Kada sam se ono, dragi moji čitatelji, u lipnju prošle godine u Književnom kutku br. 25 od Vas „za neko vrijeme, ako ne i za stalno“ bio pokušao oprostiti, ni sâm nisam bio baš uvjeren da će mi taj oproštaj stvarno i uspjeti.
Teme svih naših dosadašnjih „Književnih kutaka“, dragi moji čitatelji, bile su, kao što znamo, teme sâmih književnih priloga, proznih ili pjesničkih, koje sam Vam iz bilo kojeg (estetsko-literarnog) razloga htio predočiti i na taj način nekako duhovno približiti.
Nakon našega poduljeg izleta preko „Bosne ponosne“, odakle potječu, pa do Kanade i Njemačke, gdje danas žive i djeluju naše dvije uvažene pjesnikinje koje smo upoznali u prošlih 6 „Kutaka“, hajde da se, dragi čitatelji, opet malo vratimo – mojoj kajkavštini.
U želji da još malo podkrijepimo tvrdnju iz prošloga „Kutka“ kako pjesnikinja Malkica Dugeč piše o svemu mogućemu jer sa svime mogućim i suosjeća, kao i da bismo se opet malo odmaknuli od inače svima nam privlačne teme domovina-iseljeništvo,
Pjesnikinja Malkica Dugeč, s kojom smo se u u prošlom „Kutku“ upoznali, piše svoje pjesme o svemu mogućemu, ne samo jer o svemu mogućemu razmišlja, nego prije svega jer, poput mnogih pjesnika po vokaciji, sa svime mogućim - suosjeća!
Nakon što sam Vam, dragi čitatelji, nedavno predočio neka od književnih ostvarenja pjesnikinje i književnice, magistre prof. Ljerke Lukić iz Kanade, danas Vam, s jednakom radošću, predstavljam još jednu pjesnikinju rodom iz Bosne, po struci također profesoricu kroatistike: