By Ing. Zvonko Čičić je rođen u Slavonskom Brodu u obitelji čiji je otac bio državni službenik. Tu je pohađao školu. Prilikom bombardiranja Slavonskog Broda sa strane Saveznika 1944. godine, roditeljska je kuća srušena i obitelj seli u Zagreb, gdje Zvonko nastavlja školovanje. Padom države NDH 1945., mnoštvo hrvatskoga naroda se dalo u bijeg prema Austriji. Zvonko se s ocem i bratom pridružio tom mnoštvu. Međutim, Saveznička pobjednička vojska je tu skupinu, kao i brojne druge, spriječila da putuje na Zapad i predala narod u bijegu jugoslavenskim komunističkim vlastima. S nepunih 14 godina bio je sudionikom traumatičnog i tragičnoga Križnoga puta. U novom izdanju knjige Die Kroaten in der Schweiz (Hrvati u Švicarskoj), 2015. g. opisuje ovu dramu kako slijedi: „Titovi su partizani 8. svibnja 1945. ušli u Zagreb. Kratko prije toga se vojska NDH, praćena desetinama tisuća protukomunističkih civila, povlačila prema Austriji i htjela je svoje oružje po završetku rata predati Englezima. Razoružane zarobljenike su pak Englezi izručili komunističkim Titovim partizanima. Tito je odmah dao masovno ubijati zarobljene Hrvate protukomuniste, premda je rat bio završen (Bleiburške žrtve), o čemu su pobjednici šutjeli.“ U Zagrebu je u poraću završio studij strojarskog inženjera. Godine 1967. napušta Hrvatsku, davljenu „komunističkom utopijom“, i dolazi u Švicarsku.
S Hrvatskim proljećem počelo je ponovno nacionalno buđenje Hrvata i Zvonkin javni angažman. Zvonko se s pravom može, po svom javnom djelovanju, pribrojiti društvu poznatijih hrvatskih migranta i kulturnih djelatnika u Švicarskoj. Pored normalnog posla u poduzeću, trudio se s kolegama već od 1971. okupiti Hrvate u Društvo prijatelja Matice hrvatske, koje je pod pritiskom jugoslavenske diplomacije 1973. promijenilo ime u Hrvatska kulturna zajednica (HKZ), koja se do propasti jugoslavenske države uspjela održati, premda je izbjegla postati članicom jugokluba. Zvonko Čičić nije bio samo supokretač i suradnik njezina glasila Društvene obavijesti, koje su tijekom previranja u HKZ-u 1990-tih godina postale, kao i sama HKZ, privatno obiteljsko vlasništvo, nego i marljivi skupljač arhivskog gradiva o HKZ-u. U njegovoj arhivskoj građi se nalaze zanimljivi zapisi sa sastanaka HKZ-a, s nevoljko vođenih razgovora u jugoslavenskom konzulatu u Zürichu kao i popisi članova HKZ-a od 1973., kad su prikupljane prve članarine, pa sve do konca 1980-tih godina.
Sa Zvonkom me povezuje preko 30godišnje hrvatsko poznanstvo; zajednički smo oštrili hrvatske teme, dijelili protukomunističke poglede i jugoslavenstvo držali hrvatskim otrovom. Naše dobre odnose nije poremetilo ni njegovo pristupanje političkim strankama, odnosno njihovim podružnicama u Švicarskoj (HDZ, HSP), premda sam bio i tada kao i danas uvjerenja, da na demokratskim načelima organizirana država Hrvatska ne treba unositi duh strančarstva u krhku homogenost inozemnih Hrvata i migranata.
Nakon smrti drage i jako ljubazne supruge Doroteje, iz obitelji slavnih Seljana, godine 2005., definitivno se vratio u svoj stan u Zagreb gdje je boravio do posljednjih dana života. Pri povratku u domovinu predao mi je svoju pismohranu. Sa Zvonkom sam ostao u kontaktu, premda manje intenzivnom nego u vrijeme njegova boravka u Švicarskoj. Svaki njegov posjet Švicarskoj iskoristili smo za barem kratko druženje.
Zvonko Čičić je dosta pisao o hrvatskim temama na hrvatskom jeziku. Povremeno je objavljivao članke i na njemačkom jeziku, primjerice o Eugenu Kvaterniku (Eugen Kvaternik’s Zürcher Vorschläge aus 1860 zur Nationalitäten-Frage in Österreich-Ungarn, u časopisu Der Donauraum, Beč, 1980., 25. Jahrgang, 2. Heft). Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske javljao se svojim člancima u različitim časopisima i listovima. Rijetko se tko danas sjeća da je Zvonko Čičić 1976. godine objavio knjižicu Mala hrvatska pjesmarica, sa 118 kajkavskih, ikavsko-čakavskih i štokavskih pjesama iz različitih pokrajina Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Čičić je bio jako angažirani Hrvat i u švicarskom društvu što pokazuje njegovo dugogodišnje predstavljanje Hrvata u Saveznoj savjetodavnoj komisiji za probleme stranaca u Bernu. Godine 1982. Objavio je knjigu pod naslovom Die Kroaten in der Schweiz. Knjiga je pozitivno ocijenjena i dobrohotno prihvaćena u dijelu švicarske javnosti o čemu svjedoče osvrti u novinama Vaterland (07.08.1982.) i Zürichsee-Zeitung (13.08.1982.).
Na drugoj strani Hrvati su bili podijeljeni glede tiskanja knjige. Jedina hrvatska građanska i neemigrantska organizacija u to doba, čiji je on bio suutemeljitelj HKZ mu je službeno uskratila potporu, ali je njezinih 48 članova, pored Hrvatske katoličke misije Zürich i uprave grada Badena, sudjelovalo u sufinanciranju knjige. Ovo valja više pripisati strahu, koji je među Hrvatima u to vrijeme dominirao, nego osobnoj nesnošljivosti prema autoru. Dakako da je jugoslavenskim unitaristima smetao već sam naslov knjige. Uredništvo MOVIS-a, glasila hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, se u lipanjskom broju 1982. ukratko osvrnulo na knjigu riječima: „Zbog pomanjkanja prostora (i vremena) ne možemo ovdje donijeti stručnu ocjenu pojedinih poglavlja te knjige, ali općeniti je dojam da je ona pisana nepristrano (objektivno), da je autor upotrijebio obilje izvora koje je spomenuo. Osim toga, više stručnjaka i institucija su o tom djelu dale svoje, uglavnom pozitivne, ocjene, što je i u knjizi preneseno.“
Drugo izdanje spomenute knjige iz godine 2015. svakako valja preporučiti čitateljima rečenicama s njezinih korica: „Brojne ličnosti iz naroda, koji pripada zapadnoeuropskom kulturnom krugu, bile su od 15. stoljeća tijesno povezane sa Švicarskom. Mnogi su Švicarci u novije vrijeme kao turisti upoznali Hrvatsku. Od prvog izdanja ove knjige, godine 1982., Europa se politički promijenila. Mnoge činjenice o hrvatskoj povijesti, koje za vrijeme represivne vladavine u Hrvatskoj nisu smjele biti istinito prikazane, predstavljene su u ovom novom izdanju povijesno korektno i dopunjene jednim poglavljem o najnovijem tijeku zbivanja u Hrvatskoj. Ova knjiga treba poslužiti kao most između Hrvata, koji žive u Švicarskoj, i švicarskog naroda.“
Knjiga je uistinu obogaćena ilustracijama iz hrvatske kulturne graditeljske i ine baštine. Otvori li je, čovjek osjeti neodoljivu lepršavost koja ga poziva na čitanje. Bez dvojbe se radi o profesionalno uređenom djelu. Još uvijek ju se može naručiti na www.dkids.ch.
Dragi naš Zvonko neka Ti bude laka hrvatska gruda za čijom si slobodom tako čeznuo!
Počivao u miru Božjem!
Njegovim potomcima, rodbini, prijateljima i poznanicima izražavam iskrenu sućut!
Tihomir Nuić
Posljednji ispraćaj je u srijedu 21. rujna 2022 u 12.30 na groblju Miroševac, Zagreb.
