Prvi roman Marijana Karabina, profesora njemačkog jezika, psihologa i pjesnika, funkcionira kao ispovijedno-provokativni i kršćansko-moralistički predložak s jedne strane te književno-sociološki tekst s druge strane.
Sam početak djela izgleda kao da navješćuje zavičajnu tematiku – prije bi se očekivao opis težačkog dana te nastavilo o seoskim poslovima u polju itd. No, na čitateljsku začudnost autor nam donosi sudbine dvoje mladih ljudi, Antonije i Marka, “čiji se životni putevi zapravo nikada nisu trebali susresti”. U ovom romanu, zasnovanom na istinitim zbivanjima, u dvadeset i devet kraćih i duljih poglavlja, autor se bavi naizgled neobičnom tematikom – samostanskim životom i poslijesamostanskom udajom časne sestre, a zapravo ulazi u psihološke dubine poimanja, razglabanja i prihvaćanja fenomena iskrenog prijateljstva, grijeha i oprosta.
U lijepu, mladu, vrijednu i plemenitu časnu sestru i upraviteljicu samostanskog imanja (predanu jedino radu, molitvi i vjeri) zaljubljuje se njen kočijaš i sluga. U svojoj zaljubljenosti i neodoljivoj želji i namjeri da zadobije Antonijinu naklonost i ljubav, nespretni mladić Marko ide toliko daleko da je pripravan i na podle igre i na nanošenje duševne boli. Velika romansijerska pozornost je posvećena oštrom polaritetu:
a) negativna strana – Lucija navodi brata Marka na činjenje zla Antoniji kako bi ova bila isključena iz samostana,
b) pozitivna strana – Lovro navodi svoju sestru na oprost Marku kako bi se naposljetku i udala za njega.
Markova borba protiv Antonije se pretvara u njegovu borbu za Antoniju. Dobro na kraju pobjeđuje. Podnošenje obostrane žrtve vodi zajedništvu.
Najpozitivnije svjetlo i vodilja je ipak Antonijin stric-svećenik koji je uvijek pripravan na pomoć: saslušati i posavjetovati u kršćanskom duhu.
Premda je Karabinova rečenica katkad opterećena dodatnim pojašnjavanjima tipa: što ujedno znači, kao što znamo, takoreći… i znatnom potrebom za poukom i podukom, ipak je ovo uzbudljiv i zanimljiv roman u kojem autor ulazi u duše mladih, razotkriva njihove pobude i osjećajnost. Knjiga obiluje dilemama, zaokretima, prihvatljivim argumentima te bi je trebala čitati ne samo ženska mladež nego i njihovi roditelji.
Hrvatska književnost još uvijek oskudijeva ženskim likovima, pa je ovaj roman prilog premošćivanju tog problema. Prof. Karabin se s izborom redovnice za glavni lik svog romana svrstava u nekolicinu hrvatskih književnika koji su se bavili tako posebnim karakterom: Krleža (sestra Angelika), Marinković (Glorija-Jagoda) i Novak (badessa madre Antonija).
Rudi Tomić,
novinar, autor, nakladnik i direktor Toronto-Press-Cluba, Kanada
E-Mail: ruditomic@hotmail.com
s lijeva na desno: Dubravko Horvatic, Marijan Karabin, Stjepan Laljak