstvo…, kupuje se, dašta.
A narodnost? O tome se mašta.
I još nešto spomenuti želim:
O svim gore navedenim djelim,
naširoko Viktor Nuić piše,
povjest pastve u Švicarskoj riše.
Hrvatska katolička misija Basel
A godine sedamdeset prve
Ljubi misli svakojake vrve,
Dvije nove misije on želi
I Švicarci okom su zapeli.
Dva kantona za sjedište bira,
Misija će biti nešto šira,
Na istoku St. Gallen je meta
U Baselu ima više svijeta.
Fra Lucijan, on u Basel ide,
Ljudi sretni, poznatoga vide
Pedesetih on u Švicu stiže,
Hrvatskim je emigrantim bliže.
I on čudom glavu svoju spasi,
U Rimu se jedno vrijeme skrasi.
U Švicarsku na liječenje stiže,
Tako dane izbjegličke niže.
Predmda stalno s Hrvatim je bio,
Tek se sada pravo udomio.
On Misijom upravlja i vodi,
Vjeru širi, priča o slobodi.
Pomoćnica Marija mu biše,
Prva bila, u kronici piše.
Desna ruka Lucijanu bila,
Suradnica biše puku mila.
Lucijan se umorio, ljudi,
Malo, malo pa ga netko budi:
Ajd, ujače, pomozi mi ovo,
Ne znam prevest to njemačko slovo.
Fra Lucijan nije dugo osta,
Mnogo toga biše njemu dosta.
Fra Berislav zamijeni ga pobro,
Poslije staža, obavlja to dobro.
Vratio se u Zürich je mjesto,
Kamo on je dolazio često.
Prve dane u Misiji bio,
Švicarcima on se pridružio.
Dvadest ljeta njima društvo pravi,
Onda njemu Domovina javi:
Dođi kući, brate, Lucijane,
I uživaj, ti, po stare dane.
Provincijal njega kući želi:
Ja sam spreman!- On Upravi veli.
Na Brijeg došo, njemu srce kuca,
Ništa manje u suzama grca.
Na tom mjestu pobiše mu braću,
Ne u ratu nego u poraću.
Fra Berislav devet godin osta,
Kod njeg ne bi „ svega mi je dosta“.
Iz Mostara vraćaju ga kući,
Pišu dekret poštom putujući.
Ljubo Vlašić k’o nasljednik stiže,
U Baselu on godine niže.
Sedam godin on Misiju vodi,
Nakon toga u domaju hodi.
Dođe Bero, onaj isti stari,
Kofer nosi i osobne stvari.
Turističku zamijeni on vizu,
Trinaest godin ostade u nizu.
Kad osjeti da je vrijeme poći,
„Zbogom ljudi“- drugi će vam doći.
I suradnice nisu bile iste,
Mijenjale se pomoćnica liste.
Radile su što su mogle bolje,
Biše znanja, biše dobre volje.
Prva od njih Marija je bila,
Emilija nju je naslijedila.
I Štefica nakon Eme stiže,
Marija druga godine niže.
Nakon Bere, Petar Topić stiže,
Ne od doma, tu je bio bliže:
Iz Zuricha gdje iskustvo steče,
On letvicu još naviše meće.
Deset godin i još koju više,
On je peti u kronici piše.
Mnogo toga on uvede nova,
Konkretan je, ima i obnova.
Hrvatska katolička misija St. Gallen
A godine sedamdeset prve
Ljubi misli svakojake vrve:
Dvije nove misije on želi
I Švicarci okom su zapeli.
Na istoku St. Gallen je meta,
U Baselu ima više svijeta.
U St. Gallen, na područje veće,
Bez iskustva pastoralnog kreće
Mladi fratar, fra Karlo mu ime,
A Lovrić je njegovo prezime.
Prva briga, prostorije naći…,
Nije lako tad se bilo snaći.
Prvi mjesec stanuje u domu
Staračkome, ne u domu svomu.
Vjernici su pokazali brigu,
Otvorili telefonsku knjigu,
U ulici Paradiesstrasse,
Našli prostor za fratra i za se.
Jednom tjedno susreti su bili,
Pjevali su, njemački učili.
Sad je lakše ekskurirat bilo
I pri duši ugodnije, milo.
Mise slavit, oblilazit mjesta,
Grupe male, al’ je bilo fešta.
Karlo osta’ devet punih ljeta.
Uz St. Gallen, Schaffhusen je meta.
I Thurgau, Graubünden veli,
Na tim rutam mnogi su ga sreli.
Kroz to vrijeme obilazi Alpe,
Teško pronać onaj pravi skalpel.
Tek kad njemu fra Ilija stiže,
Vjernicima bi on tada bliže.
Nekad bilo dvadest, više misa,
Mjesečno se išlo do Thusisa,
St. Moritza, Julier-visine,
Stizalo se i do Pontresine.
U tim mjestim bi Hrvata dosta,
Većina ih sezoncima osta.
U hotelim po trideset bilo,
Hrvatski se skoro govorilo.
Schaffhausen aktivan je bio,
Tu pjevački zbor se oformio.
Iz tog Zbora rodila se FALA;
Folklor grupa – tako se prozvala.
Više ljudi zaslužuje Hvala,
Da do danas opstala je FALA.
Njih je mnogo, Bog im bio plaća,
Dobro uvijek stostruko se vraća.
Kućanica u Misiji fali,
Odgovorni nisu budžet dali.
Dvi godine ipak jedna bila,
Dok se nije doma odselila,
Nostalgija vukla nju je kući,
Smilja ode sretna pjevajući.
Stalno mjesto ni za jednu ne bi,
Dva, tri sata dnevno po potrebi.
Anđelka je kratko vrijeme bila,
Jaka Matić nju je zamijenila.
Nakon deset godina i više,
Radno mjesto ljudi odobriše
Suradnici koja svirat umi,
Učit djecu i jezik razumi.
Još pet dama u Misiji biše,
Ana, Sandra i Nevenka piše.
A Ivanka Darojković časna
I Dragica glazbenica, klasna.
Karlo ode, Ante Tomas stiže,
Bi mu žao ostaviti hiže.
Ipak Ante uklopi se dobro,
S mnogima je bio blizak, pobro.
S fra Ilijom pet godina osta,
Tako htio… „Švicarske mi dosta“,
To fra Ante vjernicima veli,
Nema druge, ja vam kući selim.
Još nekol’ko bilo tu fratara,
Zajednica još se uvijek stvara.
Fra Antu je zamijenio Jerko,
Fra Iliju nasljedio Leko.
Kratko vrijeme Martić Grga bio,
Kao turist…, brzo se vratio.
Ljubo Leko, on se kući vrati,
A u Bernu Jerko Šitu prati.
Nakon dvojca Milan Lončar stiže,
Münchenu je kilometrim bliže.
Milan, sam je, pomalo se tuži,
On bi htio teritorij uži.
Dva kantona, Thurgau, Schaffhuse,
Već on sanja da ih netko uze.
Ubrzo se ostvari mu želja,
Za Misiju piše se povelja:
Frauenfeld, Misija je nova,
Tko bi reko, nešto k’o iz snova.
On još uvijek mnogo posla ima,
Mašta radi, on nekako štima.
Stiže pomoć, Crnogorac Robi,
Pomaže mu, a bio na probi.
Taman kad se razmahao Milan
obavio tako pos’o silan:
On misijski još jubilej slavi,
Nasljedniku u zalog ostavi.
Uprava ga provincijska zvala:
Dođi kući, vodit ćeš ZIRAL-a.
To mu godi, vratio se kući,
Kuži stvari, on će dobro vući.
Iz Singena preseli se Vlado,
Voli slavlja, ustanovi „ Lado“,
Hoću reći, Vlado folklor voli,
Isto tako Boga s pukom moli.
Taman kad se udomio Vlado,
Smjena stiže, ne prima je rado.
Jer je fratar prihvaća dekreta,
Promjena je to njegova peta.
Ljudi plaču, zadržat ga žele,
Sve u suzam njemu ‘vako vele:
Što će biti s nama dragi, Vlado,
Tebe voli i staro i mlado.
Lausannea je odredište njemu,
Pet kantona služit će u svemu.
Uprava je vodila računa
U St. Gallen pošalje Mićuna,
Mićo Pinjuh misionar novi,
Poduzetan, kao takav slovi.
Sad na čelu svih misija stoji,
Prije njega bili su pokoji:
Rade, Mirko, Ivan, Karlo, Ante,
Šito Ćorić… pa da i to znate.
Svatko od njih ostavio traga,
Kad se sada gleda odostraga.
Koga nema bez njega se može,
Samo s Bogom sve se postić može.
Hrvatska katolička misija Bern
Sedamdeset godine i treće,
Četvrta se Misija pokreće.
Bern je mjesto te Misije nove,
Šimun Oreč voditelj se zove.
Šimun osta tri četiri ljeta,
Obišo je kantone i svijeta.
U Frohnleiten Uprava ga šalje,
Od Berna je kilometrim dalje.
A Misiju tad preuze Ivan
Dobar bio, nekad i naivan.
Pomoćnica, gospođa je Mila,
Šram prezime, uredna je bila.
Nakon Mile Jelena je stigla,
Pjevanje je na razinu digla.
Trudio se, što je više moga,
Puku Božjem približiti Boga.
Dva kantona poslužuje redno,
Misu slavi barem jednom tjedno.
Il’ u Bernu il’ u Solothurnu,
Vrlo često on je i u Thunu.
U Wallisu, Genevi, Lausannei
Slavit misu, barem, tako kani,
Mjesečno se susresti sa njima,
Pastir biti vjernicima, svima.
Onda dekret od Pejića prima,
S njim planove fratarske on ima.
Fra Šito će zamijeniti njega,
Bit će pjesme, putovanja… svega.
Fra Ivanu teško dekret pada,
Osjećajim još nekako vlada.
Jedno vrijeme nije znao ,što bi,
Onda mjesto u Lindau dobi.
Tu ostade godinama Ivan
Posjetit ga bi osjećaj divan.
Bio sretan, služio je puku,
Na njemačkom, nije imo muku.
Kad je prevrat u Hrvatskoj bio,
Fra Šito se Hrvatskom bavio.
Svjetski kongres on Hrvatski vodi,
Pjesme pjeva, divi se slobodi.I
Uvijek malo vremena mu biše,
Fra Jerku mu fratri dodijeliše.
Sad fra Šito i Radovan mogu
Za Dom… pjevat i molit se Bogu.
Jerko s njime tri godine osta,
Inozemstva bilo mu je dosta.
On u Duvno skrasio se bio,
U Asizu život dokrajčio.
Bi u podne, to potvrdit mogu,
Smrt sestrica pozva Jerka Bogu.
Ispred crkve svete Klare bilo,
Sve u trenu to se dogodilo.
Poslije Jerke, Ante Pranjić dođe,
On s fra Šitom prve dane prođe.
Oba harni, hoće posla više,
Teritorij na pola dijeliše.
Fra Šito se u Solothurn seli,
Misionar on tu biti želi.
Pranjić sam je, pomaže mu Ruža,
Suradnja im biše nešto duža.
Nakon Berna Pranjić dekret prima,
Fratrima je obznanjeno svima.
U Nemačkoj on Misiju prima,
Augsburg je, zajedništvo štima.
Onda Gojko iz Wallisa seli,
Bernu on se, dakako, veseli.
I sad tu je, on Misiju vodi;
Dulje ostat njemu bome godi.
Radi dobro, pomoćnicu ima,
To je Ruža, u nje pos’o štima.
I suradnja s vjernicima broji,
Za budućnost nitko se ne boji.
Hrvatska katolička misija Luzern
Osamdeset i druge je bilo,
U Luzernu važno se je zbilo.
Godinama Luzern o tom sniva,
Ante Medić Misiju osniva.
Prije njega podružnica biše,
Nedjeljno se i mise slaviše.
Svećenik je iz Züricha bio,
Tada puku svaki biše mio.
Bi godina sedamdeset druga,
Bogoslovi dolaze sa juga.
Mladi fratri studirat će sada,
Bogoslovlje usred Luzern grada.
Neki od njih zaređeni biše
U Zürichu, o tom MOVIS piše.
Kada već je o zvanjima govor,
dijasporu poče kitit lovor,
ona rađa svećeničko zvanje
odgovornim neka je na znanje.
Osam godin Ante o svem brine,
Vjerno vrši liturgijske čine.
I još k tome uvodi i slavlja:
Nikolinje, Majčin dan proslavlja.
Svi Hrvati radosni i sretni,
Boga mole, više su poletni.
U Milici suradnicu ima,
Uči djecu i pomaže svima.
I sa Zborom misu animira;
Lijepa pjesma i u srce dira.
A Kolićka Nada prije bila,
Ubrzo se Freiburgu vratila.
Časna sestra Berhmana je stigla,
Kad Milica već je sidro digla.
I kad Časna u zavičaj pođe,
Druga Časna zamijeni je, dođe.
Anmarija, ime sestre nove,
Prezimenom Biško ju se zove.
Nakon Ante Stipe Biško stiže.
Ante novu Misiju podiže.
On Ticino, Graubünden spaja,
Zadovoljna hrvatska je raja.
Stipe nove prostorije treba,
Dvorane je velika potreba.
Odgovorni vele kao i on,
Ali Stipe biše samo pion.
Ipak, Stipe pripremi terena.
Nakon njega stigla su vremena,
Kad fra Stanko prostorije dobi,
Oklijevanje Švicaraca probi.
A kad i on sijede dobi vlasi,
Na Široki on se lijepo skrasi.
Zamijeni ga Radoš Branko harni,
Život uvijek mora biti stvarni.
Branko mlad je, pedeset je blizu,
Može i on zapasti u krizu:
Dosta mi je, zavičaj me zove.
Još će čekat nove izazove.
Hrvatska katolička misija Lausanne
Bi godine osamdeset druge,
Karlo dođe ponovo iz „Juge“.
Na Širokom župnikom je bio,
Al’ se tamo jedva udomio.
Treći rujna u Lausanneu stiže,
Petak bio, Misija se „diže“.
Prva misa u Lausannei bila,
Jedva dvan’est ljudi okupila.
To je bilo dvanaestog rujna,
Veza tada ne bi tako čujna.
Tu Misiju pet kantona čini,
Jedni bliži, drugi u daljini.
Oberwallis najduža je ruta,
Duga vožnja, nema autoputa.
Šest godina u Lausannei bio
U Zürich se poslije preselio.
Tik pred Božić, samo deset dana.
Kad zamijeni Bebeka Ivana.
Zamjena je obostrana bila,
Tako tada Uprava je ‘tila.
Jozo Vasilj provincijal biše,
Kratko bio, nije htio više.
Potpora mu vjernici su bili,
Privrženost nisu nikad krili.
Stalna pomoć u Vlatki je stigla,
Misiju je na praktičnost digla.
Telefonski može javit svima,
Kada netko nešto hitno ima.
Što ih muči ili žele znati,
Ona će im obavijest dati.
Prije Vlatke volontera bilo,
S njima mnogo dobroga se zbilo.
Kvaternik je namještao stana,
Štošta drugo čini Vlahov Dana.
Već godine druge ili treće,
Dan Misije s vjernici pokreće.
Uvijek slavlje u rujnu se zbiva,
mlado, staro u tome uživa.
Nakon Karla još trojica biše,
U kronici lijepo o tom piše.
Bebek prvi, osta više ljeta,
Dok ne dobi pisanog dekreta.
Prije nego Bebek drugdje ode,
Njega misli do ustroja vode,
Kako novu Misiju osnovat
I ne tako daleko putovat.
Uspio je nagovorit ljude,
Da Misija u Wallisu bude.
Voditelj je te Misije prvi,
Premda ne bi njemu to u krvi.
Tad fra Ivan Matijaš se vraća,
U ‘va mjesta nekad je navraća,
Kad u Bernu misionar bio,
Tako sad je i Stanković htio.
Ivan osta deset godin, više,
Još bi mog’o, godine ubiše.
Mora ići, on ustupa mjesto,
Vlado Ereš preuzima „prijesto“.
Dokle, Vlado; dokle će izdržat,
Bog će njemu boravak podržat.
Ima volje, on se sviđa puku,
Kako radi, treba pružit ruku.
Pokretan je, i godi mu slava,
S pravom dašta, ima srce lava.
U Wallisu on čudesa čini,
folklor mu je na višoj razini.
Tiska knjige, garnira ih slikom,
Sav u njima on je svojim likom.
Sve što radi u knjigu pretvori,
Hodočašća, folklor, razgovori.
Trilogija sada je na cijeni,
Nabavi je i sam je ocijeni.
Na štandu je, nabavi se lako,
Od vjernika posjeduje svatko.
Hrvatska katolička misija Ticino
Osamdeset devete pri kraju,
Zagolica u Ticinu raju.
Oni svoju misijicu žele.
Misa samo, nije dosta, vele.
Nakon mise, nedjeljom je bila,
Pola Livna u Biascu se slila.
Do stotinu okupi se ljudi,
To je signal, nešto tu se budi.
Mjesec dana nakon prve mise
Opet mnogo ljudi okupi se.
Biasca selo, a tolko ih biše,
Češća misa, bit će ih i više.
I Crkva se složila u tome,
Za Misiju vrijeme je dabome.
Graubünden i Ticino skupa,
To hrvatska bit će sada „župa“.
Ante Medić voditelj je prvi
Više svijeta sad na mise vrvi.
„Stari“ dođu i povedu nove,
Svakim danom bivaju prinove.
I fra Stjepan jedno vrijeme bio,
Šest mjeseci Antu zamijenio.
I još nešto treba ovdje reći,
Teren ovaj pripremaše treći.
To su dame Marija i Vera,
Volonterke, vodila ih vjera.
One bjehu produžena ruka,
Što se tiče hrvatskoga puka,
Kad bi fratri iz Züricha stigli,
Njih bi dvije sve na noge digli.
Nakon Ante iz Züricha dođe,
Rekli bismo kroz Ticino prođe.
To fra Petar Ljubičić je bio,
On fra Mići mjesto ustupio.
Otišo je u Njemačku bio,
Ni tamo se nije usidrio.
Mićo Pinjuh osta jedno vrijeme,
Ipak,veće želi uzet breme.
On Misiju St. Gallena prima,
Više posla u tom dijelu ima.
Mjesto prazno biva u Ticinu,
Šalju tamo Ivana Prusinu.
Kada on se udomaći malo,
Upravi je na um ovo palo:
„U Zürichu, ti, zamijeni Stipu
I preuzmi čitavu ekipu.
Voditelj si sad Misije ove,
U potrebi, Provincijal zove“.
U Ticino Ante Pranjić stiže,
kratko osta, on bi rađe niže.
Ispuni se njemu želja vruća,
U Duvnu je sad njegova kuća.
Kao šesti došao je Vale,
Ljuti Dolac napusti od šale.
U Ticinu ostat ima volje,
Njemu dobro, ljudma još bolje.
Dijaspora treba Valu dašta,
Valina je raznolika mašta.
Uvijek novog pastorala želi,
A to ljude dakako veseli.
Hravtska katolička misija Frauenfeld
Poslije godin otprilike dana,
Fra Milan je zacrtao plana:
Da kantone Thurgau, Schaffhausen
Neki drugi… k’o Misiju uze.
Schaffhausen s Zürichom je bio,
Züriški je fratar dolazio
Tri godine, do dev’deset treće,
Kada projekt sa Misijom kreće.
Schaffhausen, Thurgau kantoni,
Nisu samo nekakvi saloni.
Oni žele svećenika svoga,
Slavit misu i moliti Boga.
Brzo njima ispuni se želja.
Kakva radost, koliko veselja,
Kad fra Ante, misionar novi,
S pukom novu Misiju otvori.
To bi nakon devedeset treće,
Gdje ćeš veće za Thurgau sreće:
Misno slavlje, mnogo vjernog puka,
Bi Cvjetnica, čitala se Muka.
Desetljeće i godinu, dvije,
Ante, bitke pastoralne bije.
Pun zelusa i sa žarom zbori.
On s oltara, a Isus na Gori.
Sam ne može, Suzana je stigla,
Dobro pjeva, sve na noge digla.
U Schaffhusi, više svijeta bilo
I pjevača više se skupilo.
Nakon Ante Branko Radoš stiže,
Tek kad dođe, on upozna bliže,
Što se čini, u Misiji radi,
Da se vjera kršćanska usadi.
Brzo on je upoznao stado,
Puk je isto im’o njega rado.
Blago priča, Međugorje zrači,
Što je sveto njemu puno znači.
Desetljeće on darova puku,
Prijateljski ispruži im ruku.
Tad u Luzern, u Misiju ide,
Da i tamo tragove mu vide.
Mika Stojić zamjena je vrla,
Zgodan stasom i dobra je grla.
On će sada dva kantona pazit,
Od Arbona do Schaffuse gazit.
Sretno bilo fra Miki i svima,
Božjem puku, vrlim vjernicima.
Hrvatska katolička misija Aarau
Temelj ove Misije se stvara,
Kad u Švici bi manje fratara,
Iz Basela Aarau se služi,
A Baden se sa Zürichom druži.
Prvi potez iz Basela vuku,
Zelen-svjetlo pokazano puku.
Mogu svoju Misiju formirat,
Svećenika kojeg hoće birat.
Uprava im Iliju dodijeli,
Poznaju ga, bili su veseli.
Došao im devedeset pete,
Bilo vrijeme kad se kuće „svete“.
Središte je u Aarau gradu,
Prikladno je za Misiju mladu.
Odatle mu lakše bilo ići,
U Brugg doći i Menziken stići.
Pera Lukić suradnica biva,
Poletna je, poslu se ne skriva.
Dvadest ljeta s fra Ilijom osta,
Skoro „ženski“ misionar posta.
Klaudije sviračice bile.
Okolnosti to su ‘tile:
Socijala u Badenu bila,
Rajka ju je i Tina vodila.
Smjena stigla, fra Ilija ide,
Na tom mjestu svi fra Niku vide,
Za sjedište on Wettingen bira,
Bit će posla, treba mu i mira.
Fra Ilija na Brijegu je sada,
Boležljiv je, žao mu je rada.
Do dvitisuć i četvrte biše
Iz Züricha fratri dolaziše
U Wettingen od početka tako
Bilo blizu, zadovoljan svatko.
Biskup Gächter Zürišanim piše:
Wettingen vam ne pripada više!
Sad Misije Aarau je dio,
Kao kanton pripada joj cio.
A Gächteru odgovor je stigo,
Ne htijući, ti, si letvu digo.
Dietikon je zaduženje naše,
Ovo mjesto još i bolje paše.
Misija je zahtjevna, golema,
Bez tri fratra bilo bi problema.
Hrvatska katolička misija Graubünden /Gonzen/ Fl
Kad Ticino samostalan posta,
Misija je okrnjena dosta,
Teritorij za Misiju mali
Pa su Anti Sargans/Buchs dodali.
Misija je aktivna i radi,
Na misama ima dosta mladih.
Kako dugo, prognozirat teže,
Godinama, ak’ ih jezik veže.
Ima Ante iskustva i volje,
Dan iz dana biva uvijek bolje.
Premda Ante pomoćnice nema,
Čisto drži, sve dobro posprema.
Mise slavi u Buchsu i Churu
I Sargans je nedjeljom u turu.
St. Moritzu i Davosu manje,
Nije lako nedjeljno penjanje.
Osim mise Buchs je od davnina
Socijale jedna ostavština,
Ljudi savjet od Blagice traže,
Kako dugo još propisi važe.
Anica je kratko vrijeme bila,
Magdalena nju je zamijenila.
Kada Magda udaju najavi,
Blagica se na to mjesto javi.
Još i danas u Buchsu je ona,
Hrabra žena, veoma smiona,
Sada služba Mintegra se zove,
Danas ima nove izazove.
I Ljiljana Olujićka biše,
S Blagicom se u uredu piše.
I Katica neko vrijeme osta,
Tad u Buchsu biše posla dosta.
Hrvatska katolička misija Zug
Bi godine devedeset pete,
oko nove Misije se plete.
Puk hrvatski Schwyza a i Zuga,
Žele svoga svećenika, druga.
Nitko puku ne ospori volju,
K’o Misija još će imat bolju
Skrb, pastoral i još koječega,
Svog pastira, proslave i svega.
Ta Misija bi početak novi,
Predati se istinskoj obnovi.
Mnogo novih Hrvata je došlo,
Sve zbog rata od kuće je pošlo.
Stari, novi misionar dođe
Koji ove davno staze prođe.
Fra Rade im iz Njemačke stiže:
Mnoge pozna, sada im je bliže.
U Pfäffikon on misu uvodi,
Brzo plodom to mjesto urodi.
Misna slavlja posjećena biše,
MOVIS o tom nešto češće piše.
Fra Rade je zaslužio lovor,
Što god rekli, to je manjkav govor.
Kad on dođe, sedamdeset prve,
Štošta fali, Misija se hrve.
Mnogo toga započeto biše,
Da uspije trebalo je više.
Sestra Zdenka sad je pomoć njemu,
Uči djecu, pomaže u svemu.
I vjernici aktivni su dašta,
o Bogu se i hrvatstvu mašta.
Nakon Rade Antunović stiže,
Vjernicima želi biti bliže.
Nastaviti što je dobro bilo,
Mnogo toga tu se stvarno zbilo.
Posla ima, on nije u krizi,
I bit će ga, svima je na brizi:
sestri Zdenki, fra Slavku dakako,
suradnicim, vjernicim’, svakako.
Hrvatska katolička misija Wallis
Kad se tome jedva netko nada,
To u čudo Guinessovo spada.
U Wallis se stizalo od svuda,
Bi daleko, tam su samo brda.
Ivan Bebek iz Lausanne moli
Da mu Köppel Misiju dozvoli.
I Stanković ništa protiv nema,
A on Gojka za Misiju sprema.
Prostor velik, ali nešto fali,
Premda svjetlo zeleno su dali.
Ipak, Bebek prvi u njoj služi,
Naviko se, nikom se ne tuži.
Pomoćnik mu Jozić Rade bio,
Kao đakon Misiji služio.
A početkom Trećeg tisućljeća,
Ivan kaže, želja mi je veća:
„Ja odlazim i ustupam mjesto
Gojku Zovki, pomaže mu često“.
Goja došo, u Njemačkoj bio,
Godinama tamo je živio.
Kratko bit će, Misija se trne
Iz Lausanne opet će da vrne.
Opet će se raditi k’o prije,
Ić’ u Wallis opet iz Misije.
Iz Lausanne, kada Vlado dođe
I pripreme za spojenje prođe.
Hrvatska katolička misija Solothurn
Među manje, prostora se tiče,
po vjernicim među veće niče.
Šito htio, i vlasti se slažu,
I vjernici pristanak svoj kažu.
Sve što drugi u misijam čine
I u ovoj fra Šito se brine:
Slavi mise i uvodi slavlja,
Nikolinje kao prvo stavlja.
Ima dara, djecu animira,
Pjeva dobro i gitaru svira.
To je ono što se čuti mora,
Šito uvijek bio faca, fora.
S Radovanom nastupa u paru,
nekad solo i svira gitaru.
U Njemačkoj nastupaju često,
Stuttgart, München…neko drugo mjesto.
Još u Bernu dok je bio prvi,
Za studente on se zbilja trvi,
Studentima zakladu otvara,
Na taj način elitu on stvara.
Hrvatska inozemna pastva
Još se čuje „dijaspora“ pojam,
negativan, takav imam dojam,
„Dijaspora“ ne bi ni riječ bila,
Da se Crkva nije uključila.
Ustanovi inozemnu pastvu,
Dade nadu tom hrvatskom bratstvu.
Svećenike, časne sestre… šalje
U Njemačku, neke zemlje dalje.
Kakvu snagu „dijaspora“ ima,
Tijekom rata biše jasno svima,
Domovinskog, kad se pomoć slala,
Kad se ljubav djelom dokazala.
Zašto neki „dijasporu“ mrze
p odluke žele donijet brze:
Glasovati mogu samo oni
Što im zvono domovinsko zvoni.
Oni misle dijaspora škodi,
Taj ustašluk… uništenju vodi.
Možda sada nekima je žao,
Što se novac „dijaspore“ slao
Za obranu Domovine naše
I što mnogi život za nju daše.
Floskule su, to je svima jasno,
Taj scenarij došao je kasno.
„Dijaspora“… pa to su Hrvati,
I njih hrabra odgajaše mati.
Crkva čini svoje kako treba,
nekad više, gdje opasnost vreba.
Prvi pastve ravnatelj je bio,
Doktor Vince u Rimu živio.
Njegov mandat vrlo kratak bio,
Avion pao, život izgubio.
Kratko po tom zamjena se nađe,
Takvo mjesto traži mnogo rađe.
Ravnateljstvo Stanković sad vodi,
Uporan je, smjernice sprovodi.
Tridest ljeta ostade u službi,
Nije bilo nikakvih pritužbi,
Nakon njega Aračić je bio,
Sasvim kratko, nije više htio.
Nakon Pere, Pero Grgić dođe
I Kutleši mandat sretno prođe.
Sad je Bebić, fra Josip mu ime,
Teško nosit teret pastve, brime.
Misije se ukidaju, gase,
O tom pišu i pronose glase,
Svećenici, svjedoci su toga,
Jer s domaćim treba molit Boga.
A nad pastvom biskupi imaju
Svu kontrolu, izvješće primaju.
Tako bilo za Kuharić Franje,
Za Sudara ne mijenja se stanje.
I još nešto spomenuti valja,
Za sve zemlje svećenik se stavlja,
Koji veze s Ravnateljstvom gaji,
Nadležan je u tim zemljam, raji.
A da Crkva maćeha je bila,
Dijasporu tama sad bi ‘vila.
I hrvatstvu ne bi bilo traga,
Niti vjere, oj, Hrvatska draga!
Kako dugo potrajat će ovo?
Dijaspora bit će samo slovo,
Ako mladi odlaze bez vize,
Bit će posla… neće proć’ bez krize.
Čemu onda naša prošlost slavna,
I pobjeda… koja nije davna?
Čemu Jadran, ravnice i brda,
Ak’ se netko s Hrvatima „sprda“?
Bogati ste, sve imate svoje,
ostavljate, zapamtite dvoje:
domovinu, ona je jedina,
majka gubi kćerku ili sina.
fra Karlo Lovrić (mail)
Međugorje, veljača/ožujak 2016.
Imena onih koji su spomenuti u pjesmi:
• Fra Lucijan Kordić (Basel) (1953- 19
• Fra Zlatko Ćorić (Zürich) (1969-1972)
• Fra Rufin Šilić, provincijal u Mostaru
• Fra Ljubo Krasić (Zürich) (1967-1971)
• Fra Branko Marijić (Zürich- Španjolska)
• Fra Rade Vukšić (Zürich) 1971 – 1984. i 1995 -2015)
• Fra Karlo Lovrić (Zürich) (1971. – 1980. i 1982. -2005)
• Frl. J. Krieger (Zürich) 1968-1975
• Ivanka Pukljak (Tržok) Zürich)-1969-1972
• Gabrijela Završki (Zürich) 1972-1975
• Katica Svedrović (Zürich) (1975. – 2015)
• Fra Andrija Babić (Zürich)1970. -1979)
• Fra Berislav Kutle (Basel) (1974. 1984. I 1991. -2005)
• Fra Ivan Matijašević (Zürich) 1974. -1984. I 1995. -2013.)
• Fra Ante Kutleša ( bio u Zürichu i otišao u Zair 1973.)
• Fra Ivan Dugandžić (došao 1969. kao student preko ljeta u Zürich iz Koenigsteina i. Th.)
• Fra Tomislav Pervan (Mlada misa u Zürichu 1970. Doašo iz Schwaza A)
• Fra Ljudevit Rupčić (u vrijeme Domovinskog rata 1991-1994)
• Slavica Mišić (Zürich)
• Anica Bešlić (1974-1994)
• Drago Mišić (Zürich)
• Marijan Jakopović (Baden)
• Zvonko Čičić (Baden)
• Ivo Maduna (Zürich)
• Željko Žalac (Zürich)
• Krešo Kos (Zürich)
• Mirjana Juričić (Zürich) 1994-2000
• Mate Dedić (Zürich)
• Ankica Blažević (Zürich)- 2000-
• Đurđica Novak (Zürich)-2015
• Marija Dukić (Zürich)-2014.
• Ivica Sesar (Zürich)-2013.
• Marija Radošević (Basel) -1976-1978
• Emilija Andrić (Basel) 1978-1985.
• Štefica Kovačić (Basel)1985-2000.
• Marija Marušić (Severin) (Basel) – 2000-
• Fra Ljubo Vlašić (Basel) 1984-1991.
• Dragica Augustić – folklor (1969-1995 Zürich)
• Janko Martinić – folklor (Wettingen)
• Fra Ilija Šaravanja (St. Gallen i…)
• Fra Petar Topić (Zürich i Basel) 1990-2004.
• Fra Niko Leutar (Zürich) 2005-2015.
• Fra Stipe Biško (Luzern i Zuerich) 2005-2009.
• Fra Stjepan Neimarević (Zürich)-2010.-
• Fra Petar Ljubičić (Ticino i Zürich) 1995-1998. i 1998-2000.
• Fra Stojko Mamić (Zürich)1998-2002.
• Fra Dinko Grbavac (Zürich)-2002-2004.
• Fra Luka Zorić (Zürich) 2005-2010.
• Fra Ante Tomas (St. Gallen) 1980-1985.
• Fra Ljubo Leko (St. Gallen) 1986- 1990
• Fra Jerko Penava (St. Gallen i Bern) 1985-1990 i 1990-1993.
• Fra Grga Martić (St. Gallen) (kao turist pomagao)
• Fra Milan Lončar (Zurich/St. Gallen)1989-1990. i 1990-1999.
• Fra Drago Tolj (provincijal) Mostar (Umro 1994.)
• Fra Slavko Soldo, provincijal, Mostar
• Fra Robert Crnogorac (St. Gallen)
• Smilja Lovrić (Alpeza) (St. Gallen) (1973-1975)
• Fra Vlado Ereš (St. Gallen) -1999-2004. i 2005-
• Jaka Matić (St. Gallen) 1977-1978
• Anđelka Herceg (St. Gallen) 1976.
• Ana Babić (St. Gallen)
• Sandra Markić (St. Gallen)
• Dragica Bošnjak (St. Gallen)
• Fra Ante Perković (Frauenfeld) (1964-2005)
• Fra Branko Radoš (Frauenfeld) (2006-
• Fra Mika Stojić (Frauenfeld) (2015-
• Suzana Bralić (Frauenfeld)1997.-
• Fra Ivo Bagarić (Mostar)
• Fra Ante Pranjić (Zürich) (1984-1988 i 1995-2004.
• Fra Ivan Bebek (Zürich) (1984-1998. I 1988-2000. i 2000-
• Fra Ante Medić (Luzern/Graubünden) 1979-1990 i 1990-
• Fra Mirko Bagarić (Zürich) 1979-1984
• Fra Šimun Oreč (Bern) 1972-1976
• Fra Šito Ćorić (Bern/Solothurn) 1984.-
• S. Berhmana Galić (Luzern)
• S. Zora Jažo (Zürich) 1997.-
• S. Zdenka Ćavar (Zug)
• S. Ana Marija Biško (Luzern)
• Nada Kolić (Luzern)
• Milica Krakan (Luzern)
• Fra Ivan Prusina (Zürich) 2005.- 2009. i 2009-
• Fra Valentin Vukoja (Ticino) 2010-
• Fra Slavko Antunović (Zug) 2015-
• Vera Podpečan (Ticino)
• Marija Kraljić (Ticino)
• Blagica Alilović (Buchs SG) 1975.-
• Ljiljana Olujić (Buchs SG)
• Magdalena Pavlović (Brzović) (Buchs SG) 1973-1975
• Katica Novak (Ilić) (Buchs SG
• Fra Gojko Zovko (Bern i Wallis) 2000.-
• Mila Šram (Bern) 1974.-1978.
• Jelena Brica (Bern)
• Vlatka Lovrić (Pavlinović) (Lausanne)1986.-
• Vili Kvaternik (Lausanne)
• Danica Vlahov (Lausanne)
• Klaudija Golubar (Aarau)
• Perka Lukić (Aarau)- 1995-2015
• Rajka Baumgartner (Baden)
• Valentina Matolić (Baden)
• Klaudija Bunčić (Winterhur)
• Vlatka Komarić (Winterthur)
• Jozo Miro (Winterthur)
• Marijan Markotić (Zuerich)
• Rade Jozić (đakon) (Wallis)
• Stipe Brzović, đakon – na švicarskoj župi
• Stanko Martinović, đakon, na švicarskoj župi
• Fra Josip Bebić, nacionalni delegat za Njemačku
• Kardinal Franjo Kuharić
• Don Pero Aračić
• Dr. Vladimir Vince
• Don Pero Grgić
• Andrija Luburić
• Ljubica Capek,
• Ružica Pernar
• Davorka Marinković
• Siniša Glavašević, reporter radiopostaje Vukovar
• Fra Viktor Nuić, autor Monografije
• Dr. Urs Köppel, Luzern
(Fra Karlo Lovrić (1941.), dugogodišnji misionar u Švicarskoj, koordinator i nacionalni delegat za Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj, nakon povratka iz Švicarske živi i djeluje u Međugorju. Iako je u mirovini, bavi se pastoralom posjećivanja starih i bolesnih ali je aktivan i kao ispovjednik. Oni koji ga pamte dok je djelovao u Švicarskoj znaju i za njegove dvije velike ljubavi – sport i narodnu epsku poeziju).
Fra karlo Lovrić, Schaffhausen 1989.
