Gospodin Tito

U HTV-emisiji LATINICA od 26.11., sada već prošle godine, voditelj emisije Denis Latin još je jednom dao oduška svojem velikom oduševljenju i poštovanju prema svojem voljenom drugu Titu.

Uz ostalo, ovo je prvi puta, da toga diktatora, netko pored svih onih tepanja od ljubičice bijele pa do voljenoga druga, naziva i – gospodinom. (Tako je, naime, glasio jedan od priloga kojim je Denis Latin opet jednom htio iskazati sve svoje divljenje tome svome idolu – gospodinu Titu). A da mu taj užitak nitko ni slučajno ne pokvari, u toj se je emisiji okružio s ljudima isključivo istih (njegovih osobnih) procjena. Kao da je ta emisija njegova privatna prčija pa ga i nije briga što o tom njegovom idolu danas mnogi (ako ne i većina hrvatskog naroda) misle sasvim drukčije od njega i od tih njegovih istomišljenika, koje je, po samo njemu poznatom kriteriju, doveo u emisiju i na taj im način omogućio nesmetano vrijeđanje osjećaja vrlo velikog broja hrvatskih gledatelja. Osim Brozove unuke, kojoj se iz rodbinskih, a time i svakome razumljivih razloga, pritom ne može ništa zamjeriti, jedna neupućena, očito komunistički indoktrinirana i dodijeljenoj joj ulozi nedorasla studentica kao i poznati titoist Tomislav Badovinac, uz podršku dvoje profesora Roberta Blaževića i Majde Rijavec, te neke Slavice Lukić, govorili su o Titu kao u vrijeme kada se o njemu samo tako i nikako drukčije moralo ne samo govoriti nego i misliti.

Valjda da bi barem prividno prikrio svoju namjeru veličanja Tita, Denis Latin je u istoj emisiji, zapravo neumjesno i bez ikakve logične opravdanosti, između ostaloga udario – gle čuda – u hvalospjeve o Ivi Sanaderu, kao i o pokojnom papi Ivanu Pavlu II. Perfidno, ali i prozirno naivno! Jer, bilo kakav, ma kako lukavo smišljeni okvir (kao što je naizgled neutralna tema karizma) unutar kojega bi se, ma po bilo kojoj osnovi, uspoređivali živi i mrtvi, a pogotovo osobe od kojih jednu ogroman broj ljudi s pravom smatra svecem, a drugu jednim od najvećih zločinaca, nedopustiv je, neukusan, i na kraju krajeva provocirajuće neetičan čin bilo koga tko javno i u ime javnosti nastupa, ukoliko o spornim osobama istodobno ne omogući iznošenje i drugih mišljenja. Nemamo ništa protiv privatnih mišljenja o Titu ni gore spomenutih Latinovih sugovornika kao ni njega samoga. Ali prezentirati Tita na hrvatskoj javnoj televiziji, danas poslije tolikih nedvojbeno jasnih saznanja o njegovim stravičnim zločinima, prije svega nad pripadnicima njegova vlastita naroda (i još k tome ga pod krinkom karizme staviti uz bok svete uspomene vrijednog pape Ivana Pavla II), a ne dati baš nikakvu priliku drugoj strani, da u toj istoj emisiji iznese barem neke od svojih zamjerki, nedopustivo je krivotvorenje hrvatske povijesti i drzak napad na osjećaje vrlo velikog broja hrvatskih TV-gledatelja. Jer, i Denis Latin bi, pored svega što o Titu osobno misli, trebao i znati – hajde da se ovdje poslužimo mislima Tihomira Dujmovića u Večernjem listu od 8.5.2006. – “da se kompletno djelo koje je klesao u krvi (socijalizam, Partija, Jugoslavija) raspalo u još jednom pokolju iza kojeg je stajalo njegovo čedo: znamenita JNA”. Ignorirati tu činjenicu može netko privatno, za sebe, ali ne u nekoj takvoj TV-emisiji, u kojoj je zauzimanje stajališta o takvim pitanjima već samo po sebi, dakle već po samoj naravi stvari, odnosno emisije, zapravo nametnuto i neizbježno. Izostanak takvog stajališta, a pogotovo nametanje čak posve suprotnoga, predstavlja nedopustivu pristranost, kojoj na javnoj televiziji ne bi smjelo biti mjesta.

Marijan Karabin