By 
U subotu, 9. veljače 2008. godine u Zagrebu, na Trgu maršala Tita, okupilo se oko 3000 građana, od kojih su mnogi na sebi nosili veliki natpis Zločin je zločin i skandirali Tito – zločinac!
U subotu, 9. veljače 2008. godine u Zagrebu, na Trgu maršala Tita, okupilo se oko 3000 građana, od kojih su mnogi na sebi nosili veliki natpis Zločin je zločin i skandirali Tito – zločinac! Svrha te protesne akcije bila je želja da se Trg maršala Tita preimenuje u Kazališni trg. Toj želji pridružujemo se i mi. Smatramo, naime, da se narod, koji i poslije prestanka strahovite komunističke diktature, u kojoj je na najbrutalnije moguće načine mučeno i ubijeno bezbroj, u velikom broju slučajeva posve nedužnih njegovih pripadnika, ne može smatrati slobodnim, sve dok mora njegovati spomenike i obilježja glavnih protagonista te diktature, među kojima je Tito, dakako, na prvom mjestu. Ali da pojasnimo: ne toliko Tito kao antifašist, koliko Tito kao komunist! Ovo pojašnjenje i razlikovanje je zbog toga potrebno što poklonici Tita sve pritužbe da je Tito bio zločinac, kao po nekom dogovoru, složno odgovaraju da je bio antifašist, miješajući tako, očito (zlo)namjerno, jabuke i kruške. Kao da antifašist ne može biti i zločinac ili kao da bi ga već samim time što je bio antifašist trebalo amnestirati od odgovornosti za zločine koje je počinio kao komunist? Stoga je krajnje vrijeme, kao što je to u svojoj kolumni još u Jutarnjem listu od 9. svibnja 2005. godine iznio (u ovom trenutku zbog objavljenog, a nepostojećeg intervjua s premijerom, tako nespretno, pa i nesretno nastradali) Davor Butković “da se Titove zasluge i Titovi zločini počnu vrednovati odvojeno. (Mi bismo ovdje najradije ubacili: antifašističke zasluge i komunistički zločini). Nakon što je iznio neke od Titovih zaluga, Butković u istoj kolumni nastavlja: “Međutim, Titove državničke zasluge ne mogu umanjiti njegovu krivnju za strahovite zločine počinjene prije svega u proljeće 1945. godine, ali i kasnije, kao što ne mogu uljepšati stvarni karakter njegove 35-godišnje vladavine”. Bilo bi smiješno da nije tragično, kako svako sučeljavanje s Titovim zločinima kod njegovih pristaša završava njihovom kao neke vrste opravdavajućom konstatacijom da je bio antifašist, na koji način demagoški odgovaraju na ono što mu se ne prigovara, a šute na ono zbog čega ga veliki dio nekomunističkog hrvatskog pučanstva optužuje i osuđuje!
I gospodo Titovi poštovatelji, gdje je tu zapravo problem? Zbog čega, ma kako vam to teško padalo, ne priznajete i jedno i drugo, nakon što ono jedno nipošto ne isključuje ono drugo? Ili, zar u svim zatvorima svijeta ne sjede razni zločinci koji su u svojem životu, osim svojih zlodjela, učinili i pokoje dobro djelo, možda čak i puno dobrih djela? Ali ih ta njihova možebitna dobra djela ne oslobođaju krivnje za zločine, koje su također učinili i za koje su osuđeni! Hrvatski narod nije imao (ili nije iskoristio) povijesnu priliku da Tita za njegove zločine, prije svega prema pripadnicima svojega naroda, pravno osudi, ali isto tako nema nikakva razloga slaviti ga kao svojega velikana. Pritom nemamo ništa protiv toga da Tita kao antifašistu slave oni kojima je u antifašističkoj borbi bio na usluzi, jer i sami smatramo da je fašizam bio veliko i strašno zlo. Ali borba protiv fašističkoga zla nije nikoga, pa ni Tita, ovlastila da bude zločinac prema drugima i iz drugih razloga! A Tito je to očito bio ne samo neposredno poslije Drugog svjetskog rata nego i za vrijeme cijele svoje 35-godišnje diktature, što znači od Bleiburga do Golog otoka i ostalih njegovih komunističkih mučilišta! Više nego dostatan razlog da njegovim imenom ne bude obilježena ni jedna ulica i ni jedan trg u cijeloj Hrvatskoj, a kamoli jedan od najljepših trgova u hrvatskoj metropoli Zagrebu. Stoga inicijativu da se sadašnji Trg maršala Tita u Zagrebu konačno preimenuje, i na ovom mjestu, svesrdno podržavamo.
Marijan Karabin