By Na portalu: www.hrvati.ch u prilogu Ivana Ivića, pod naslovom „Naš komentar na neke tekstove objavljene u Movisu, glasilu hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj“ u materijalne netočnosti koje on navodi ne ulazim, kao niti u rad misija jer ne živim na tom području.
Kao novinar koji dođe povremeno, napravi prilog prema svojoj prosudbi i čini mi se u odnosu na ostale pastoralce da su iznad prosjeka. Tvrdim iznad prosjeka drugih misija pa čak i župa koje sam obilazio. Narodni svećenici, čuvaju vjeru, kulturu, običaje, jezik…
Hrvatska i vjernička svjetiljka koja svijetli!
Jasno mi je da je moj prijatelj Ivan Ivić povrijeđen člankom koji s partikularnoga zaključuje na univerzalno, poglavito kad je u pitanju nacionalni identitet i hrvatstvo u Istri. Prvo ću pokušati pojasniti za ono što me autor spominje „opravdanost ili neopravdanost“ intervjua s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović. Sama riječ „katolik“ kad se ekleziološki protumači u svom temeljnom značenju je zajedništvo, dok je s druge strane Crkva narod Božji, s treće to je Predsjednica svih Hrvata ma gdje oni živjeli. Može se dodati i četvrti argument – novinarski, a on potvrđuje da je većina svjetskih medija za vrijeme i poslije Svjetskoga prvenstva posvetila hrvatskoj Predsjednici oko 80 posto prostora, a nogometnoj reprezentaciji oko 20 posto. Među naslovima su se isticali da Predsjednica živi sa svojim narodom i za svoj narod, da diše s njime…
Nadalje, isključivo s vjerničkoga stajališta, Predsjednica javno svjedoči da je vjernica, a onda je pitanje – treba li staviti svijeću pod varićak dok gori? To je hrvatska i vjernička svjetiljka koja svijetli. Nažalost, hrvatski mediji u Republici Hrvatskoj – njih većina – nije sklona takvom promišljanju pa je zato bio prijedlog uredništvu Movisa da se napravi razgovor s Predsjednicom koja spaja Hrvate, svjedoči svoju vjeru i čini prepoznatljivost u svijetu. Ukoliko je potrebno još argumenata, vrlo rado ću ih iznijeti. Ne dvojim da je Movis glasilo hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, ali sama riječ „hrvatskih“ znači da se nisu odrekli svoga korijena, svoga jezika, svoje kulture, svoje Predsjednice i svoje Domovine.
Vjernička događanja nisu samo u crkvi, nego u životu od 24 sata. Manje-više, obišao sam brojne hrvatske dijaspore, prošli vikend sam boravio u Rumunjskoj u najstarijoj hrvatskoj dijaspori koja se spominje još iz 13. stoljeća, pa kad čujem taj očuvani lijepi hrvatski jezik, očuvanu kulturu, spomen na Predsjednicu koja ih podržava, što reći – nego, hvala Bogu da imamo Predsjednicu koja spaja sve Hrvate, jer to je katolištvo, zajedništvo! Nadalje, novinarski postavljeno pitanje – zar nije čast jednome Movisu da ima intervju s Predsjednicom na koji mjesecima čekaju brojne svjetske medijske kuće? O intervju toliko!
Tko ponižava istarsko hrvatstvo negira Hrvatsku!
Nadalje, o Hrvatima u Istri načitao sam se i naslušao bezbroj „gluposti“, jer brojni autori prikazuju mantru ili šprancu koju postavi nekakav neznalac i onda se na nj svi naslanjaju. Manje-više, malo je, bolje rečeno premalo župa i mjesta u Istri u kojima nisam bio i radio priloge. Iz prve ruke, što reći o zemlji koja je pet puta bila pod različitim zastavama? Za svoje hrvatstvo zemlja je hrvatskom krvlju natopljena, ali hrvatska žilavost ih je održala. Mantre o „istarskom antifašizmu“ obične su medijske preuzete floskule koje nemaju uporište, ama baš niti u jednom pravom antifašističkom argumentu. Tko nije pročitao djela Ivana Graha nema pravo raspravljati o antifašizmu u Istri? Onaj tko ne zna što je učinjeno hrvatskome blaženiku Miroslavu Bulešiću – bolje je da šuti o istarskom antifašizmu? Tko nije upućen u Pazinski kolegij, ne može lamentirati…
Istarski narodnjaci su antifašisti i njihova formula mora biti podloga današnjega suvremenoga kršćanskoga djelovanja. Formula demokršćanskoj stranci!!! Svoje ne daju – tuđe poštuju. Biskup Ivan Milovan izgubio je oca, jer hibridni antifašisti nisu dopuštali istinu. Na primjer, začetnik antifašizma Joakim Rakovac nije nosio petokraku, nego je imao molitvenik u džepu. Ubili su ga lažni antifašisti jer im je smetao što se nije odrekao Boga i Crkve. Iz srca Istre je bio Viktor Kancijanić u skupini koja je 1972. željela hrvatsku samostalnost. Nažalost, ubijen je. Svjedok sam toga vremena.
Hrvat iz Istre je mentalno je snažan i uvijek je tražio načina da bude slobodan. Kao novinar, usudim se reći da je Hrvat u Istri najsličniji po mentalnom sklopu Hrvatu u Hercegovini. Uporan je u svojim stajalištima zaštite nacionalnoga i vjerničkoga pa i pod cijenu smrti! A mnogi su je platili životom. Kad je u pitanju poduzetnička crta, i tu se preklapaju Istra i Hercegovina. Žilavost, upornost, komunikativnost…
I u Domovinskom ratu Hrvati iz Istre dali su veliki svoj doprinos, a o tome se šuti. Primjerice, parafraziram, dragovoljac Danijel Kolec kaže ovako: „Normalno je da sam branio svoju Hrvatsku i da zatreba opet bih je branio.“ Istodobno, Oskar Čalić navodi slične riječi, zatim Martin Filipović…. Dok su hrvatski branitelji prosvjedovali i tražili svoja prava, hrvatski branitelji iz Istre neizostavno su dolazili svaki tjedan. Zaključno, tko ponižava istarsko hrvatstvo, negira Hrvatsku!
Vlado Čutura
