By Od 10. stoljeća kada se Poljska po prvi put spominje u pisanim dokumentima i Kneza Mješka koji je zemlju otvorio kršćanstvu, Poljska je prošla vrlo bogatu i burnu povijest.
Iako su je strani osvajači za to vrijeme mnogo puta gazili, dijelili i granice prekrajali, iako je Poljska nekoliko puta dobivala i ponovno gubila suverenitet, Poljska i Poljaci su se zahvaljujući čvrstoj vjeri u Boga i Katoličku crkvu krajem 80-ih godina prošlog stojeća uspjeli osloboditi od utjecaja Sovjetskog Saveza i stvoriti modernu i samostalnu državu. Jednu od presudnih uloga u ustrajanoj i nepokolebljivoj vjeri poljskog naroda, te stvaranju nove Poljske države je imao papa Ivan Pavao II čiji je lik i djelo prisutno gotovo na svakom koraku, te duboko ukorijenjeno u srcima 39 miliona stanovnika Poljske.
Tragovima pape Ivana Pavla II krenula je i HKM Zug u okviru svog prvog Hodočašća u Poljsku od 8. do 12. svibnja 2018. godine. U mjestu Wadowice smo posjetili Župnu crkvu Prikazanja BDM s krstionicom u kojoj je budući papa kršten 1920. godine, te njegovu rodnu kuću koja se nalazi u neposrednoj blizini crkve, a koja je sada preuređena u vrlo lijepi i zanimljiv muzej. Tu smo saznali pojedinosti iz djetinjstva, mladosti i pontifikata Ivana Pavla II, njegove odanosti Bogu, crkvi, vjeri i svom poljskom narodu.
U Krakovu, gradu u kojem je Ivan Pavao II proveo 40 godina svog života, posjetili smo Centar Ivana Pavla II koji nosi naziv „Ne bojte se!“. Naziv ovog modernog i velebnog zdanja u kojem se proučava i istražuje lik i djelo Ivana Pavla II, nosi u sebi jednu od temeljnih poruka Ivana Pavla II – „Ne bojte se! Otvorite svoja vrata široko Isusu!“. Centar se nalazi u blizini Bazilike Božjeg milosrđa, koju je papa Ivan Pavao II posvetio 2002. godine, a iznad čijeg se oltara nalazi poznata slika Božjeg milosrđa, koju je poljski slikar Adolf Hyla napravio prema sjećanjima sv. Faustine Kowalske. Slika prikazuje Isusa u bijeloj odori, s jednom rukom uzdignutom za blagoslov, a s drugom rukom na srcu iz kojeg zrače zrake milosrđa. Ispod slike je naslov „Isuse, uzdam se u tebe!“. Isus se jedne večeri ukazao sv. Faustini, čije su relikvije pohranjene u susjednoj kapeli Klasztorna, i rekao joj da želi, da ona njegovo milosrđe prenese drugim ljudima.
Hodočastili smo i Crnoj Gospi Jasnogorskoj, najpoznatijem poljskom marijanskom svetištu sagrađenom na uzvišenju iznad grada Czestohowa. Gospa s Isusom je prikazana u obliku ikone naslikane na drvenoj dasci stola kojeg je prema jednoj legendi sam Isus napravio, a sv. Helena pronašla i donijela u Konstantinopol u 4. stoljeću. U sklopu svetišta se nalazi pavlinski samostan i crkva, koja zahvaljujući svom položaju i veličanstvenom izgledu dominira čitavom okolicom. Prema drugoj legendi iz sredine sedamnaestog stoljeća, kada je gotovo cijela Poljska bila pokorena od strane Šveđana, posljednja utvrda Poljaka koja je još uvijek odolijevala njihovoj opsadi je bila upravo Jasna Gora. Kao nekim čudom, Šveđani su se nakon višetjedne opsade povukli i odustali od daljnih napada. Nakon te pobjede koja je Poljsku spasila od prevrata na protestantizam, kralj Ivan Kazimir je proglasio Gospu kraljicom Poljske, a tu odluku su poslije potvrdili Poljski Sabor i Sveta Stolica.
Na povratku iz Czestohowe posjetili smo mjesto najveće tragedije ljudskog roda, koncentracioni logor Auschwitz i Birkenau. Samo na tom su mjestu nacisti za vrijeme drugog svjetskog rata sistematski usmrtili, odnosno u plinskim komorama otrovali oko milijun i pol muškaraca, žena i djece, prema njihovom mišljenju pripadnika „niže ljudske rase“ koju je bilo potrebno odstraniti i iskorijeniti s lica zemlje. Tu je bio i zatočen i poljski franjevac Maksimilijan Kolbe, koji je svoj život ponudio da bi spasio život poljskog časnika Franciszeka Gajowniczeka, oca jedne obitelji. Fra Maksimilijan Kolbe je potom ubijen u bunkeru gladi, a poljski časnik je doživio oslobođenje Auschwitza, preživio II svjetski rat, te 1982. godine prisustvovao beatifikaciji sv. Maksimilijana Kolbea. Posjeta Auschwitzu se ne može brzo zaboraviti. Ona ostavlja duboke tragove u nama jer pokazuje kakve je strahote čovjek koji odbaci Boga i koji slijepo vjeruje u jednu bolesnu ideologiju sve u stanju napraviti. Ne ponovilo se više nikada!
Posjeta rudniku soli Wieliczka, jednoj od najbolje posjećenih znamenitosti u Poljskoj, bila je mnogo vedrijeg karaktera. Bez velikih očekivanja spustili smo se drvenim stepenicama na dubinu od otprilike 70 metara ispod površine zemlje i počeli hodati dugačkim rudarskim hodnicima čiji su ne samo zidovi nego i podovi napravljeni od soli. Hodnici povezuju podzemna slana jezera, te manje i veće dvorane u kojima su izložene skulpture koje prikazuju poznate ličnosti iz poljske kulture i znanosti, te lica iz različitih legendi. Ugodno nas je iznenadila čistoća i urednost hodnika i dvorana, te pogotovo činjenica da je sve napravljeno od soli – ne samo skulpture nego čak i ogromni lusteri koji vise sa svodova velikih dvorana. Jedna od tih dvorana je pretvorena u najveću podzemnu crkvu na svijetu, crkvu sv. Kinge. U jednoj drugoj dvorani se održavaju koncerti klasične muzike, a postoji i dvorana koja se može iznajmiti za specijalne prilike kao što su vjenčanja. Nakon dvosatne šetnje uz stručnog vodiča ovim veličanstvenim podzemnim labirintom vratili smo se liftom s dubine od otprilike 130 metara ponovno na površinu zemlje i svjetlo dana.
Posjetili smo i stari grad Krakov s tvrđavom Vavel, prijestolnicom poljskih kraljeva, koja se uzdiže na jednom brežuljku u centru grada iznad rijeke Visle. Prema jednoj legendi grad je dobio ime prema hrabrom vitezu Kraku koji je nekad davno ubio strašnog zmaja koji je obitavao u špilji tog brežuljka. U tvrđavi Vavel nalazi se i stara kraljevska katedrala s devetnaest kapelica u kojoj su pokopani poljski kraljevi i drugi poljski velikani. Tu je pokopan i kralj Jan III Sobjeski koji slovi kao kralj koji je sa svojom vojskom spasio Beč prilikom druge opsade Turaka 1683. godine. Šetnju smo nastavili do glavnog trga Krakova na kojem se nalazi Bazilika Djevice Marije. Iznenadilo nas je kako je Krakov jako lijep i čist grad, s mnogo velikih parkova i zelenih površina koji okružuju staru jezgru grada. Isto tako smo primijetili da na ulicama nema one žurbe i hektike s nervoznim vozačima kao u većini zapadno- i južno-europskih gradova. Sve nekako teče „lagano i laganini“ kao što bi rekla naša vodičkinja Katarina, inače poljakinja koja izvrsno govori hrvatski jezik.
Hrvatski jezik izvrsno govori i naš duhovni vodič, o. Krzysztof Rodak, koji je proveo 12 godina u pavlinskom samostanu u Svetom Petru u Šumi, kod nas u Istri. O. Krzysztof je predvodio misna slavlja koje smo imali svaki dan zajedno s našim fra Radom Vukšićem i s. Zdenkom Ćavar. Voditelj naše misije, fra Slavko Antunović zbog zdrastvenih razloga nije nažalost mogao prisustvovsti ovom hodočašću kojeg je organizirala Putničke Agencija ATI iz Pule na čelu s Mariomgraziom Vujisić.
Hodočašće je završeno, mi smo se vratili našim kućama, našim poslovima u našu svakodnevnicu. Pomislili bi – sve je isto kao prije, ali znamo da to ipak tako nije. Mi smo obogaćeni jednim velikim iskustvom jer smo bolje upoznali jednu divnu zemlju, jedan divan narod koji nam je sada postao još bliži jer smo uvidjeli da smo slični i da nas povezuje mnogo toga. Vidjeli smo da smo imali sličnu povijest jer su nas stoljećima gazili drugi narodi i vladari, sve dok nismo ostvarili svoju samostalnost.
Vraćamo se obogaćeni razmišljanjima koja je u nama potaknuo o. Krzysztof za vrijeme propovijedi, za vrijeme molitvi, dok smo se vozili autobusom prema našim dnevnim ciljevima, dok smo obilizali sakralne objekte, te tijekom mnogih neobaveznih razgovora. Sve je to ostalo negdje u nama, a mi ćemo sva ta iskustva, misli i pouke u našim svakodnevnim situacijama i budućim životnim izazovima primjenjivati, a da možda nećemo niti biti svjesni, da smo ih donijeli s ovog hodočašća.
Miroslav Belošević
{gallery}stories/foto/drustvo/misije/zug/poljska_2018/{/gallery}
