By U nedjelju 17. rujna 2017. će Hrvatska katolička misija Zürich proslaviti 50. obljetnicu utemeljenja. Proslava će se održati u Stadthalle Dietikon (Fondlistrasse 15), a započinje svetom misom u 11 sati. Misu će predvoditi fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije.
Nakon svete mise slijedi zajednički objed, a potom kulturno-zabavni program uz KUD-ove Silvije Strahimir Kranjčević i Posavina – Zürich te tamburaški sastav Alkari i zbor mladih HKM ZH – Korak.
Inspiriran ovom važnom obljetnicom Fra Karlo Lovrić, dugogodišnji misionar, bivši koordinator i nacionalni delegat za Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj, opjevao je neke najznačajnije detalje iz života misije.
HRVATSKA KATOLIČKA MISIJA ZA ŠVICARSKU
ZÜRICH
A početkom šezdesetih biše,
U Švicarskoj, u zakonu piše,
Neka dođu… što imaju struku
I pomognu švicarskome puku.
U početku oni prali suđe,
Premda stručnih na tisuće uđe.
No, vidješe da Hrvati kuže,
Nek ostanu boraviti duže.
Šeset sedme, sredina je ljeta,
Novi fratar po Švicarskoj šeta.
On hotele, gradilišta traži,
Za pastira svaki Hrvat važi.
To je Krasić, fra Ljubo mu ime,
On ne uze baš lagano brime.
Kako pronać…, susresti Hrvate,
Švicarska je brdovita, znate.
Fra Lucijan… smjernice mu dao,
Popis ljudi… koje tad je znao.
Malo biše tih azil-Hrvata,
Gdje su drugi, njega zelus hvata.
Gdje Ružička i Dolinar žive,
Tim Hrvatim Švicarci se dive.
Gdje je Prelog, gdje Tihomir Rađa,
Njih pronaći, ugodnost je slađa.
Je li Matuš u Zürichu igra?
Prije njega Ico Hitrec čigra,
Grassoppersa igrač važan bio,
Hrvatsku je iz duše volio.
Mnoge nađe, i Misija raste.
Oni prvi… biše samo laste.
Prostor fali da se ljudi sretnu,
Za središte Krasić Zürich metnu.
Želja njemu biše ipak veća,
Ako Bog da i poprati sreća,
Da mu drugi pomoćnici dođu
I u njemu prepoznaju vođu.
Tri mjeseca fra Bosiljko bio,
Kratko osta, nije više htio.
Vratio se, nostalgija vuče,
Švici pusu on šalje od kuće.
Došli su mu… fra Zlatko i Rade,
Fra Lucijan, otprije se znade.
Fra Andrija na studij je stigo,
A fra Karlo k’o treći pristigo.
U Fribourgu studenata biše,
Tu Hrvati studij nastaviše,
Kako već su svećenici bili,
Nedjeljom su Ljubi koristili.
Bilo bijelih i braun fratara,
Nedjeljom su služili oltara.
Svijeta malo u Fribourgu bilo,
Iz daljega tu se dolazilo.
U Fribourgu slavili su misu,
A ponekad bili u Wallisu.
Iz Njemačke studenata biše,
U misijskoj kronici to piše.
Dugandžić je u posjetu bio,
To fra Ljubo nije nikad krio.
A Tomislav iz Schwaza je došo,
Mladu misu u Zürichu prošo.
Ljubo Krasić čini dobre stvari,
Da Hrvate Zapad ne iskvari.
On uvodi i sekcije razne,
Nisu više prostorije prazne.
Il’ se glumi il’ se tenis bira;
Ili netko na orguljam svira.
A nogomet prati ovacija,
Osniva se NK Croatia.
Kad Proljeće ugušeno bilo
I s Hrvatskom ono dogodilo,
Croatia iz Misije bježi,
Bojali se posljedica teži (h).
Dva se kluba poslije osnivaju
I rivalstva potajno snivaju.
U Zürichu: „Ajmo, naprid Bili!“
U Schaffhusi: „Plavi dečki mili!“
To rivalstvo u granicam biva,
Poslije tekme zajedno se piva.
Poniziti.., to je njima strano,
U fair play-u sve je odigrano.
Hajduk veze sa Misijom gaji,
Mate Dedić to nikad ne taji.
U Misiji volontira rado,
Nedjeljom je uz misijsko stado.
Nikolinje i Majčini dani,
Za reći je, to su bogomdani.
Stari s djecom dolaze i vele,
Bilo dobro, tu smo i odsele.
Folklor bio Misije je kruna,
O tome se vodilo računa,
Pogotovo, dok fra Rade biše,
Nakon njega jedva folklor diše.
Kad odoše Dragica i Janko,
Tko god dođe, bit će bome tanko.
Zato nitko ne pokaza volje,
Neka drugi…vodit će to bolje?
I to ima opravdanje neko,
Netko, možda, ovako bi reko:
A folklor je obaveza bio,
Preuzeti, nitko nije htio.
Šesetsedme pred Božić je bilo,
Hodočašće prvo se je zbilo.
Einsiedeln okupi Hrvate,
Bi, po snijegu, petstotinjak, znate.
Drugo već je u jeseni bilo,
Više svijeta tad se okupilo.
Iz Njemačke stizali su naši,
Bit zajedno…, nitko se ne plaši.
Hoće li se to ponovit više,
Da u tisku otprilike piše:
Deset tisuć’ skupi se Hrvata,
Brat do brata, to je vrijedno zlata.
Dv’je tisuće šesnaestog ljeta,
Tad će doći i mlađega svijeta.
PEDESETO hodočašće biva,
Ispod skuta Gospina se skriva.
Einsiedeln opet je u žiži,
Neće doći samo oni bliži.
I Hrvati iz Švicarske cijele;
Hoće doći da radost podijele.
To bi pojam, drugi čine isto,
Traže Gospu, traže Božje misto.
U Birnau Hrvati se druže,
S Bogom lakše, svi odreda kuže.
I Glasilo Ljubo Krasić hoće,
To je MOVIS, tako zvat ga poče.
On ga šalje Hrvatima svima,
Ak’ Misija adrese im ima.
MOVIS naziv, skraćenica, stoji,
Organ veze i služenja broji.
Tada MOVIS bilo pisat mučno,
Sve se skoro radilo je ručno,
Danas MOVIS pisati je šala,
Tu mogućnost tehnika je dala.
Broj božićni devedeset pete,
Bože, dragi, što godine lete,
U boji je naslovnica bila
I u boji MOVIS zatvorila.
Ne smije se zaboravit ovo,
Viktor Nuić sve stavi u slovo:
desetljeća četiri on složi,
kao knjigu koricam obloži.
Mnogo biše sezonaca tada,
Prema njima režim čudan vlada.
Čim u Buchsu iziđu iz vlaka,
Svi na pregled na mjerenje tlaka.
Jedva netko njemački je znao,
O tom Ljubo vlasti upoznao.
On otvori Ured na granici,
Službu daje on Lukač Anici.
Anica je kratko vrijeme bila,
Magdalena nju je zamijenila.
Kada Magda udaju najavi,
Iz Ticina Blagica se javi.
Još i danas u Buchsu je ona,
Hrabra žena, veoma smiona,
Sada služba Mintegra se zove,
Danas ima nove izazove.
Vod- tribina biše tad u modi,
Ljubo želi svima da ugodi.
Jonke jezik hrvatski veliča,
A Gotovac o Proljeću priča.
Zajednica kulturna se rađa,
sloga živi, nitko se ne svađa,
domoljublje ističe se marno,
Proljeće je, kad će ono stvarno?
Zvonko Čičić i drugi Hrvati
Croatii obol htjeli dati.
Jakopović bio uvijek blizu
I sakristan godinam u nizu.
A godine sedamdeset prve,
Ljubi misli svakojake vrve.
Dvije nove misije on želi
I Švicarci okom su zapeli.
Dva kantona za sjedište bira,
Misija će biti nešto šira.
Gallen s više kantona je meta,
Fra Karlo će imat više svijeta.
Fra Lucijan, on u Basel ide,
Ljudi sretni, poznatoga vide.
Pedesetih on u Švicu stiže,
Emigrantim hrvatskim je bliže.
Rufin Šilić Ljubu u Rim šalje
Da fra Ljubo još studira dalje.
Zürich spremno preuzima Rade,
Već on obol toj Misiji dade.
Fra Zlatko je sad njemu pri ruci
I pomogne u nevolji, muci.
Premda udar on srčani ima,
Ne libi se da pomogne svima.
Kad u svibnju dva udara dobi,
Slabo srce palo je na probi.
Ne izdrža, liječnik veli ovo:
Nichts zu machen, sada je gotovo.
Na Brijegu mu počivaju kosti,
Gdje k’o dječak u svojoj mladosti,
Pohađao gimnaziju, školu,
Smrt fratara doček’o u bolu.
Četrdeset i godine pete,
Brijeg doživi neslućene štete.
Metak spreman, oko vrata korda,
Fratre pobi partizanska horda.
Sad fra Rade pomoćnika traži,
Privremeno… i to njemu važi.
Kutleša je u prolazu bio,
U Afriku on je naumio.
Pomoći ću dok čekam na vizu,
Rađe ovdje, nego u Parizu.
Brkić čeka k’o ozeb’o sunce,
Neću Švicu i Alpske vrhunce.
U to vrijeme jedan fratar želi,
Iz Madrida on u Zürich seli.
Marijić je, fra Branko mu ime,
Emigrantsko nosio je brime.
U Zürichu poživi on kratko,
Ode brzo k’o pokojni Zlatko.
Bog ga pozva u naručje sebi,
Tu proživjet suđeno mu ne bi.
Sedamdeset godine i treće,
Četvrta se Misija pokreće.
Bern je mjesto te Misije nove,
Šimun Oreč voditelj se zove.
Kad fra Ante u Afriku ode,
Dva mlađarca dođoše, narode:
Kamo oni, dosta je fratara,
Nije Bosna da ima katara.
Fra Berislav i fra Ivan to su,
Još su mladi, nisu baš u štosu.
Fra Ivan se u Zürichu kali,
A fra Beru, Baselu su dali.
Andrija se uključio više,
Slavi mise i za MOVIS piše.
Dao ruke, priznati se mora,
Znao pisat, bio faca, fora.
A godine sedamdeset šeste,
Započele i nove su fešte.
List Rumeni u Badenu biva,
Mnogo toga novoga otkriva.
To se zbilo, kada bi rošada,
Hodočašće ode s listopada.
Sada biva u toplije doba,
Lipanj mjesec, to je zadnja proba.
Nešto poslije dogodi se važno,
U misijam naglašeno snažno:
Uveden je Misnistrantski susret
CROMIN djece kao cvijeća buket.
Sedamdeset devete pri kraju,
Ivo šalje mlađe fratre, raju:
Bagarića, fra Mirko mu ime
I fra Antu, Medić je prezime.
Medić kratko u Zürichu osta,
U Luzernu on Misije posta
Voditeljem, on je tamo prvi,
Za Misiju ginut će do krvi.
Ipak, neka se ne zaboravi,
U Luzernu skupina boravi.
Skupina je klerika fratara,
budućih službenika oltara.
Neki od njih svećenici biše,
A neki se sretno oženiše.
K’o đakoni sad dvojica služe,
Stipe, Stanko i rado se druže.
Fra Mirko će biti pomoć Radi,
Prilika je da pokaže mladi,
Je li spreman pokazati volju,
Bit vjernicim na dobrobit bolju.
Osamdeset četvrte je bilo,
Nečuveno tada se je zbilo:
Stiže dekret, Pejić Radi piše,
U Zürichu nećeš biti više.
Slično pismo i fra Mirko dobi,
K’o delegat bi kratko na probi.
Puk se buni, dlanovi im bride,
Iz Mostara sve drukčije vide.
I Fra Rade i fra Mirko, oba
Biše dobra pastoralna „roba“,
Njemačka im otvorila vrata,
Nisu sami, ima još Hrvata.
Stiže dvojac, oba bez iskustva,
Ipak oni dobiše uputstva.
Pastoralci premda doma biše,
U Zürichu… tražilo se više.
Ivan Bebek voditelj je novi,
K’o direktor pastorala slovi.
Ante Pranjić dat će njemu ruke,
za početak bit će dosta muke.
U Misiji, trudili se, dašta
Uvijek budna mora biti mašta.
Sve se mora obavljat k’o prije
I još više, novi pos’o zrije.
Nakon četri provedena ljeta,
Stiže dekret, ta zapovijed sveta.
U Lausanneu fra Ivana šalju,
A Pranjića… na distancu dalju.
Nakon skoro dvadesetak ljeta,
Zürich Karlu ponovo je meta.
U Misiji fra Iliju nađe
Opet bit će pastoralne rađe.
Crkva mala u Hottingerstrasse,
Bez parkinga i još štošta, zna se.
Sveta misa poslije podne bila,
Mnoge zamke u sebi je krila.
Pronašli su odmah crkvu novu,
Sveti Josip jamstvo za obnovu.
Do podne se sveta misa slavi,
U jedan’est to je termin pravi.
I u drugim mjestima, kantonu,
Tražit ljude da duhom ne klonu:
Horgen, Bülach, Affoltern i Uster
Mise slavit, to će biti muster.
Wettingen i Winterthur su dio,
Reklo bi se, Misije predio.
Misna slavlja u kapelam bila,
Ubrzo se crkva otvorila.
To je jamstvo svećenika trećeg,
Mise slavit, ima l’ posla većeg?
Milan Lončar iz Njemačke stiže,
Kvalitetu on Misiji diže.
Provincijal Tolj ga predložio,
Fra Karlo se, dakako, složio.
U Münchenu na studiju bio,
Nikad nije svoju želju krio:
Pastoralom baviti se želi,
Biti s pukom uvijek ga veseli.
Ljeto jedno u Zürichu osta,
Misionar St. Gallenu posta.
Sam će biti, otišli su stari,
Kuda koji, odnijeli su stvari.
Nakon njega osta mjesto prazno,
tko će doći? – govori se razno,
Petar Topić iz domaje stiže,
U Zürichu, on godine niže.
Petnaest ljeta u Zürichu radi,
Željan posla, pastoralne gladi.
Basel čeka raširenih ruku,
Drag će biti hrvatskome puku.
To je vrijeme perestrojke bilo
I štošta se drugog dogodilo,
Zid berlinski bi srušen do poda,
Prusima je svanula sloboda.
Mnogi nisu znali što se zbiva,
Netko bježi, a netko se skriva.
Fra Ljudevit Zürišanim stiže,
Htio, kaže, biti njima bliže.
Četri ljeta u Zürichu osta,
Misionar on je umah posta.
Sad priliku koristi on ovu,
Drugdje otić, ako ga pozovu.
Pri rušenju Berlinskoga zida,
S komunizma i maska se skida.
Lice mu je kao u fažizma,
Istog broja njihova je čizma.
A Hrvatska u dahu se digla,
Mlado, staro… na noge podigla.
Odvaja se od umjetne Juge,
Balvani se prevrću od tuge.
Tad Hrvatska samostalna posta,
Jugoškole… Hrvatim je dosta,
Hrvatske se osnivaju škole
U Švicarskoj, Hrvati ih vole.
Prva škola u Genevi poče
i u drugim mjestima je hoće.
U Zürichu u Sumatrastrase,
odmah potom škola otvara se.
U početku biše škola jaka,
Dv’je tisuće imala je đaka.
Ta idila dugo ne potraja,
Sva je tužna ta hrvatska raja:
Jugovojska sve razara, ruši,
Hrvatima teško je pri duši.
Uniformu tad Tuđman oblači
I hrvatske čete on novači.
Stvara ZNG-u, on Hrvatsku brani,
Potrebni su njemu domobrani.
I demo (stracije) se po Švicarskoj šire,
Hrvati se, to znači, ne mire,
Da Europa Jugo-kulu štiti,
Dok embargom Croatiu „kiti“.
Shvatili su, sad još bolje kuže,
U klubove masovno se druže.
Zavičajni klubovi sad niču,
Sloga vlada, granice se miču.
Novac kupe, domovini šalju:
Dubrovniku, Petrinji i Dalju.
Klub1000 i Dar Hrvatskoj moj,
Lijepo zvuče poput „U boj, u boj…“
Pomoć ide prema bojnom polju,
Zaustavit s druge strane zolju.
Kad u Bosni krv se poče liti,
Ljude, sela, jedva netko štiti.
Oni bježe, zavežljaj u ruci,
Bože, dragi, u kakvoj su muci.,
Sela gore, zgarišta se dime,
Neki nisu pobjegli na vrime,
Smaknuti su na ognjištu svome,
Škabrnjani svjedoci su tome.
Tri mjeseca Vukovar se brani,
Ne daju se hrabri domobrani.
Kak’ se branit, goloruki bili,
Kak’ se oprijet toj aždaji, sili.
A radio Vukovar se glasa,
Oj, Hrvati, za vas ima spasa,
To Siniša Glavašević veli.
Vojsku hrabri, da se ne iseli.
Kako mogla bolnica se branit,
Kako svoje ranjenike hranit?
Njih do dvjesta podiglo je ruke,
Mitraljezom „spasiše“ ih muke.
Nekima je kuća bila groblje
Ili su ih odveli u roblje.
Neki su se i vratili, možda,
Ako biše dobra volja Vožda.
Da se opet na početke vratim,
Nekim sljedom zbivanja da pratim.
Nije lako, mnogo tog se zbilo,
Bitno reći, što se dogodilo.
Mnogi novi stigli su Hrvati,
Prognani su, svatko mora znati.
Od Konavla do Ravnih Kotara,
Jugovojska tenkovima hara.
Kad u Bosni krv počela teći,
Posavina najprije će leći.
Ljudi bježe, pale njima kuće,
Svatko svoga u Švicarsku vuče.
Misije se otvaraju nove,
Glas pridošlih neumitno zove.
Njima treba odjeće i kruha,
Ponajviše traže Svetog Duha.
Duha Božjeg treba njima više,
Da se rane duševne im zbriše.
S oltara se opraštanje zove,
Uvode se duhovne obnove
Mržnja nikog ozdravila nije,
Ona bolest svake vrste sije.
Ako joj se ne podrežu krila,
Ruši, pali ta đavolska sila.
Osim Crkve, stručnjaci se traže,
Izbjeglicam da rane ublaže.
Otvara se takvo utočište,
Markotića mnogo ljudi ište.
U Zürichu njegov ured bio,
Mnogima je vrlo koristio.
Kad Ilija u Aarau „sleti“
Bilo zimi, nije bilo ljeti:
Tad Ljubičić u Misiju dođe,
Vrijeme s njime vrlo brzo prođe.
Uprava ga u Ticino šalje,
On radije išao bi dalje.
To mu biše, ajmo reći, mana,
Ipak, osta tri godine dana.
Jer Misija ozbiljna je kuća,
Pastoralna potreba je vruća.
Tad Uprava napismeno veli:
Stojko Mamić k vama sada seli.
Četri ljeta radio je dobro.
A kada se umorio pobro,
Zahvali se, kratko tu je bio,
Naš’o bolje gdje se udomio.
Nakon Stojke brzo Dinko stiže,
Osta kratko i on sidro diže.
U Njemačkoj on Misiju dobi,
Singen-Konstanz nije sad na probi.
Dvi tisuće godine i pete,
Stare snage iz Züricha „lete“:
Fra Karlu se Međugorje smije,
Petru, Dinku daju se misije.
Stipe Biško iz Njemačke stiže,
On Luzernu sad će biti bliže.
U Luzernu godinama bio,
Bi uslužan i za pos’o čio.
Dvojicu će imat kapelana,
Jake volje i punog elana.
Prvi Niko, Leutar se zove,
Ima rejting, ima i osnove.
Mjesecima bez trećega biše,
Iznenada Slavko Soldo piše:
Luku šaljem, dat će vama ruke,
Zorić fratar, ne zadaje muke.
Kad četvrta godina je prošla,
Stipi transfer-ponuda je došla:
Na Široki da župnikom bude,
Župu vodit, posluživat ljude.
On prihvaća, na Široki ide,
Nasljednika u Prusini vide.
Ameriku i Njemačku proba,
U Ticinu bi u dobra doba.
A voditelj Züriške misije,
Ko delegat on se upisuje.
Provincijala izvješćuje marno,
Što u Švici događa se stvarno.
Nakon Luke ujak Stjepan dođe,
U Švicarskoj ima mnoge rođe.
Mnogo ih je iz travničkog kraja,
Njemu sva je ta poznata raja.
Kad fra Niko u Aargau pođe,
Tad Ledušić u Misiju dođe.
Ima mota, Vinu vole ljudi,
Lijepo čuti, fratra se ne kudi.
Svi se fratri spominju po redu,
Kako oni svoj pastoral predu.
Da laika ne biše pri ruci,
Fratri jadni, bili bi u muci.
Kirchgemeinde sv. Josip piše:
Svakim danom vas je u nas više.
Dajte nama predstavnika svoga,
Da bi s nama razgovarat moga’.
Drago Mišić uvijek spreman bio,
Te dužnosti on se prihvatio.
A što radi Zajednica žena,
Kol’ko samo pokrije terena?
Sve što važno u Misiji biva,
Zajednica žena to pokriva.
Hodočašće…, List rumeni bio,
Nikolinje…, Majčin dan se zbio,
Žene tu su, poslužuju kavu,
Nude kolač i ne dižu glavu.
Što za žene… i za druge vrijedi,
Povjerenje uvijek je posrijedi.
Suradnici, kad „osjete“ nešto,
Povuku se i čine to vješto.
Da ne dođe časna sestra Zora,
Vladala bi u Misiji mora.
Uči djecu i odrasle pjevat,
Sad u crkvi nema više zijevat.
Ako nije u školi, na satu,
U misiji na drugome katu,
S. Zora negdje probu ima,
Ona želi zadovoljit svima.
Prije Zore skoro tridest ljeta,
Trag ostavi mnogo ženskog svijeta:
Fräulein Krieger, Ivanka i Gabi,
Davno bilo pa pamćenje slabi.
Bešlić Ana kućanica bila,
Kako samo kuću je vodila!
Svedrovićka u uredu biše,
Čini ono što za ured piše.
Kad Anica u penziju uđe,
Mlađa dođe sad „prati posuđe“.
Vrijedna dama, Mirjana je bila,
Štošta drugo još je razumila.
Htjela učit, znati nešto više,
Teološki fakultet upiše.
Blaževićka zamjena je prava,
U kuhinji pomaže joj Slava,
Još dvi žene pomoćnice biše
Ica kratko, Marija pak više.
A Katicu nakon mnogo ljeta,
Zamijenila Đurđica je teta.
Osamdeset druge ili treće,
U Misiji dijak s poslom kreće.
Andrija je, Luburić se zove,
Crne puti i ima brkove.
Radilo se, nema praznog hoda,
U školu se dopunsku prohoda:
Sva tri fratra, ponajviše, Zora,
Vjeru uče, malo je odmora.
Prije Zore volonterke bile,
Zbor, pjevanje one su vodile,
Bi ih više, hvala njima svima,
I Katica biše među njima.
Imena im spomenuti treba:
Ljuba Capek došla nam je „s neba“.
Ružica se Pernar pridružila
I Davorka mnogo je kužila.
Orguljaša bilo nešto manje,
Otprilike, ‘vako biše stanje:
Željko Žalac i Maduna Ivo,
Kos Krešimir njih je zamjenjivo.
Winterthur je zbilja priča za se,
Zajednicu volonteri krase,
Jozo, Vlatka, Klaudija…vele,
Probe pjevat petkom su odsele.
Na početku logistika loša,
To je stanje svaki Hrvat proša.
Lako sada u Švicarskoj biti,
Onda teško auto kupiti.
Plaće bile dakako su manje,
Otada se promijenilo stanje.
Kanton Zürich utočište daje
Mnogo u njem hrvatske je raje.
Deset tisuć otprilike ima,
Putovnica nije ista svima.
Koliko ih u Švicarskoj ima?
Tko će znati, kad ih uvijek prima!
Četrdeset tisuća i više,
S putovnicom hrvatskom se piše.
Još toliko i više ih ima,
smatraju se oni „Švicarcima“.
Državljanstvo…, kupuje se, dašta.
A narodnost? O tome se mašta.
I još nešto spomenuti želim:
O svim gore navedenim djelim,
naširoko Viktor Nuić piše,
povijest pastve u Švicarskoj riše.
