By Zajednica hercegovačkih Hrvata (ZHH) u Švicarskoj organizira već niz godina jesensku kulturno-zabavnu večer u humanitarne svrhe pod nazivom „Herceg Bosna srce moje – vratimo djeci osmjeh na lice“ (tekst na pozivnici glasi točno tako – autorova primjedba).
Prikupljenim novcem s tih večeri pomažu se dječji domovi, siročad ili socijalno ugrožene obitelji s malodobnom djecom po Bosni, Hrvatskoj i Hercegovini. Svi darovi, a radi se o više desetaka tisuća švicarskih franaka, su uredno uknjiženi s priloženim, potpisanim potvrdama primatelja. Na godišnjoj skupštini ZHH u Zürichu 14. ožujka 2009. godine, Upravni je odbor obavijestio nazočne da će vjerojatno morati promijeniti naziv humanitarne priredbe jer, eto, stižu pritužbe na spominjanje „Herceg-Bosne“ zbog čega stanoviti ljudi ne žele sudjelovati u toj po sebi plemenitoj akciji. Nakon kraće diskusije, Upravni me je odbor zamolio da napišem nešto o pojmu „Herceg-Bosna“ kako bi oni to objavili na internetskoj stranici udruge.
Ovdje najprije valja naglasiti da je stvar Upravnoga odbora kako će nazvati neku priredbu. Oni sami moraju procijeniti kojim će odgovarajućim sredstvima i ljudima na moralno odgovoran način postići svoj cilj, u ovom slučaju prikupiti novac koji će u ime udruge podijeliti potrebnima. To je isključivo u nadležnosti Upravnog odbora koji će na sljedećoj godišnjoj skupštini podnijeti izvješće i s punom odgovornošću stati pred svoje članove.
Druga se primjedba odnosi na nesigurnost Hrvata, unatoč stečenoj slobodi, kad je u pitanju njihov narodni, nacionalni i kulturološki identitet. Za to ima više uzroka, a jedan je svakako nedostatak povijesne i jezične podloge. Prof. Ivo Škarić o tom sažeto kaže: „kad netko kaže milion umjesto milijun, ništa se ne gubi u komunikacijskom smislu, gubi se na identitetu, jer ti nisi onda dovoljno ti“. (Glas Koncila, 4.1.2009. str. 8). Daljnji uzrok nesigurnosti među Hrvatima je posvemašnje destruktivno djelovanje bivših Titovih pionira koji svjesno krivotvore činjenice i potkopavaju državnopravne temelje Hrvatske. Kao jedan od bezbroj primjera takvih pionirskih djelatnika među nama u Švicarskoj nek nam posluži ovaj kratki citat: „I što da zaključno poručimo onima koji su se prepoznali u ovom opisu? Najteža kletva moje stare majke upućena Srbima na početku rata u Hrvatskoj – ‚dabogda se sami sobom pozabavili‛ – bila bi možda ipak preteška, kad znamo kakvim je plodom urodila“. Ovaj tekst, bez ikakva suosjećanja s hrvatskim prognanicima i njihovim popaljenim domovima, objavljen je u Društvenim obavijestima, glasilu Hrvatske kulturne zajednice (br. 88. svibanj 2000.) – ni pet godina nakon Oluje. Unatoč tome što znamo da je u tako kratkom roku bilo nemoguće obnoviti sva hrvatska porušena naselja, podmeće nam se, po uhodanom običaju, krivnja za nestanak ionako anakronog „bratstva i jedinstva“.
A kako neznanje u sebi može kriti veliku nesigurnost, nek nam posvjedoči sljedeći groteskni primjer iz Aargauer Zeitung-a (6.5.2009.). Novinar sjedi u vlaku i osluškuje razgovor trojice mladića s nepoznatom djevojkom koja se rano zaputila na posao u bolnicu, a mladići se vraćali s noćnog izlaska. Nakon što im je objasnila da ima prijatelja i da s njom ne mogu računati kod noćnih izlazaka, kazala im je da se zove Nicole. Budući da oni nisu odavali svoje imena, upitala ih je, jesu li oni sva trojica „Jugoši“? Jedan se odmah usprotivio i kazao da on nije „Jugoš“ nego Makedonac. I pokaže na kolege, govoreći da ni oni nisu „Jugoši“ nego Hrvati, što ovi klimanjem glave potvrđuju. „Kakva razlika uopće postoji između tih pojmova“ – upita Nicole. Makedonac se trudi kako bi nešto rekao, pa rekne da je razlika ogromna, tražeći riječi kako bi joj objasnio tu razliku, dok mu na pamet ne padne sljedeće: razlika je kao između Nike-ovih i Adidas-ovih tenisica!
II.
Države su na različite načine nastajale i dobivale svoja imena. Njemačka, Slovačka, Češka, Poljska, Madžarska, Hrvatska itd. su nazvane po svojim narodima. Za razliku od njih, Austrija je zemljopisni naziv za Istočno carstvo (Österreich) po kojemu su Austrijanci dobili ime. U Belgiji žive Flamanci, Valonci i Nijemci, ali prema državnom imenu naciju se naziva belgijskom. Isti je slučaj i sa švicarskom nacijom koju čine različiti narodi i kulture. Kneževinu Liechtenstein je prije više stoljeća kupio neki imućni plemić po kojemu je i dobila ime.
Bosna je vjerojatno dobila ime po rijeci Bosni. Ona je u početku bila mala zemlja kojom je neko vrijeme vladao ban. U srednjovjekovnim povijesnim mijenama gubila je i osvajala teritorije, bila ovisna i neovisna, „ali je većinom priznavala vrhovnu vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva“ (K. Draganović). U jednom je razdoblju postojalo moćno bosansko kraljevstvo koje je vladalo dijelovima današnjih susjednih zemalja. A bilo je i obrnutih slučajeva. Godine 1463. osvajaju je Osmanlije i Bosna 1580. godine postaje pašalukom. S vremenom se taj pašaluk teritorijalno toliko proširio na račun hrvatskog kraljevstva da je „bosanski paša držao pod svojom vlašću područje veće nego ijedan bosanski kralj“ (Hazim Šabanović). Primjerice, današnja „Bosanska Krajina“ je dugo nosila naziv „Turska Hrvatska“ jer je prije osmanlijskih osvajanja bila dijelom hrvatskog kraljevstva. Mirom u Beogradu 1739. godine utvrđene su sjeverne, zapadne i južne granice pašaluka koje su ujedno današnje granice između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Povijesna vrela spominju Hum kao politički entitet još 925. godine. Srednjovjekovni Hum ili današnja Hercegovina nastala je ujedinjenjem kneževina Zahumlja (zapadni dio) i Travunje (istočni dio) pod vladarom Sandaljom Hranićem-Kosačom (1392. – 1435.). Hercegovina (hercegova zemlja) je dobila ime po svome vladaru hercegu Stjepanu Vukčiću-Kosači (1435. – 1466.). Osmanlije su je osvojile devetnaest godina nakon pada Bosne i ona tako postaje dijelom Osmanlijskog Carstva, uglavnom kao dio bosanskoga pašaluka. Pod upravom paše Rizvanbegovića u 19. stoljeću Hercegovina postaje posebnim pašalukom. Austro-Ugarska Monarhija je nakon okupacije 1878. godine povijesne zemlje Bosnu s jedne i Hercegovinu s druge strane ujedinila u jednu političku jedinicu pod imenom Bosna i Hercegovina i definitivno ozakonila jedan novi državno-pravni entitet. To se ime zadržalo do danas i u javnosti vrijedi kao povijesna kategorija.
Otkud ime Herceg-Bosna, tko ga je rabio i u kojem kontekstu? Na ova pitanja ne možemo danas dati konačni odgovor i morat ćemo sačekati historiografska istraživanja, ako se uopće neki povjesničar upusti u taj posao. Ipak danas možemo sa sigurnošću ustvrditi da je sintagma Herceg-Bosna rabljena kao sinonim za Bosnu i Hercegovinu bez političkih konotacija.
Na moj upit, otkad se u hrvatskoj historiografiji počeo rabiti pojam Herceg-Bosna i je li se rabio većinom u kulturološkom ili političkom smislu, jedan mi povjesnik odgovara da je to teško pitanje koje je i njega samoga dosta mučilo. I povjesničari poput Ferde Šišića, koji je 1908. godine objavio brošuru pod tim imenom, koristili su pojam Herceg-Bosna. Povjesnika Ferdu Šišića se pak ne može smatrati starčevićancem.
U Starčevićevim spisima, obrađenim po Blažu Jurišiću, rabi se jedino Bosna i Hercegovina. Hrvatski političar Stjepan Radić u svojoj brošuri iz 1908. godine „Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu“ stalno rabi dvočlani termin Bosna i Hercegovina (ili Bosna-Hercegovina), a ni jedan jedini put ne spominje Herceg-Bosnu. Postoji hipoteza da je ta kovanica novijeg datuma, a vezana je uz pobijanje bošnjaštva u doba Benjamina Kallaya i ima naglasak na hrvatstvu. No, to nije provjereno. U gotovo svim programima hrvatskih stranaka koristi se termin Bosna i Hercegovina.
A jedan drugi, također uvaženi povjesnik, piše da je termin Herceg-Bosna susretao u novinstvu političkih stranaka još početkom 20. stoljeća. Uvijek se koristio kao sinonim za BiH, ali s malo naglašenim hrvatstvom. Nadodaje, da se u historiografiji taj termin uglavnom izbjegava.
I jedan u inozemstvu školovani i veoma priznati povjesnik drži moje pitanje zanimljivim i pita se je li uopće ikada ranije pojam Herceg-Bosna bio decidirano korišten kao politički pojam. Da jest, bilo bi to do sada barem negdje tematizirano, što mu nije poznato. Možda je i to dokaz da naša historiografija ima još puno pitanja kojima se nije nikada bavila. On je mišljenja da je pojam Herceg-Bosna korišten iz „praktičnih“ razloga. Pa i poetskih. Jer nema pjesme u kojoj bi bilo mjesta za Bosnu i Hercegovinu, ali za Herceg-Bosnu ima. To je i pitanje slogova. Ako se malo prelistaju stariji hrvatski časopisi, posebno poetski prilozi u njima, naći ćemo na dosta mjesta spomen Herceg-Bosne. Herceg-Bosna je nakon 1945. zvučalo zastarjelo; jedan od razloga je AVNOJEV-ski duh koji je naglašavao republičke jedinice u vlastitoj definiciji. Nema političara poslije 1945. koji bi koristio termin Herceg-Bosna. Pa ni za vrijeme NDH nije se sustavno širila Herceg-Bosna, a s obzirom na ideološki i političko-zemljopisni koncept to nije bilo ni potrebno.
Slično mišljenje dijeli i povjesnik koji upozorava da je pojam Herceg-Bosna nastao vjerojatno nakon 1878. godine – kad je Berlinski kongres Austro-Ugarskoj Monarhiji povjerio mandat privremene uprave nad BiH – bez posebnih političko-nacionalnih konotacija, naprosto iz stilskih razloga. Time se ipak posredno htjelo istaći da je riječ o jednoj zemlji u zemljopisnom i upravno-političkom smislu. Pojam koriste i Srbi („Herceg-Bosna, Lika, to je srpska dika“). Koriste ga sve do 1992., naravno, i muslimani.
Poznati hercegovački učitelj i prikupljač narodnih običaja i umotvorina Ivan Zovko objavljuje svoje djelo pod naslovom „Hrvatstvo u narodnoj predaji i običajima po Herceg-Bosni“, Mostar, 1899. Pregledom toga štiva ustanovit ćemo da se Zovkino istraživanje odnosi isključivo na područje unutar granica Bosne i Hercegovine.
Dr. Krunoslav Draganović objavljuje svoju povijesnu raspravu „Hrvati i Herceg-Bosna“, Sarajevo, 1940., a dr. fra Dominik Mandić podulju raspravu povodom 500. obljetnice pada Bosne „Herceg-Bosna i Hrvatska“, Buenos Aires, 1963. {posebni otisak iz „Hrvatske revije“, god. XIII, sv. 4 (52)}. U tekstovima gotovo ni jedan ni drugi ne spominju Herceg-Bosnu, nego raščlanjuju povijest starih zemalja Bosne i Hercegovine.
Kako je već prethodno spomenuto, u narodnim pričama i pjesmama moglo bi se pronaći dosta mjesta o Herceg-Bosni jer je to poetskiji i u tu svrhu prikladniji izraz za zemlju Bosnu i Hercegovinu. Pa i naši stari su u svojim zimskim razgovorima pripovijedali radije o Herceg-Bosni jer je to bio laganiji izraz koji se uvriježio u govorni jezik. Tome se, međutim, ne može pripisati nikakva politička primisao. U pismenom i usmenom stvaralaštvu pohranjeno je iskustvo naroda o životu, o njegovim tjeskobama i neispunjenima željama, i dokle god ga se ne instrumentalizira u ideološke svrhe, radi se o umjetničkom blagu. Pojam Herceg-Bosna je, očito, jedan od izraza koji su narodnim umotvorinama davali oblik umjetničkoga.
To što su organizatori obrane hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini 18. studenog 1991. proglasili „Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu“ (HZHB), bio je odgovor na već ranije osnivanje civilnih (i vojnih) institucija bosanskih Srba i muslimanskih Bošnjaka („Skupština srpskog naroda BiH“ 24.10.1991 – kasnije Republika Srpska – i „Muslimanska patriotska liga“ 2.5.1991.). Osnivanje HZHB je, vjerojatno, trebalo imati i politički i obrambeni smisao. Što je od toga ostvareno i koliko je to bila ideološka konstrukcija a koliko vrijednosni čin, još uvijek nije egzaktno utvrđeno. Samim time što je svijet, primjerice, Republiku Srpsku priznao a HZHB poništio, nije ponuđen odgovor na opravdanost ili neopravdanost, ispravnost ili neispravnost tih čina. Za to su potrebna pomnija istraživanja i provjere. I, napokon, ma kakav sud donijela povijest o Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni, to ne mijenja ništa na činjenici da je pojam Herceg-Bosna više od stotinu godina korišten u pučkom stvaralaštvu i praktičnom životu bez ikakvih političkih pobuda.
Prema „Večernjem listu“ (22.4.2009.) u Mostaru postoji radijska postaja pod imenom „Radio Herceg-Bosna“, a kao osnivač te postaje „još uvijek se vodi nevladina udruga Hrvatska zajednica Herceg-Bosna“. Spomenuta nevladina udruga i njezina svrha nam nije poznata, pa se o njoj ovdje, na žalost, ne može ništa pobliže reći. Puno bi nam pomogli sami utemeljitelji Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kad bi sami pred javnost iznijeli iz kojih su se pobuda organizirali u zajednicu pod imenom „Herceg-Bosna“?!
Tihomir Nuić
